" 'S rioghal mo dhream... "

Vremena su teška...
Dosta mi je zajebancije...vječnog, lažnog smješka. Zar da se smijem, a trebao bih plakati? Vidite li, raspada se? Puno toga, oh da...

Strah... Postoji li osoba koja ga nije iskusila? Ne... On je uvijek tu, upozorava... Zašto ga onda ja osjećam cijeli život (skoro)...?

Cijelo vrijeme imam neki osjećaj da će nešto krenuti po krivu... Stalno...

Heh... Svi imamo svoje probleme, ne? Neki više, neki manje... Samo, ovisi kako pojedinac shvati svoje probleme. Ja svoje shvaćam jako...osobno...

Mržnja? Ne... Zašto mrziti? Tako puno ljudi mrzi... A to je krivo... Oni pate.
Ja joj se nisam predao. Možda sam u krivu? Možda sam trebao? Ne...
Neki zaslužuju ono što su učinili drugima. Ali, zar da im ja sudim? Ne. Nemam namjeru uništavati svoju dušu zbog gluposti. Mislim, važna mi je.

Bijes? O, njemu ću se uskoro predati. NE volim nepravdu. Ne mogu ju smisliti, dapače.
I zato, bijes se lagano aktivira.

A onda? Praznina.
Tko sam ja da se predajem nekim bjesovima? Lol...

Zašto ne živimo u nekom drugom vremenu? Previše je...zla... Previše patnje, previše boli...

Plače mi se od toga... A sve ljude volim... Svi smo braća, ne?

Ne znam... Lagano mi je dosta. Želim promjene.

Dosadno je, koliko se ljudi trgaju da jedni drugima zabiju nož u leđa...

Mah...pričam gluposti, kao i uvijek...







Ali evo! Moj vođa tu je.