Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

petak, 22.03.2013.

Fair play u ljubavi

"Volim te" - to je danas isprika za sve.
Svaki put kad nešto zgriješim i kad on nešto zgriješi.
Iako se često služim i s onom: "Oprosti mi, nije namjerno".
Ali "Volim te" je uvijek pun pogodak.

Žene uvijek ispadnu krive za svađu, jer su psihotične i neuravnotežene i dramatiziraju bez veze.

Muškarci su kupili "joker zovi" za sve svoje gluposti i uvijek, ali uvijek priču (čitaj svađu) okrenu tako da ispadnu žrtve, a onda nas optuže da smo manipulatorice.

I ne znaju se nositi s fer svađom i s činjenicama.

Kad ja ukakim nešto, obično završim u suzama, jer sam shvatila da sam glupa, da sam histerizirala, da me on sad vidi isključivo kao razmaženo derište i da poanta koju sam željela istaknuti, nije ni približno ono što je on iz cijele te svađe izvukao.

On je samo htio navući jaknu, zapalit cigaretu i pobjeći u prvi birc na pivu. A ja sam i dalje u agoniji zbog onog što me mučilo.

Ali ne više. Sad se svađam argumentirano. I ne plačem. Kriva sam što se svađamo, ali kriv si i ti.

Sebična sam, glupa, razmažena, tipično žensko u tipično žensko - muškim problemima.

Ali i ti si isto to. I sebičan i razmažen i ponekad slijep. Tj. često slijep za svoje greške.

Kad ukakiš nešto a ja te dočekam spremna, sa sto argumenata, bez monologa, sa dvije, tri direktne rečenice, onda šutiš. I nisi po ničemu drugačiji od drugih. Svi muškarci šute kad znaju da su ukakili. Šutiš dok ne budeš spreman razgovarati ili dok ne posložiš moje riječi u glavi da bi izvukao lekciju, ako ti je stalo. A stalo ti je.

Većini normalnih muškaraca, u normalnim vezama je stalo. Oni drugi, nisu predmet ove priče a nisu iskreno ni bitni.

Kažu ljudi, barem većina, da su svađe loše po vezu. No jesu li?

Ono što smo sinoć imali dragi i ja, nije bila svađa, više konstruktivni razgovor kojem je povod bila neka glupost koju je provalio. Na kraju smo izvukli bez povišenih tonova i grubih riječi na površinu neke propuste, što moje što njegove.

Mislim da smo se naučili svađati fer. Bez udaraca ispod pojasa. I sa svakom "svađom" rastemo. Barem u mojim očima. Jer kad pogledam na veze koje su ostale iza mene, shvatim, da je sve puklo u jednoj ogromnoj, žestokoj, "tresla se zemlja i tutnjili gromovi" svađi, nakon koje se s bivšima nisam mogla u oči pogledati.

Svo ostalo vrijeme ili bi šutjeli oni ili bi šutjela ja. Tu i tamo, izbila bi manja svađica iz koje bi proizašao jedan, jedini zaključak: "On je jednostavno kreten i ne zna bolje, a ja sam psiho."

I sve bi se trpalo pod tepih i taj tepih bio je velik kao Euro-Azija, a onda bi jednog dana pofalilo materijala za tkanje ili bi puhnuo uragan i podigao tepih i ostalo bi nam samo svo ono sranje koje smo pod njega nagurali.

Zbog toga se dragi i ja, svađamo na tjednoj bazi. Samo su te svađe prerasle iz - mi ne možemo skupa i ja ću tuliti do besvijesti i potrošiti 16 paketa maramica, do - eto tako stoje stvari i sad ću te pustiti na miru da se ispušeš ti i da se ispušem ja i onda idemo u krevet, jer smo oboje umorni od ovog dana i svih malih i velikih sranja koje nam je život servirao.

Zbog toga ne pušim fore kojekakvih psihologa aka savjetnika za veze, da svađe nisu dobre. Jesu, ali treba se znati svađati. To je jednostavno umijeće koje treba savladati.

i onda je dovoljno leći u krevet i reći: "Volim te".

Volim te kao - oprosti pogriješio sam i volim te kao - sutra će biti bolje i Volim te - usprkos tvojih mana i Volim te - jer te volim i jer si to ti.

I to je onakav kraj teksta kakvog sigurno na početku niste očekivali.

Oznake: život, ljubav, Osobno, svađe, on i ja

srijeda, 13.03.2013.

Oprosti

Ponekad pomisliš u životu: Možda bi trebala negdje daleko, sve početi ispočetka. Ispraviti greške, biti bolja osoba, kloniti se krivih ljudi...
Ali zapravo, ljudi su svugdje isti. I dobri i loši. Tračeri koji ne mare što drugima nanose bol.
I čemu onda kretati ispočetka, negdje drugdje? Mijenjati sebe?
Kad zapravo... oni što me osuđuju, mnogo su gori.
A ja sam zapravo barem toliko prisebna, da nemam potrebu suditi o njihovim odabirima i njihovim načinima života.
Nije mi teško reći:

Oprosti.
1 riječ,
7 slova,
U kombinaciji s hvala, zaista može promijeniti svijet.

Ali ljudi to ne razumiju. Ne kuže da je lako pružiti nekome ruku, ma koliko taj neko bio loš. Problem nastaje kad taj drugi odbije prihvatiti ruku.
Ali neka. To je njegov odabir.
Ako on i dalje želi biti slijep i zaluđen, pa neka.
Ali tvoja je ruka pružena, tvoja je savjest mirna.
Možeš bilo koga, bilo gdje pogledati u oči, mirne duše, nasmiješiti se i reći: "Misle svašta o meni, nije važno."

Ljudi su prolazna stavka, isto kao godišnja doba. Nažalost to je tako. Nekih što su mi zadavali glavobolje prije više godina, danas se ni ne sjećam, a možda su glavobolje bile veće nego ove sad.
S druge strane kažem svemiru, Bogu, Velikom duhu tamo negdje gore: "Hvala ti, što postoje takvi ljudi, hvala što si ih poslao na moj put, da mi ukažeš na moje vlastite greške. Hvala što si mi dao snagu da prebrodim loše trenutke, oči da vidim pogreške, motivaciju da prijeđem preko njih i naučim biti bolja osoba. Prvenstveno sebi, a onda i onima koji su mi bitni i onima koji će tek doći u moj život."



No put do te moje spoznaje nije bio nimalo lak.
Nisam iz prva shvatila da okrenuti drugi obraz kad ti opale pljusku, ne znači biti kukavica, koja se ne zna obraniti, već znači zatvoriti krug. Jer ako uzvratiš pljusku, dobit ćeš joj jednu i tako u nedogled.

Danas kad mi odvale pljusku, ja im zahvalim, okrenem se i odem.
Pustim da neko vrijeme likuju, dok ne shvate da su izgubili. Dok ne shvate da se i dalje vrte u istim ciklusima koji ih ne vode nigdje i s njima tonu, dok ja negdje druge otkrivam nove stvari i nove ljude i učim živjeti punim plućima, sa iskrenom željom da svakom čovjeku bude bolje.

Jer što više drugima želim dobro, to više se meni dobro vraća.
I osjećaj je oslobađajući.

Probajte, možda otkrijete da život ne mora uvijek biti kompliciran, ni ova planeta, ružno mjesto za stanovati :)

utorak, 12.03.2013.

Društvo neradnika

Ponovno prebirem po oglasima na posao i osjećam se izigrano. Zar baš svaki natječaj mora biti fiktivan? I zašto nas onda uopće zovu na razgovore, daju lažnu nadu?
K tome očito je, da oni jednostavno ne mogu shvatiti kako odlazak na razgovor za posao košta - i to novaca kojeg mi, nezaposleni jednostavno nemamo.

S druge strane, kako prebroditi tu prokletu depresiju koja nikako da me se okani?
Kako se smijati kad stalno razmišljam o računima koje treba platiti?
Kako zadržati pozitivan stav i oduprijeti se tim tmurnim mislima kad je stvarnost takva kakva je i kad je većina ljudi oko mene na rubu živčanog sloma.

Jučer je svratio tetak. Čovjek koji je bio veseljak čitav svoj život, kojeg oduvijek znam kao onog nasmijanog brku koji me obožava i koji uvijek ima rješenje za sve. Radio je od svoje 17 - 18 godine. Bio je obrtnik. Uvijek ali uvijek je svojim rukama stvarao. Gradio, uzdržavao dvoje djece i njihove obitelji i izgradio im kuće i klet i vikendice... Sve im je dao. I sad kad bi napokon trebao uživati u plodovima svoga rada, oni opet očekuju da on rješava njihove probleme.

Ali kako?
Kad ni njegove ruke, ni njegove oči više nemaju ni snagu, ni oštrinu, ni brzinu. Kako kad je on svoje najbolje dao? Kako kad je srce još jako, ali tijelo to više ne može. Kako? Kad vidi da je podigao djecu koja se ne znaju okrenuti sama oko svoje osi. Njegov sin ima svoj privatni posao, koji je gubitak totalni, ali uporno to gura, tjerajući majku i oca da svoje penzije daju kako bi pokrivali plaće njegovih zaposlenika, da mu plaćaju najam i struju.

Iskreno, ja bih ga se odrekla. I što još reći kada dođe, pa se meni koja mu nisam ništa ide jadati i kaže: Moja me djeca nikada nisu saslušala ovako kako me saslušaš ti.

Je li on bogat čovjek, kraj svog svojeg imetka? Ili je zapravo siromašan i sam?

Zašto onaj tko želi raditi to u ovom društvu ne može?

Zbilja smo društvo neradnika. Prisilnih i njegovanih.

Kažu svi: "Doći će EU i bit će bolje našoj djeci."

Hoće li? Hoće li u vrijeme kad moje dijete, ako ga budem imala, bude trebalo početi raditi, više uopće biti Hrvatske?

Bojim se da je to pravo pitanje. Jer kako smo krenuli, nije problem samo u tome što nećemo imati gdje raditi, nego što ćemo kao narod izumrijeti...

četvrtak, 07.03.2013.

Ogledalo ogledalce moga svijeta

Me => the bitch

Fascinira me koliko zapravo zla mogu biti prema onima do kojih mi je najviše stalo.
Koliko nisko mogu udariti i koliko nepravedna mogu biti, ako nanjušim malo krvi (čitaj, ako moj mozgić zaključi da je bar djelomično u pravu).

I jutros sam napokon skužila koji me to vrag tjera da pokažem očnjake. Zapravo je stvar vrlo jasna. Moja prava priroda (ona normalna ja) želi izaći na površinu jer joj je pun kufer glumatanja.

Možda mi dobro stoji uloga "normalne, prizemljene cure" ali jbg, to me pošteno uništava. Želim vrištati. Apropo tog, sinoć sam vrištala. Prvo iz bijesa, kasnije zadovoljstva... no o tom potom.

U meni je mnogo prikrivenog bijesa, mnogo nesigurnosti, mnogo - Isuse Bože udavila bih nekoga da mogu. A taj netko prvo bi bili moji starci.

Stari jer se ne zna pokrenuti, jer mu je sve tako prokleto teško, svaka sitnica. Treba ga 200 puta nešto zamoliti i onda još toliko puta podsjetiti da to napravi. Kao one kutije s Božićnim nakitom, koje od Tri Kralja stoje ispod stepenica i čekaju da ih odnese na tavan. Je li to jučer napravio kad je mama ponovno poludjela i izderala se na njega? Ne, naravno da nije.

Opet je sjeo u fotelju i opet je piljio u jednu točku. Čini se kao da sve ono što smo godinama za njega radile, jednostavno nema smisla i nije važno. On to ne vidi ili ne želi vidjeti ili ga jednostavno boli dupe za to što se i ona i ja toliko žderemo.

A mama... hmm ona je taj broj dva koji me na trenutke može dovesti do totalnog ludila. Ne znam od kud joj još uvijek energija da se dere kako se dere, da uporno pokušava doprijeti do mog starog, na sve, ruku na srce pogrešne načine? Stvar je možda i u tome da pravog načina više nema. Jer s njim ako pokušaš lijepo dobiješ - k'o te jebe pogled, i ako pokušaš ružno, dobiješ - k'o te jebe pogled.

Njemu je jednostavno ravno za sve.

S treće strane tu sam ja. Sama sebi idem na jetricu. A i dalje se uporno trudim pokrpati stvari koje nisam polomila. Uporno pokušavam biti idealna mala kćerkica, popravljati i raditi sve umjesto njih samo da bi možda nekim čudom promijenila stvari. Ali ne ide.

Prvi put nakon više od 15 godina truda (a sad imam 27) shvaćam da koliko god se trudila, koliko god mijenjala i prilagođavala sebe, njima nema pomoći. Oni su ti koji su zasrali sve što su mogli. I ja nisam za njih odgovorna.

Sinoć je dragi opet nadrljao. On je bio kriv za sve. Za to što mog starog boli neka stvar, za to što mama ponovno utjehu traži u čašici, za to što bi ih ja najradije objema rukama udavila, za to što jebeno trebam taj glupi posao, ne toliko radi love, već samo da se maknem...

Yep... tu smo dakle... samo se želim maknuti od njih. Imati svojih 8 sati za neke druge stvari, za druge ljude, za nešto konstruktivno, nešto za što ću moći reći - gle spadam s nogu, više ne znam ni kako se zovem od umora, ali... to sam ja napravila, to je moje djelo. I čitava ekipa je zadovoljna, odlično smo obavili posao!

I znati da ću na kraju mjeseca dobiti plaću i moći si priuštiti neku sitnicu. I neću svako malo gledati na sat i čekati da se desi nešto... da dragi dođe s posla, pa da se moj svijet opet počne vrtjeti.

Jer sada, što god da radim, sve nekako uspiju uništiti. Ako pišem, stalno mi ulaze u sobu, remete mir i koncentraciju i prepričavaju nešto što niti me zanima, niti me se tiče.

Ako kuham, stalno kvocaju da pazim da ne presolim, da mi ne zagori, da ne dodam nešto.... što god to nešto bilo.

Bilo što da radim, nema od njih mira. Nemogući su, k'o dvoje vječno navijenih balavaca koji nikako da se maknu iz kuće. Koji su se toliko zabili u ova 4 zida, da ponekad pomislim kako je posve moguće da će se kuća srušiti ako oboje istovremeno nekud odu.

Koja je to tek psihoza?

A opet nema opravdanja. Bila sam potpuna gadura prema jedinom čovjeku koji me stvarno ali stvarno voli. I to onako kako ni sama sebe ne volim. Onako kao na filmu, kad on žrtvuje sebe da bi spasio nju.

E da... baš tako me voli.

I onda mu nadrkana, serviram dernjavu i bijesne poglede i tresak vratima i odšepurim se po kiši niz ulicu, k'o nafurena paunica. K'o razmaženo derište.

A on opet onako filmski dođe za mnom. I sluša me i pokušava shvatiti i na kraju me grli i briše mi suze, zato jer sve kuži. Kuži sve ono što ne kuži ovo dvoje mamlaza koji su me napravili i zbog kojih postojim.

Hebem ti sve. Život je fakat teško sranje ponekad.

A i već treći dan nema Mičića (mačak, mezimac, maza... najdraži mali žuti gad) :(

I sve je nekako uf... baš teško. Al' bar opet pišem i bar sam danas malo pametnija nego jučer... Ili se bar nadam....

Oznake: život, Osobno

srijeda, 06.03.2013.

Post broj neki...

Uglavnom,
svi ponekad dođemo do neke točke kad nam se više ništa ne da. Kad nam se zapravo ne daju stvari koje smo prije radili s guštom.
Meni se ne da pisati.
Pjevati, gurati stvari koje sam voljela.
Možda je baš stvar u tome. Voljela sam ih. Prošlo vrijeme.
Sad je bitnije naći posao. Ne zahebati razgovor kod potencijalnog novog šefa. Imati 150 kn za platiti račun i slušati tetu o njenom planu za osnivanje udruge.
Bitnije je sve ono što je zapravo bitno.
No gdje sam tu ja?
Ona ja koja je svašta nešto voljela.
Ona ja koja je uvijek za apsolutno sve imala vremena, sve radila s guštom, u svemu bila ustrajna. Ona ja koja se borila protiv svih, za stvari u koje je vjerovala.

Zar mi zaista fali vjere? I u što?
Ili sam napokon onakva osoba kakvu su svi željeli. Kćerka kojom se njena mama može ponositi. Nećakinja koja je spremna pomoći tetki u njenim idejama, prijateljica koja je tu negdje ali zapravo nikada ne smeta kao druge...

Ona Mare za koju svatko može reći - "e vidiš, ona je baš cura na mjestu."

Želim li ja biti takva ili sam si bila draža prije? Ili bi možda bilo bolje da sam ono što jesam, ni prije ni sad, pa komu pravo komu krivo?

Al' kako se natjerati da si dopustim biti što jesam i jednostavno disati? Reći glasno: "Ajme kako mi više idete na živce! Dosadni ste, naporni ste, ne želim više sve ono što mi vi namećete jer vi mislite da je to dobro i ispravno za mene. Pustite me na miru."

Možda me najviše smeta što se svi redom čude što mi je dosadilo ulaziti u rasprave, što jednostavno radije brišem pod ili peglam jastučnice nego da slušam što mi netko zapravo priča.

Umorna sam od tih priča. Umorna od politike, napornih susjeda, dosadne familije, računa, kretena koji su raskopali ulicu i razbili glavni vod, pa je poplavilo pola kvarta, mokrih drva koja ne žele gorjeti u kaminu... Tuđih poslova, kolega koji su naporni i šefova koji ništa ne kuže. Tuđih ljubavnih problema i tuđih razočaranja.

Jer ruku na srce postoji samo jedna osoba koju zanimaju moja razočaranja, ali je on toliko pod pritiskom posla da mi ne pada napamet sada mu se jadati.

Ili tu zapravo griješim? Ali toliko sam samu sebe uvjerila kako sve štima i kako sam napokon na pravom putu, da jednostavno odbijam priznati: Nisam baš okej...

I što me zapravo ponukalo da se ipak prisilim sjesti i nešto napisati? Pun kufer svega što osjećam i eksplozija za koju samo čekam da se desi ili nečiji tuđi tekst, u kojem vidim djevojku koja ima sređen život, pa joj je toliko dosadno da si ga mora sama zagorčati upadajući u nevolje koje joj zapravo uopće nisu potrebne?

Yep, u pravu ste, ono drugo.

Zašto je tome tako? Zato što nas društvo u kojem svi mi cirkuliramo svakodnevno tjera da se bavimo svime osim sami sobom. I svi smo nesretni na svoj način, čak i kad prividno "imamo sve".

Oznake: Osobno, razmišljanje, život, problemi, brige, svašta nešto

<	ožujak, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!