Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen
petak, 22.03.2013.
Fair play u ljubavi
"Volim te" - to je danas isprika za sve.
Svaki put kad nešto zgriješim i kad on nešto zgriješi.
Iako se često služim i s onom: "Oprosti mi, nije namjerno".
Ali "Volim te" je uvijek pun pogodak.
Žene uvijek ispadnu krive za svađu, jer su psihotične i neuravnotežene i dramatiziraju bez veze.
Muškarci su kupili "joker zovi" za sve svoje gluposti i uvijek, ali uvijek priču (čitaj svađu) okrenu tako da ispadnu žrtve, a onda nas optuže da smo manipulatorice.
I ne znaju se nositi s fer svađom i s činjenicama.
Kad ja ukakim nešto, obično završim u suzama, jer sam shvatila da sam glupa, da sam histerizirala, da me on sad vidi isključivo kao razmaženo derište i da poanta koju sam željela istaknuti, nije ni približno ono što je on iz cijele te svađe izvukao.
On je samo htio navući jaknu, zapalit cigaretu i pobjeći u prvi birc na pivu. A ja sam i dalje u agoniji zbog onog što me mučilo.
Ali ne više. Sad se svađam argumentirano. I ne plačem. Kriva sam što se svađamo, ali kriv si i ti.
Sebična sam, glupa, razmažena, tipično žensko u tipično žensko - muškim problemima.
Ali i ti si isto to. I sebičan i razmažen i ponekad slijep. Tj. često slijep za svoje greške.
Kad ukakiš nešto a ja te dočekam spremna, sa sto argumenata, bez monologa, sa dvije, tri direktne rečenice, onda šutiš. I nisi po ničemu drugačiji od drugih. Svi muškarci šute kad znaju da su ukakili. Šutiš dok ne budeš spreman razgovarati ili dok ne posložiš moje riječi u glavi da bi izvukao lekciju, ako ti je stalo. A stalo ti je.
Većini normalnih muškaraca, u normalnim vezama je stalo. Oni drugi, nisu predmet ove priče a nisu iskreno ni bitni.
Kažu ljudi, barem većina, da su svađe loše po vezu. No jesu li?
Ono što smo sinoć imali dragi i ja, nije bila svađa, više konstruktivni razgovor kojem je povod bila neka glupost koju je provalio. Na kraju smo izvukli bez povišenih tonova i grubih riječi na površinu neke propuste, što moje što njegove.
Mislim da smo se naučili svađati fer. Bez udaraca ispod pojasa. I sa svakom "svađom" rastemo. Barem u mojim očima. Jer kad pogledam na veze koje su ostale iza mene, shvatim, da je sve puklo u jednoj ogromnoj, žestokoj, "tresla se zemlja i tutnjili gromovi" svađi, nakon koje se s bivšima nisam mogla u oči pogledati.
Svo ostalo vrijeme ili bi šutjeli oni ili bi šutjela ja. Tu i tamo, izbila bi manja svađica iz koje bi proizašao jedan, jedini zaključak: "On je jednostavno kreten i ne zna bolje, a ja sam psiho."
I sve bi se trpalo pod tepih i taj tepih bio je velik kao Euro-Azija, a onda bi jednog dana pofalilo materijala za tkanje ili bi puhnuo uragan i podigao tepih i ostalo bi nam samo svo ono sranje koje smo pod njega nagurali.
Zbog toga se dragi i ja, svađamo na tjednoj bazi. Samo su te svađe prerasle iz - mi ne možemo skupa i ja ću tuliti do besvijesti i potrošiti 16 paketa maramica, do - eto tako stoje stvari i sad ću te pustiti na miru da se ispušeš ti i da se ispušem ja i onda idemo u krevet, jer smo oboje umorni od ovog dana i svih malih i velikih sranja koje nam je život servirao.
Zbog toga ne pušim fore kojekakvih psihologa aka savjetnika za veze, da svađe nisu dobre. Jesu, ali treba se znati svađati. To je jednostavno umijeće koje treba savladati.
i onda je dovoljno leći u krevet i reći: "Volim te".
Volim te kao - oprosti pogriješio sam i volim te kao - sutra će biti bolje i Volim te - usprkos tvojih mana i Volim te - jer te volim i jer si to ti.
I to je onakav kraj teksta kakvog sigurno na početku niste očekivali.
Oznake: život, ljubav, Osobno, svađe, on i ja
četvrtak, 07.03.2013.
Ogledalo ogledalce moga svijeta
Me => the bitch
Fascinira me koliko zapravo zla mogu biti prema onima do kojih mi je najviše stalo.
Koliko nisko mogu udariti i koliko nepravedna mogu biti, ako nanjušim malo krvi (čitaj, ako moj mozgić zaključi da je bar djelomično u pravu).
I jutros sam napokon skužila koji me to vrag tjera da pokažem očnjake. Zapravo je stvar vrlo jasna. Moja prava priroda (ona normalna ja) želi izaći na površinu jer joj je pun kufer glumatanja.
Možda mi dobro stoji uloga "normalne, prizemljene cure" ali jbg, to me pošteno uništava. Želim vrištati. Apropo tog, sinoć sam vrištala. Prvo iz bijesa, kasnije zadovoljstva... no o tom potom.
U meni je mnogo prikrivenog bijesa, mnogo nesigurnosti, mnogo - Isuse Bože udavila bih nekoga da mogu. A taj netko prvo bi bili moji starci.
Stari jer se ne zna pokrenuti, jer mu je sve tako prokleto teško, svaka sitnica. Treba ga 200 puta nešto zamoliti i onda još toliko puta podsjetiti da to napravi. Kao one kutije s Božićnim nakitom, koje od Tri Kralja stoje ispod stepenica i čekaju da ih odnese na tavan. Je li to jučer napravio kad je mama ponovno poludjela i izderala se na njega? Ne, naravno da nije.
Opet je sjeo u fotelju i opet je piljio u jednu točku. Čini se kao da sve ono što smo godinama za njega radile, jednostavno nema smisla i nije važno. On to ne vidi ili ne želi vidjeti ili ga jednostavno boli dupe za to što se i ona i ja toliko žderemo.
A mama... hmm ona je taj broj dva koji me na trenutke može dovesti do totalnog ludila. Ne znam od kud joj još uvijek energija da se dere kako se dere, da uporno pokušava doprijeti do mog starog, na sve, ruku na srce pogrešne načine? Stvar je možda i u tome da pravog načina više nema. Jer s njim ako pokušaš lijepo dobiješ - k'o te jebe pogled, i ako pokušaš ružno, dobiješ - k'o te jebe pogled.
Njemu je jednostavno ravno za sve.
S treće strane tu sam ja. Sama sebi idem na jetricu. A i dalje se uporno trudim pokrpati stvari koje nisam polomila. Uporno pokušavam biti idealna mala kćerkica, popravljati i raditi sve umjesto njih samo da bi možda nekim čudom promijenila stvari. Ali ne ide.
Prvi put nakon više od 15 godina truda (a sad imam 27) shvaćam da koliko god se trudila, koliko god mijenjala i prilagođavala sebe, njima nema pomoći. Oni su ti koji su zasrali sve što su mogli. I ja nisam za njih odgovorna.
Sinoć je dragi opet nadrljao. On je bio kriv za sve. Za to što mog starog boli neka stvar, za to što mama ponovno utjehu traži u čašici, za to što bi ih ja najradije objema rukama udavila, za to što jebeno trebam taj glupi posao, ne toliko radi love, već samo da se maknem...
Yep... tu smo dakle... samo se želim maknuti od njih. Imati svojih 8 sati za neke druge stvari, za druge ljude, za nešto konstruktivno, nešto za što ću moći reći - gle spadam s nogu, više ne znam ni kako se zovem od umora, ali... to sam ja napravila, to je moje djelo. I čitava ekipa je zadovoljna, odlično smo obavili posao!
I znati da ću na kraju mjeseca dobiti plaću i moći si priuštiti neku sitnicu. I neću svako malo gledati na sat i čekati da se desi nešto... da dragi dođe s posla, pa da se moj svijet opet počne vrtjeti.
Jer sada, što god da radim, sve nekako uspiju uništiti. Ako pišem, stalno mi ulaze u sobu, remete mir i koncentraciju i prepričavaju nešto što niti me zanima, niti me se tiče.
Ako kuham, stalno kvocaju da pazim da ne presolim, da mi ne zagori, da ne dodam nešto.... što god to nešto bilo.
Bilo što da radim, nema od njih mira. Nemogući su, k'o dvoje vječno navijenih balavaca koji nikako da se maknu iz kuće. Koji su se toliko zabili u ova 4 zida, da ponekad pomislim kako je posve moguće da će se kuća srušiti ako oboje istovremeno nekud odu.
Koja je to tek psihoza?
A opet nema opravdanja. Bila sam potpuna gadura prema jedinom čovjeku koji me stvarno ali stvarno voli. I to onako kako ni sama sebe ne volim. Onako kao na filmu, kad on žrtvuje sebe da bi spasio nju.
E da... baš tako me voli.
I onda mu nadrkana, serviram dernjavu i bijesne poglede i tresak vratima i odšepurim se po kiši niz ulicu, k'o nafurena paunica. K'o razmaženo derište.
A on opet onako filmski dođe za mnom. I sluša me i pokušava shvatiti i na kraju me grli i briše mi suze, zato jer sve kuži. Kuži sve ono što ne kuži ovo dvoje mamlaza koji su me napravili i zbog kojih postojim.
Hebem ti sve. Život je fakat teško sranje ponekad.
A i već treći dan nema Mičića (mačak, mezimac, maza... najdraži mali žuti gad) :(
I sve je nekako uf... baš teško. Al' bar opet pišem i bar sam danas malo pametnija nego jučer... Ili se bar nadam....
srijeda, 06.03.2013.
Post broj neki...
Uglavnom,
svi ponekad dođemo do neke točke kad nam se više ništa ne da. Kad nam se zapravo ne daju stvari koje smo prije radili s guštom.
Meni se ne da pisati.
Pjevati, gurati stvari koje sam voljela.
Možda je baš stvar u tome. Voljela sam ih. Prošlo vrijeme.
Sad je bitnije naći posao. Ne zahebati razgovor kod potencijalnog novog šefa. Imati 150 kn za platiti račun i slušati tetu o njenom planu za osnivanje udruge.
Bitnije je sve ono što je zapravo bitno.
No gdje sam tu ja?
Ona ja koja je svašta nešto voljela.
Ona ja koja je uvijek za apsolutno sve imala vremena, sve radila s guštom, u svemu bila ustrajna. Ona ja koja se borila protiv svih, za stvari u koje je vjerovala.
Zar mi zaista fali vjere? I u što?
Ili sam napokon onakva osoba kakvu su svi željeli. Kćerka kojom se njena mama može ponositi. Nećakinja koja je spremna pomoći tetki u njenim idejama, prijateljica koja je tu negdje ali zapravo nikada ne smeta kao druge...
Ona Mare za koju svatko može reći - "e vidiš, ona je baš cura na mjestu."
Želim li ja biti takva ili sam si bila draža prije? Ili bi možda bilo bolje da sam ono što jesam, ni prije ni sad, pa komu pravo komu krivo?
Al' kako se natjerati da si dopustim biti što jesam i jednostavno disati? Reći glasno: "Ajme kako mi više idete na živce! Dosadni ste, naporni ste, ne želim više sve ono što mi vi namećete jer vi mislite da je to dobro i ispravno za mene. Pustite me na miru."
Možda me najviše smeta što se svi redom čude što mi je dosadilo ulaziti u rasprave, što jednostavno radije brišem pod ili peglam jastučnice nego da slušam što mi netko zapravo priča.
Umorna sam od tih priča. Umorna od politike, napornih susjeda, dosadne familije, računa, kretena koji su raskopali ulicu i razbili glavni vod, pa je poplavilo pola kvarta, mokrih drva koja ne žele gorjeti u kaminu... Tuđih poslova, kolega koji su naporni i šefova koji ništa ne kuže. Tuđih ljubavnih problema i tuđih razočaranja.
Jer ruku na srce postoji samo jedna osoba koju zanimaju moja razočaranja, ali je on toliko pod pritiskom posla da mi ne pada napamet sada mu se jadati.
Ili tu zapravo griješim? Ali toliko sam samu sebe uvjerila kako sve štima i kako sam napokon na pravom putu, da jednostavno odbijam priznati: Nisam baš okej...
I što me zapravo ponukalo da se ipak prisilim sjesti i nešto napisati? Pun kufer svega što osjećam i eksplozija za koju samo čekam da se desi ili nečiji tuđi tekst, u kojem vidim djevojku koja ima sređen život, pa joj je toliko dosadno da si ga mora sama zagorčati upadajući u nevolje koje joj zapravo uopće nisu potrebne?
Yep, u pravu ste, ono drugo.
Zašto je tome tako? Zato što nas društvo u kojem svi mi cirkuliramo svakodnevno tjera da se bavimo svime osim sami sobom. I svi smo nesretni na svoj način, čak i kad prividno "imamo sve".
Oznake: Osobno, razmišljanje, život, problemi, brige, svašta nešto
četvrtak, 22.11.2012.
2.
"Tračam" te ja, tračaš me ti? Ignoriram te ja, tračaš me ti...
Uglavnom, nisam neke ljude nikad tračala. Ali oni mene jesu. Sad bih ih mogla tračati, ali se ne želim baviti njima uopće. Umišljena ću bit i reći da ih smatram presitnim dušama, da bih se spuštala na njihov nivo.
Zašto si dozvoljavam takvu bahatost? Zbog toga što mi nema odurnijeg, od muškarca koji priča da je nešto imao s nekom ženom i da ga ona sad proganja, a on je ne želi. Dok je situacija posve obrnuta. I onda istu stvar vidim ponavlja s drugim curama. Dok je s dvije paralelno u vezi?!
Tko je tu lud? Očito ja, koja ga i-dalje "proganjam" dok s drugim stvaram dom i obitelj, planiram svadbu i izgleda čekam bebu.
Može li išta biti odurnije od toga?
Možda sam ja prevelika naivka, kad se još uvijek čudim takvim stvarima i takvim, pa nazovimo ih ljudima. Što dobivaju s tim? Ispadaju face? Heroji u nečijim očima? Jesu li onda ti ljudi koji takve smatraju herojima, normalni? Ili su bolesni kao i oni.
Namjerno sam na zadnju rečenicu stavila točku, umjesto upitnika. Namjerno.
Možda nisam nitko relevantan da donosim takve zaključke, ali kao uvrijeđena strana o kojoj se na-pričalo svašta, imam pravo reći: - Dušica draga zreo si za ludaru!
I zašto sad sve to pišem? Vidno sam uzrujana, to je prvi razlog. Drugi je propitkivanje, je li u redu šutjeti? Ili bih mu se trebala suprotstaviti pred svima? Pred svima onima kojima je na-pričao laži o meni. Ako se ne suprotstavim, ni ja, ni druge cure kojima je to napravio, jesmo li mi zapravo krive što će neka treća ponovno nadrljati? i nadalje, hoću li dugo osjećati gorčinu u ustima, što nisam oprala svoje ime pred ljudima? A opet, ako se idem bacakati po toj žeravici, hoće li onda ispasti da sam ipak kriva kad se toliko trudim istjerati vodu na svoj mlin?
Nisam kriva, pa šutim. Ali mi smeta, previše mi smeta i ne znam kako ću probaviti to što sam danas saznala. Znam samo jedno, savjete ću vaše rado pročitati i debelo ću prespavati pa onda reagirati ako ću za to još uvijek osjećati potrebu.
Oznake: laganje, tračanje, trač, Osobno, razmišljanje, naivnost, glupost, život
srijeda, 21.11.2012.
1.
Opsesija.
Mislim da je ovo savršena tema za prvi post. Nešto što će probiti led.
Ljudska opsesija, ljubavna, frendovska, opsesija samim sobom, svojim egom, pa čak i online igricama... yep, svi smo mi nečim opsjednuti. I onaj tko kaže da nije - laže.
Ima bezbolnih, slatkih opsesija ili ti ga ovisnosti, poput one o čokoladi. A ima i onih koje čovjeka nekad dovedu do ludila i preko svih granica. I problem se desi kad shvatiš da imaš problem, ali, nemaš blagog pojma kako ga riješiti.
Čime sam ja opsjednuta pitate se? Pa čokoladom definitivno. Uvijek imam izliku zašto smazat' još jednu kockicu, iako bi mi moje dupe itekako bilo zahvalno da tu naviku koji puta i preskočim. Ali... ovisnica sam i o osjećaju kontrole, nad svim i svačim. Pravi sam mali kontrol freak. No pozitivna je stvar u tome, da sam toga svjesna i da sama sebi uvodim restrikcije, pa taj pobješnjeli ego u meni svakodnevno dobije zasluženu porciju i sve manje pokušava nadzirati čitavu planetu.
Ne mogu kontrolirati sve i svakog. Nemam to pravo. A iskreno? I naporno je.
Zašto se budi ta potreba uopće? Da pokušavam sve oko sebe posložiti onako kako bi meni odgovaralo? Iz glupe potrebe da zaštitim ljude do kojih mi je stalo. Pokušavam ih spriječiti da donesu "krive" odluke, da odu "krivim" putem, a na kraju se desi da ja budem ta koja je zabrazdila gdje nije trebala.
Ljudi imaju slobodnu volju. Ljudi sami biraju svoj put. Ljudi griješe. Lijepo je pokušati ih zaštititi, ali posve je pogrešno pokušati ih spriječiti da žive i donose svoje odluke, ma koliko se nekom kontrol freaku poput mene, te pogreške činile kataklizmičke.
Ljudi upadaju u nevolje. I ja tu ne mogu ništa. I to je onaj najgori mogući osjećaj na svijetu. Znati da želiš nešto promijeniti, nešto spriječiti, ali ne možeš. Mogu li svoju opsesiju liječiti pisanjem? Ne znam. Ali... mogu probati.
*frozen
Oznake: opsesija, razmišljanja, Osobno, život
| < | siječanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)
*frozen
...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati
Citati na ovom blogu...
...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)
Cigančići
40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo
Priprema:
Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.
Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.
Dobar tek!
