utorak, 30.05.2006.

THE BIRDS (1963)

Ptice (1963)
Produkcija: Universal
Režija (također i producent): Alfred Hitchcock
Scenarij: Evan Hunter
Prema kratkoj priči: Daphne du Maurier

Glume: Melaine Daniels…..Tippi Hedren
Mitch Brenner…….Rod Taylor
Annie Hayworth…..Suzanne Pleshette
Lydia Brenner……..Jessica Tandy
Cathy Brenner……..Veronica Cartwright
Hitchov cameo
Film je pušten u kina 28. 03. 1963 godine
Trajanje: 119 minuta
Buđet: 2,5 miliona $
Zarada: 11,5 miliona $
Nagrade:
1964 godina – Oskar nominacija za najbolje specijalne (vizualne) efekte (Ub Iwerks)
- nominacija nagrade Edgar Allan Poe za film (Evan Hunter)
- osvojen Zlatni Globus za najbolju novu žensku glumačku nadu (Tippi Hedren; zajedno sa Ursulom Andress (Dr. No) i Elke Sommer (The Prize))

Rođaci galebova iz "Finding Nemo"

SADRŽAJ:
''- Melanie Daniels, kćer bogatog vlasnika jedne od važnijih novinarskih kuća u san Francisku odluči se našaliti sa mladim i zgodnim advokatom Mitchom Brennerom i tako mu uzvratiti za šalu koju joj je priredio u prodavaonici kućnih ljubimaca (ona se predstavila kao prodavačica dok je Mitch kupovao sestri ptice za rođendanski pokolon). Kupila mu je dvije ptičice, no od Mitchovog sustanara saznaje da je on preko vikenda otišao u svoje rodno mjesto Bodega Bay, mali i mirni primorski gradić. Ona odlazi za njim. Ubrzo se među njima rađa obostrana i simpatija, ali tu buduću romansu prekidaju učestali i neobjašnjivi napadi ptica, najprije po okolnim mjestima a onda i u samom gradu. Ptice se počinju skupljati u velika jata neobavezno o vrsti i veličini same vrste. Ptičje ludilo je zavladalo Bodega Beyom, kao i pomutnja, panika i paranoja. Mitch sa svojom obitelji i Melanie je zarobljen na farmi Brennanovih, gdje ptičji trans nasilnih napada i ludila dolazi do usijanja. Hoće li ptice ipak nekako uspjeti probiti barikade na farmi i tako doći do naših junaka?''

"This is end of world!"

RECENZIJA:
''- Tri godine nakon fenomenalnog (jednog od najboljih horor filmova uopće) i vrlo upečatljivo jezovitog ''Psiha'' Hitch stvara svoj drugi i posljednji film strave i užasa. Uz put je onako samo sebi svojstven Alfred udario temelj novom podžanru (nešto ranije je to učinio za slasher filmove) horor filma tzv ''animal attack movie'' (možemo slobodno reći da nasljednika dobio u S. Spilbergu koji je to dobro predočio gledalačkoj publici u dva odlična filma ''Raljama'' i ''Strahu od Paukova''). Prvenstveno se taj engleski redatelj smatra tatom thrillera i filmova suspense krimića, no isto tako se može smatrati velikim majstorom koji zna zaplašiti gledatelja. Kao rijetko koji režiser (opet moram napomenuti Spilberga i njegove ''Ralje'') on točno zna pogoditi moment i samo vrijeme kad će postaviti podlogu za onaj trenutak kad se gledatelj baš počne opuštati, a onda nastane 'bu' sekvenca, koja tjera vidioca da poskoči u naslonjaču. Gledajući samu priču ona i nje bog zna kakva, a da je scenarij upao nekome drugome u ruke samo bi Nebeski Otac znao što bi dotični redatelj učinio od filma (najbolja usporedba bi opet bila ''Ralje'' i njegovi mnogobrojni klonovi zajedno sa nastavcima).
Hitch se od početka do samoga finiša filma poigrava sa gledateljem (igra se gledateljevim živcima da se bolje izrazim), a sam efekt tog poigravanja pojačava zvučnim elementima kreštanja i lepršanjem poludjelih ptica (pogledati sami početak filma dok još ide uvodni credits, gdje tim efektima naglašava jezovitost). Najvažniji element filma je taj što gledatelj nije mogao znati tko je slijedeći na meniju ptica (poučeni šokom koji je majstor izveo u ''Psihu'') i to od samih glavnih likova. Alfred obožava mijenjati ritam filma, no od toga mu je još draže gurati svoje glavne likove u pogibeljne i vrlo opasne situacije (vidi ''Nazovi M radi umorstva'' ili '' Prozor u Dvorište''). Sjetimo se samo one scene kad Tippi zaglavi u telefonskoj govornici, a kamera (pogled je iz tel. govornice) daje osjećaj vizualne strahote (prvenstveno osjećaj klaustrofobije) dok se ptice sunovraćuju u govornicu ili pak scena kad Tippi preživi napad na tavanu kuće (ta je scena je i jedina dodirna točka sa Daphninom kratkom pričom). Također voli da gledatelj zavoli glavne likove, pa da kasnije strepi za njihove živote (isto to je ponovio i Cameron u svojim ''Aliensima''), a za najbolji primjer bi mi mogla poslužiti Annie (upoznajemo ju dok je u konverzaciji sa Melanie, a onda šk scena gdje je Mitch i melanie nalaze na stepenicam).
Zanimljivo je spomenuti da je ovaj film jedan od pionira filmova 60-tih koji razbija klasična očekivanja samoga žanra tj. film se stavlja u službu subjektivnog prikazivanja za razliku od prijašnjih slučajeva kad bi film imao konture objektivnog prikaza.
Hitch i Hunter (poznatiji ljubiteljima krimića kao Ed Bain) nisu željeli da film bude čisti klišej, što je značilo da nisu željeli upotrebljavati tipičnu moralnu/psihologičku definiciju, a što obuhvaća objašnjenje zašto se uopće dogodilo to što se dogodilo (u ovom slučaju napad ptica) i to najbolje naglašavaju u sceni kad se majstor stavlja u glavu samog gledatelja i to kad svi ljudi na platnu davaju svoja logička objašnjenja za ptičje ludilo.
Opet bih posegnu za jednim primjerom gdje su takva pravila prihvatili i neki drugi redatelji, a ovdje bih prije svega spomenuo nenadmašnog Romera (vidi se da je mnogo stvari naučio od Hitcha u pogledu razbijanja klišeja) i njegovu već puno puta spominjanu ''Noć Živih Mrtvaca'' gdje je taj klišej potpuno nestao a Hitchov način uletio na jednom višem nivou (primjer: u filmu nema nikakvog objašnjenja zašto su ljudi postali zombijima, no postoje naznake u sceni kad voditelj vijesti objašnjava samo moguće naznake; primjer drugi: film također nije garantirao da će svi glavni likovi preživjeti film, no tu je George načinio još jedan korak.. no o tome kad dođe vrijeme recenzije dotičnog filma).
Pohvalio bih fenomenalnu i već standardno odličnu kameru, inventivna i dobro ukomponirana te sama upotreba kamere i montaže, isto tako lijepo upotrebljeni momenti ''off-screen'' efekata kao što su prirodni zvukovi ptica za postizanje što jačeg učinka na gledatelja. Što se tiče glume vrlo dobro odrađena: simpatična gluma Hedrenice i R. Taylora (njegova najbolja uloga je ipak u ''Vremeplovu'' aka ''Time Mashine''), iako ponekad malo drvena, to ne šteti kemiji između dvoje likova koja na ekranu itekako odiše, pa se tako i iskazuje u pozitivnom smislu. Iznenađuje jaka i vrlo efektivna gluma sporednih glumica S. Pleshette (kao Mitchova bivša koja ga i dalje potajno voli) i pogotovo Jessice Tandy (kao majka prepuna emocija za sina) pa tako u pojedinim scenama (pogotovo na kraju) jednostavno 'pojede' ili da se ljepše izrazim ukrade scenu Tippi Hedren.

Za mene samoga najgenijalniji je sam kraj filma kad Brennonovi i Melanie odlaze sa farme dok mnoštvo (doslovno) ptica raznih vrsta preplavljuje okolicu, a one mirno stoje i gledaju kako se automobil polako udaljava. Alfred je namjerno želio da kraj ostane nedorečen i tako nam je ponudio uz neobjašnjenje zašto i kako se cijela stvar dalje odvijala u stvari ostalo je pitanje tko je pobijedio – ptice ili čovjek?''

Tippi vozi "Aston Martin DB2/4 drop-head coupe" makinu

Zanimljivosti u vezi filma (Trivia):
1) Tippi je stvarno bila porezana po licu od strane jedne ptice tijekom snimanja, a Hitch ju je uočio u jednoj reklami za dijetno piće (njena kćer je Melanie Griffith)
2) Hitch je želio unajmiti Josepha Stefana za scenarij (napisao scenarij za ''Psiha'') no ovoga priča nije zanimala
3) Cijeli tjedan je trebao za snimanje scene gdje Tippi napadaju ptice, koje su bile vezane dugim najlonom za njenu odjeću, pa ove nisu mogle pobjeći
4) Film sadrži 370 efekata; posljednji kadar sadrži 32 odvojeno snimljena efekta, a željeni posljednji kadar filma gdje su ptice prekrivale Golden Gate most nije snimljen zbog prevelikih troškova
5) Prvi film pod Universalovim imenom (prije Universal-International)
6) Na famoznom posteru, gdje je naslikana žena kako vrišti nije Tippi nego J. Tandy iz scene kad ptice izlaze iz dimnjaka
7) Hitch nije volio snimanja na lokacijama, pa je što više koristio studio
8) kad je film prikazan na NBC-u 06. 01. 1968 godine bio je najviše rated film prikazan na televiziji u to vrijeme. Rekord je držan sve do ''Ljubavne Priče'' koja je taj primat preuzela 01. 10. 1970 godine
9) Vrana koja stoji Hitchu na ramenima na svim promotivnim fotografijama nije iz filma. Kupljena je od jednog 12-godišnjeg dječaka za 10$ (pristao ju prodati tek kad je saznao zašto im ptica treba)
10) Najteža scena u kojoj je Tippiev lik napadnut u spavaćoj sobi na tavanu je trajala tjedan dana snimanja. Hedren je govorila ''najgori tjedan u mom životu''. Psihičko i emocionalno pražnjenje tijekom te scene se jako odrazilo na nju samu, pa je produkcija zaustavljena na cijeli jedan tjedan
11) Kad je publika izlazila sa premijere (Leicester Square, UK, kino ''Odeon'') bila je vrlo preplašena, jer su mogli čuti zvukove ptica na krošnjama drveća na kojim su bili sakriveni zvučnici
12) R. Taylor je tvrdio da su galebovi onako mirovali jer su ih nahranili mješavinom jedne vrste brašna i viskija
13) U filmu nema nikakve muzike, a stalni Hitchov kompozitor Bernard Herrmann je bio zvučni konzulator
14) Daphneina kratak priča je prije toga adaptirana za radio najmanje dva puta. Jednom je u ulozi bio Herbert Marshall i opet 1954 god. Scenarist James P. Cavanagh je adaptirao za jednu polusatnu epizodu TV serije ''Opasnost'' (1950).Također napisao najmanje 5 epizoda ''Alfred Hitchcock predstavlja…'' (1950) uključujuću dvije režirane od strane Alfreda. Bio prvi pisac za adaptaciju novele Roberta Blocha «Psiho» (1960) za Hitchovu produkciju. Ipak, njegov scenarij nije bio odobren i odlučeno je u korist J. Stefanove adaptacije

THE SCENA:
Scena No. 1 Moja najbolja scena - zadnji kadar filma

Scena No.2 3 vrane, pa 5...12...35...zzzz

Scena No.3 (kasnije je sličnu scenu kopirao Rodrigez u "Od Sumraka do Zore" kad Richar Gecko ubije službenicu, a kad to kažem mislim na užas na licu iznenađenog (ovdje Clooney, a u "Pticama" je to J. Tandy) i ubijenog (ovdje službenica banke, tamo farmer bez očiju) plus brza montaža tako da se sve vidi a u stvari se ništa ne vidi:)