srijeda, 03.11.2010.

Horor film – najnapadaniji i najpodcjenjeniji filmski žanr...

Za one koji su nekako propustili moju prvu kolumnu za site HorrorHR

Koliko sam se puta našao u situaciji da čujem komentar: “- Kako možeš gledati horor filmove? Pa, oni su tako gadljivi i glupi.“

I uvijek mi je teško bilo dotičnom objasniti zašto mi je horor žanr toliko drag, no još teže bi to bilo objasniti osobi kojoj su recimo najdraži akcijski filmovi Stevena Segala, koji je pobio stotine negativaca i koji je u svoja prva tri filma bio najbolji, ali i najbrutalniji (kidanje udova bilo mačetom ili sačmarkom, razbijanje zubiju biljar kuglom, razno lomljenje kostiju svih dijelova tijela…itd…itd), ili Rambo serijal S. Stallonea u kojem dotični pobije pet puta više negativaca nego što su ih u svojim dosadašnjim filmovima pobili D. Lundgren i M. Dudikoff.



Eto baš taj nesretni uber ratnik i najbolji predstavnik Reganove politike bi mogao biti primjer kako je društvo licemjerno, jer dok god taj isti John Rambo prikolje par vojnika ili recimo raznese čovjeka svojom eksplozivnom strijelom sve je u redu dok se takvim i sličnim filmovima pronosi poruka o nepobjedivosti američke vojske. Hej, možda se ta scena sa strelom ne računa pošto nije bilo krvi?

No, ne trebamo zalaziti u žanr akcije i omiljenih nam serijala poput Smrtonosnog Oružja, Umri Muški ili filmova A. Schwarzeneggera, gdje većina negativaca umire grotesknom smrću, a što baš i ne brine javnost niti se ona na to mnogo buni . To su samo akcijski filmovi…nema ništa loše u njima.

Ako gledamo žanr komedije tu je stvar još i gora, jer se u dosta filmova smrt neke osobe prikazuje u vedrom tonu i gledatelj dok to gleda prihvaća mrtvo hladno, te i tu nema prigovora. A koliko ste samo puta vidjeli da neki lik umire smiješnom smrću (zar smrt može biti smiješna? Ako ćemo gledati očima moralista).
Recimo nitko nije dignuo graju i halabuku za scenu gdje pripita žena poševi mrtvog Bernija u otkačenoj i zanimljivoj komediji “Weekend at Bernie’s” (1989), dok se uveliko govorilo u negativnom tonu o sceni gdje Dr. Carl Hill daje ‘oralno’ Megan u kultnome “Re-Animatoru” (1985). Iako, je potonja scena efektnija i ogavnija, zar ipak te scene nisu jednake u svom čudnom nekrofilskom seksu?



Kad smo već kod nekrofilije nisam čuo da se itko bunio što se Buffy ševi sa vampirima (bljuzgavu i razvodnjenu verziju imamo i u Sumrak Sagi), koji su kako znamo bolja verzija zombija tj. živi leševi ili što mumija u jednoj sceni filma “The Mummy” uvali jezik R. Weisz, ali se nadaleko bunilo kad je Tim Burton želio snimiti scenu gdje se Mark Wahlberg žvali sa majmunicom Ari, pa je ta scena na kraju izbačena (sjetimo se one scene gdje u “Kolu Sreće” gorila naguzi Paula Gleasona u kavezu dok je ovaj preobučen u gorilu ili iste scene koja se dogodi Simonu Callowu u “Ace Venturi 23…bogme se na to nitko nije bunio zar ne?). O Sumrak Sagi neću niti ne govoriti koliko taj film odiše nekrofilijom i bestijalnošću….

Možemo spomenuti i dječje fantasy filmove od kojih bi najviše istaknuo “Narnijske Kronike” u kojem na kraju filma imamo odlučujuću bitku između dobre i loše strane u kojoj uslijedi koljačina, ali bez kapi krvi. Valjda smrt nije smrt ako se krv ne vidi i kao takva može proći?
Ili to prolazi zbog toga što film propagira krščanske vrijednosti?
Velika većina dječjih filmova su prestrašni za malodobnu djecu, no to izgleda nikoga ne brine. Recimo klasici poput:

- “The Wizard of Oz (1939)” – možda i najstrašniji film za djecu, gdje sve pršti od strašnih scena koje može ostaviti ozbiljnu traumu na djetetu. Scene poput kad se Strašilo zapali ili sam pogled na Zlu Vješticu Zapada, pa oni slablazni leteći majmuni…da ti pamet stane
- “Willy Wonka & the Chocolate Factory” (1971) – što reći o najpoznatijoj sceni gdje grupa sa Wonkom odlazi na tzv. “psihodelični put brodom” gdje imamo prilike vidjeti dekapitaciju kokošje glave i slične stvarno uznemirujuće scene, a tome niti ne pomaže niti G. Wilder gdje je fenomenalno i izrazito uvjerljivo odglumio više nego jezovitog Willija
- “Bambi” i “Dumbo” dva od najboljih Disneyevih animiranih filmova, koji su odavno klasici također imaju svoje trenutke koji mogu udariti na dječju psihu
- “Watership Down” (1978) – jako hvaljeni crtić od strane kritike, koji je toplo preporučan djeci je i možda najstrašniji crtani film dječje tematike koji sam gledao…

A ovakvih ‘dječjih’ filmova ima stvarno mnogo, no roditelji se izgleda sa tim ne zabrinjavaju, niti će ikada dignuti glas za zabranu kao što se to dogodilo recimo filmu “Silent Night, Deadly Night“ (1984) koji je zbog svoje radnje dobro nagrabusio na kino blagajnama. Nema tko ga nije napadao od silnih i brižnih roditeljskih udruga do poznatih kritičara Genea Siskela i Rogera Eberta, koji su ga u svojim filmskim recenzijama popljuvali više nego ijedan drugi film. Graja se digla zbog toga što u filmu ubojica obuče odijelo Djeda Mraza i počne ubijati ljude, ali nitko se nije bunio na film “Tales From the Crypt” (1972) gdje imamo prilike vidjeti prvog Djeda Mraza ubojicu (kasnije se pojavilo još par filmova na tu temu, dok se na kraju nije pojavio “Silent…”). Tako vam je to ljudi moji kad imate lošu karmu :0)



Najžalosnije je to što mnogo ljudi koji su protestirali protiv prikazivanja dotičnog filma u kinima nisu taj film ni gledali. No, takvi su vam moralisti i razno razni dušebrižnici.
Nema gore rulje od takvih zadrtih konzervativno-primitivnih osoba…od takvih se jedva obraniš.

Kad je u kina izašla Gibsonova “Pasija” u kojoj imamo dugu i vrlo intenzivnu scenu grafičkog nasilja gdje kojih 10-tak minuta Rimljani šibaju Isusa i doslovce mu otkidaju meso sa leđa nitko se nije bunio što je ta scena žešća i od nekih najboljih scena u samoj povijesti filmova strave i užasa.

Tad predstavnicima Crkve ta scena nije smetala, jer je film gorljivo zagovarao kršćanske vrijednosti. Zbog čega ta mučka scena nije cenzurirana i skraćena na minimalnih nekoliko sekundi? Jedni od rijetkih horor filmova koji su bili omiljeni kod Crkve su bili Friedkinov “Istjerivač Đavola” i Donnerovo “Predskazanje”, koji su u godinama kad su izašli po nekim procjenama povećali posjete na nedjeljnim misama za nevjerojatnih 22-28%. Baš ti filmovi su mnogim ljudima vratili vjeru u Boga. Nitko se također nije bunio na neke određene scene koje su oba filma učinile slavnima, no tako vam je to kod Crkvenih dušebrižnika – kad im odogovara onda može proći sve, no kad im to nije po volji napadaju svim snagama (ja se još čudim zbog čega su naši Crkveni predstavnici odbili da se većina scena rimejka “Predskazanja” snima kod nas…i tako smo propustili ne samo odličnu i laku zaradu nego smo unazadili i dobru reklamu za turizam i neke druge filmske projekte koji su u bliskoj budućnosti mogli biti snimani kod nas, a što je opet trebalo donijeti dobru lovu jer su naše lokacije itekako atraktivne i jeftine za američke filmaše).

Cenzura je uvijek bila najokrutnija prema porno filmovima (što nije za čuditi kad se zna tema takvih filmova) no isto tako i vrlo nepravedna prema horor žanru, jer ga je u mnogim slučajevima izjednačavala sa pornografijom. Spomenut ću da jedan od najboljih hororaca kanadski “My Bloody Valentine” koji je izašao 12. veljače, 1981 godine je totalno izmasakriran od strane MPAA i gdje je izrezano najboljih 9 minuta filma, dok je recimo Paramountov “Friday the 13th Part 23 (1981) koji je izašao tri mjeseca kasnije bio samo minimalno isjeckan i to 48 sekundi. Tu se vidi da su američki lobiji tad bili jaki, jer je te godine Jason imao itekako diskutabilnih scena za cenzorske škare.
Nikad mi nije bilo jasno kako ide to rangiranje filmova i zašto se nekim filmovima neke scene ostave dok se drugim filmovima slične ili istovjetne scene unakaze i tako osakate da film bude odmah na početku uništen.



Recimo i to da horor žanr nikad nisu ljubili ni Oskari te da je samo par filmova uspjelo zaraditi ili nominacije ili čak podignuti kipić za one važnije kategorije:

- “The Bad Seed” (1956) – 4 nominacije (2 za najbolju sporednu i gl. glumicu)
- ”Psycho” (1960) – 4 nominacije (uključujući za najboljeg redatelja i najbolju sporednu žensku ulogu j. Leigh)
- “Rosemary’s Baby” (1968) – 1 osvojeni Oskar (najbolja sporedna glumica – Ruth Gordon) i 1 nominacija za scenarij
- “Jaws” (1975) – 3 osvojena i 1 nominacija (za najbolji film)
- “The Exorcist” (1973) – 2 osvojena i 8 nominacija (naj film, redatelj, gl. glumca, sporedna glumica, gl. glumac)
- “Carrie” (1976) – 2 nominacije (za najbolju gl. i sporednu glumicu)
- “Aliens” (1986) – 7 nominacija (za najbolju glumicu)
- “Misery” (1990) – 1 osvojeni (za najbolju glumicu – K. Bates)
- “The Silence of the Lambs” (1991) – 2 nominacije i 5 osvojenih (za film, režiju, glumicu i glumca)
- “The Sixth Sense” (1999) – 6 nominacija (za film, redatelja, sporednog glumca i glumicu)
- “Shadow of the Vampire” (2000) – 2 nominacije (sporedni glumac)
- “Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street” (2007) – 1 osvojen i 2 nominacije (za najboljeg gl. glumca)

No, veseli činjenica da koliko god bili osporavani i napadani horor filmovi u 21 stoljeću žive drugu mladost. Nakon zlatnog doba žanra u 80-tima, te malog zastoja u 90-tima, gdje bi se tu i tamo pojavilo neko iznimno djelo, nulte godine 21. stoljeća su značile povratak na staru stazu slave.
Danas se horor filmovi štancaju kao u 80-tima, te potražnja za njima ne jenjava. Što je još važnije svako malo neki hororac osvane na vrhu top liste vikend zarada na kino blagajnama u SAD-u.

Krucijalna stvar je ta da cenzura nije više toliko napadna i kruta, te da prema našem omiljenom žanru ima malo blaži odnos i fleksibilnija je u baratanju škarama.

Imam dojam da se tek danas najbolji izdanci filmova strave i užasa počinju respektirati od strane publike i kritike koja nije baš toliko sklona tom žanru.
Ostaje nam samo da vidimo što budućnost donosi i kako će se daljnji tijek stvari odvijati, te hoćemo li uskoro čak vidjeti napokon neki horor film kako odnosi sve važnije Oskarske nominacije…