Moj privatni svemir

Još jedna nevjerojatno topla i sunčana subota, i to početkom studenog! Budući da je nekoliko dana unatrag s Kristinom već dogovorena današnja vožnjica, nema više odustajanja, to nije opcija. No, u sunčano subotnje jutro više nego drago mi je što je tako. Od ljeta ne pamtim kad je jutro bilo ovako optimistično i obećavajuće, moral je na pravom nivou. Naspavao se jesam, gume su tvrde kao kamen i može se krenuti. Put pod pedale! Izlazeći iz Velike Gorice gledam Medvednicu i ne mogu vjerovati kakav bistar i čist pogled pruža današnji dan. Padaju mi na pamet stihovi legendarnog Branimira Johnnyja Štulića:

Kada Zagreb izranja iz sna
Čekaju ga konduktera dva
Da ih poveze na Remizu
Da razbiju lozom krizu...


Da sve ipak ne bi bilo presavršeno, od ranog jutra se pobrinuo dosadni vjetar, opet! Kvari frizuru i užasno ide na živce. "Ne možeš imati sve", rekla bi Kristina. Pa dobro, ignorirat ćemo ga pa možda i prestane... S obzirom na to da je dogovor ponovno pao za isto vrijeme i isto mjesto kao i prošli put (da ne kompliciramo previše), od svoje zgrade ponovno krećem cca pola sata ranije iz čisto sebičnih razloga - u Novom Zagrebu tih pola sata "viška" iskoristiti za ispijanje kave uz uživanje u duhanskim proizvodima sve dok ne dođe dogovorenih 08:30. Kad su u pitanju stvari koje me vesele, poput biciklističkih avantura, nisam čovjek od rutine i ne volim ih - upravo suprotno. No, kad mi nešto jednom postane rutina, ne želim da mi je netko "uzme", skreće me s nje ili mi je narušava na bilo koji način. Pa se tako i kava ujutro pod svaku cijenu mora popiti jer inače nešto nedostaje čitav dan. Nije to puka potreba za kofeinom. To je moj mali ritual poput onoga u velikogoričkom "Memyju" svaki dan poslije posla. People are strange...


06.11.2010

Zagreb - Velika Gorica - Kravarsko - Pokupsko - Lasinja - Pisarovina - Velika Jamnička - Zagreb

Oko 08:00 sjedim na kavi u Novom Zagrebu i razmišljam o svemu samo ne o predstojećoj vožnji. Vrijeme brzo prolazi i začas je koja minuta prije 08:30. Izdaleka vidim Kristinu kako stiže i požurim izaći jer smo se zapravo dogovorili na drugoj strani ceste. No, vidim da Kristina krene upravo prema ovoj strani (na kojoj se nismo dogovorili)... Ili ima jako dobar vid ili ima jako izraženu žensku intuiciju... :). Nema trećega. Zapravo ima: možda cura samo razmišlja svojom glavom pa ako me nema na jednoj strani, očekuje me na drugoj... :)))). Ma nebitno... Glavno je da smo se našli. Na vrijeme i s voljom... :).

Sa sobom sam ponio dvije ceduljice koje sam večer prije pronašao u poštanskom sandučiću. Pretpostavljam o čemu se radi, ali sinoć sam se kasno vratio kući pa se pošta već bila zatvorila. Danas, u subotu, radi skraćeno. Dakle, moramo smisliti način kako ćemo kombinirati našu današnju turu s "posjetom" velikogoričkom poštanskom uredu kako ne bih morao čekati do ponedjeljka poslijepodne da podignem to što mi je stiglo. Odmah pada dogovor da ponovno idemo preko Velike Gorice (i usput u poštu) i Kravarskog polako prema Pokupskom i vratimo se nekim drugim putem.

Poznatim putem stižemo u Veliku Goricu. Budući da se prava zgrada poštanskog ureda (skoro pa točno preko puta moje zgrade) "obnavlja" već više od dvije i pol godine (arghhh), moramo do improviziranih prostora pošte na samom rubu Velike Gorice. To nije smetnja jer ionako nam je sve usput u našem željenom daljnjem smjeru. Jedino što je u pošti gužva pa me Kristina mora "malo" pričekati... :).

Konačno možemo krenuti bez obveza! U Maloj Buni počinju prvi usponi. Ni Kristina ni ja ih baš ne volimo, ali ponekad se pojave baš tamo gdje ih se najmanje treba... :). I nikako se ne žele maknuti... :))). Puf, pant, pant... Dahćemo... Glasno i ubrzano dišemo... Počinjemo se i znojiti... A ne, ne...! Ovo je sportsko-putopisni blog, a ne seks/ljubav... :)))). Ali stvarno dišemo glasno i ubrzano... :).

Kako god znamo i umijemo svladavamo uspone i s veseljem dočekujemo svaki malo ravniji dio ceste na kojem konačno možemo potegnuti malo brže. Stižemo u Kravarsko:

Malo odmora ovdje dobro dođe. Nakon svih tih zločestih uspona... Malo se odmara, malo se trkelja, malo se uživa u duhanu (ja, naravno). Kristina se pita kako da me odvikne od mog poroka. "Nikako", odgovaram lakonski. Nije da ne mogu prekinuti, ali zaista ne želim. Prisjećam se davnih dana kad sam zajedno s Dugim za okladu prekinuo s pušenjem. Gubi onaj koji prvi opet počne. Dugog sam uhvatio s cigaretom nakon nekih 4 ili 5 dana (najkritičnije razdoblje koje, ako se prebrodi, može se sve). Ja sam izdržao 8... hehe. Taj dan se cijela ekipa napila pa sam uz sav taj alkohol opet bezveze počeo s pušenjem. Pijan, glup... :)). A klinci k'o klinci, nije za zamjeriti... :). To je bilo negdje sredinom devedesetih, u mojim najluđim godinama... :). O Bože, kojih gluposti se sjećam!

Nakon našeg odmorišta slijedi sjajan spust. Ne traje predugo... Ništa što je lijepo ne traje predugo... Nakon spusta - opet usponi:







Unatoč usponima (jesam li već spomenuo da ih nijedno od nas ne voli baš previše) Kristina je dobre volje, čak me i nasmijava povremeno. Komentira uspone i pita se zašto se, kvragu, Cvetnić Brdo prije Pokupskog ne zove Cvetnić Dolina ili barem Cvetnić Ravnica... hahahahha. Prođemo i taj posljednji uspon prije Pokupskog gdje napravimo dulju pauzu. Ahhh, kava i pljuge, presavršeno!





Spuštamo se dalje prema mostu i Kupi. Na mostu se odlučimo opet zadržati jer prizor uopće nije loš:















Odmah nakon mosta prometni znak pokazuje uspon 11%. Znak zapravo pokazuje nizbrdicu, ali ispred sebe vidimo - gadan uspon!!! Netko je "pogriješio" s postavljanjem znaka da se malo našali s nadobudnim biciklistima... :)))). No, nema nesavladivih prepreka za superwoman i mene... :). Pojedemo i taj uspon i nakon njega se konačno može malo uživati u ravnijem dijelu ceste. Držimo priličan tempo i opet smo "u elementu".

Prolazimo Slatinu Pokupsku, Gornju Bučicu, Desni Degoj, Čremušnicu. Cesta je na ovom dijelu toliko oštećena da više i ne sliči cesti. Nakon svih tih patnji (i proklizavanja mog trekkinga na kombinaciji šljunka i uspona) slijedi zaslužena bogata nagrada: fantastičan spust neposredno prije Trepče. Iako sam Kristini već prije najavio oprezniju vožnju na nizbrdicama zbog ne tako dobrog stanja mojih kočnica, ovaj put stvarno nisam odolio: praktički bez kočenja sam se pustio nizbrdo pa neka me gravitacija nosi koliko god može. I kad sam pri brzini od preko 50 km/h već pomislio "joooj, koji sam frajer, sad ću je malo pričekati kad se zaustavim" - eto Kristine još većom brzinom, našla se pokraj mene brzinom munje... Prolazi mimo mene, pretječe me, gleda me i smije se... :). I ja se smijem, što zbog gušta i "vjetra u kosi", što zbog neočekivanog obrata situacije... :). Dakle, Kristina, iznenađuješ me svakim danom sve više... :))).

Već dugo nismo stali, a htjeli bismo. Kilometrima nema zgodnog mjesta uz put. Konačno u stanemo kod Doma zdravlja u Lasinji. Moja "presvijetla" (stražnjica) mi je zahvalna na toj lijepoj gesti... :).







Ovdje me počinje brinuti jedna stvar o kojoj dosad nisam ni razmišljao: hoćemo li stići do mraka barem u Novi Zagreb? Ne znam točno koliko smo daleko od doma pa želim provjeriti na navigaciji. Ajme, ne želim vjerovati u ono što mi govori IGO - da imamo još 39 km do Novog Zagreba (tj. naše polazišne točke, točnije)! Nekim brzim dodatnim izračunima ispada da je ipak u pravu. A mrak nam se spušta za manje od 2 sata! Iako ni meni nije ugodno voziti se po mraku (izbjegavam to kad god mogu), ne smeta mi toliko. Više me brine kako će reagirati Kristina kad joj prenesem "sretnu" vijest. Tu "sretnu" vijest Kristina je primila jako dobro. Ni njoj ne smeta previše ako baš bude potrebno jer i ona ovaj put ima prednju i stražnju bljeskalicu. Vozit ćemo se opreznije i sporije i neće biti problema čak i ako nas zaskoči mrak negdje prije Novog Zagreba... Odlično!

Krećemo dalje nadajući se što ravnijem terenu kako bismo što manje vozili u mraku. Oh, kako smo bili u zabludi... Nakon Lasinje ponovno stižemo na most preko Kupe. Kratko se zadržavamo.











Vozimo dalje od Kupe prema Pisarovini. Kristina se prisjeća da je ovim putem već prije vozila pa joj je put donekle poznat. Ja još nisam, ovo mi je novost. Slijedi posljednji današnji ozbiljniji uspon. Možda najgori dosad. Ili smo samo već malo umorni od njih pa nam se tako čini... Sumrak je i vrijeme je za uključiti bljeskalice. Moje obje (kako ih dugo nisam imao potrebu koristiti) svijetle preslabo da bih se tako mogao voziti po mraku koji će se uskoro nemilice spustiti nad nas. Na moje inzistiranje ponovno stajemo kod nekog restorana na vrhu tog posljednjeg uspona. Dva su razloga za to: moram promijeniti baterije na bljeskalicama i gladan sam kao dva vuka... Kristina misli da se prenemažem i da samo želim zapaliti cigaretu, ali nije tako... :). Umoran sam, pomalo i nervozan. Dosta mi je uspona za danas. Vid mi nije baš bistar od pentranja po ovom zadnjem brdu, ali odmah nepogrešivo snimim klupicu blizu tog restorana. Želim što prije malo sjesti dok mijenjam baterije na bljeskalicama. Kakva pogreška! Klupica je bila svježe obojena, a ja to niti sam primijetio niti osjetio na bilo koji način! Shvatio sam to tek kad me majstor upozorio da upravo sjedim na svježoj boji!!! Kaže da mu nije problem kistom prijeći dva-tri puta preko klupice i malo popraviti, nego da mu je više žao što sam uništio hlače. Da, i meni je... Hlače su stare, ofucane i izlizane, ali meni drage... I što sad? Ne vrijedi plakati. Ne želim se još više živcirati... Pokušat ću ih spasiti iako će me u kemijskoj čistionici (tamo nisam bio vjerojatno 20-ak godina, a nalazi se sasvim blizu moje zgrade - ako je još tamo) malo čudno gledati... Ah, ma barem bljeskalice sada bljeskaju kao velike... :))). A i pojeo sam Twix, svoju prvu hranu danas, pa se odmah bolje osjećam. Popušio sam i cigaretu odmah nakon "hrane" iako sam znao da je Kristina već na iglama da se krene dalje. Ne zato što me nije briga za nju, nego zato što sam svjestan toga da nam dvije minute više ili manje sada apsolutno ništa ne znače s obzirom na to da ni Lance Armstrong za tako kratko vrijeme do potpunog spuštanja mraka više ne bi stigao do Novog Zagreba (20-ak km). Možemo se postaviti naglavačke i tako voziti, ali jedan dio ćemo ipak morati odvoziti po mraku, kako god okrenemo.

Krećemo dalje prema doma. Mrak se brzo spušta potpuno. Ove ceste su mi potpuno nepoznate, ali ipak i po mraku nastojim održati neki tempo da se povratak kući ne bi nepotrebno još više razvlačio. Na taj način, čisto psihološki, i Kristinu "povlačim" za sobom brže. Nakon nekoliko kilometara u daljini su se već počela nazirati gradska svjetla. Stižemo u prigradska naselja. Kristina sada vozi ispred mene, ona se ovdje bolje snalazi. Nakon krajnje neugodne ceste (mislim da je to bilo negdje oko Botinca) konačno stižemo na biciklističku stazu. Pravo olakšanje! Osim što hrpetina pješaka hoda upravo po biciklističkoj stazi, kao i uvijek!!! Valjda ih privlači drugačija boja staze pa se osjećaju posebno kad hodaju po njoj, drugog objašnjenja nemam... Ili zaista nimalo ne razmišljaju svojim tikvama...! Budući da je Kristina još uvijek ispred mene, ona se mora stalno "boriti" s pješacima i upozoravati ih da izvole hodati po svojoj strani staze. To joj je išlo prilično uspješno, moram priznati. Kad su vidjeli da se ne šali i nema namjeru stati ili usporiti zbog njih, bogme su se itekako na brzinu micali s biciklističke staze. Jedan lik se, nakon što se trznuo i shvatio da će biti doslovce pregažen nastavi li hodati tamo gdje ne smije, počeo i ispričavati. Kristina to možda nije primijetila, ali ja jesam... :). Priznajem da sam ja već nekako odustao od takvih rasprava jer vidim da ne vode nikamo. Prije sam se i ja znao tako izderavati na pješake i doslovce svađati s vozačima automobila koji su samo pokušali zaustaviti se na biciklističkoj stazi. Nekoliko puta je sve to dovelo do ruba ne samo verbalnog, nego i fizičkog okršaja. Nije me bilo briga! Ali vidim da "preodgajanjem" jednog već za 5 minuta druga dvojica naprave istu glupost! Pa gdje je tome kraj? Ima li smisla uopće? Ipak sam baš uživao vozeći se u tom trenutku iza Kristine i gledajući kako "preodgaja" bezobzirne pješake... :). Pomislio sam: aha, ste vid'li, to je MOJA frendica... :)))).

Stižemo do Rotora. Tu se odvajamo svatko prema svojoj kući... Eto, nije bilo tako loše danas kad se sve uzme u obzir... :). Zapravo, bilo je prilično zanimljivo, barem meni.

Naša današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 07:40
Udaljenost (km): 141,29
Prosječna brzina (km/h): 18,4
Maksimalna brzina (km/h): 52,1