Moj privatni svemir

Evo još jednog putovanja koje će mi dugo ostati u lijepom sjećanju. Iako je mjesecima prije bilo planirano ponešto drugačije, ispalo je sasvim dobro. Naime, pao je dogovor da se ekipa od nekih 4-5 ljudi upusti u sve ovo pa bi i ruta možda izgledala drugačije (plan je bio nakon Balatona nastaviti prema Bratislavi i Beču), no do početka putovanja cijela ekipa se svela na me, myself and I. Dakle, nas trojica... :). Tj., ja solo. Nekoliko dana prije putovanja jedan po jedan je počeo odustajati od puta, svatko s nekim svojim razlogom. No, dobro. Putovanje biciklom solo također ima svojih prednosti. Itekakvih! Jedina osoba s kojom se moraš dogovarati oko svega si ti i nitko drugi. A to je ono na što sam ja zapravo i navikao pa bi mi vožnja u grupi zapravo bila novost. Stoga mi je na dan putovanja ponešto i drago što je tako ispalo jer mogu krenuti kad poželim bez usklađivanja s bilo kime. Mogu se voziti tempom koji meni najviše odgovara, opet bez da moram paziti jesam li prebrz ili prespor u odnosu na nekog drugog.



19.07.2010

Velika Gorica - Gradina (blizu Virovitice)

Večer prije sam sve pripremio i pričvrstio na bicikl. Bisage, ruksak, vreću za bicikl. Smatram da imam sve što mi treba: u bisagama vozim dodatnu biciklističku majicu dugih rukava, punjače za sve elektroničke uređaje, "civilnu" odjeću, termosicu, kartu Hrvatske, kartu Mađarske i sitnice poput olovke, bilježnice, raznih dodatnih baterija, prvu pomoć itd. Na leđima u ruksaku imam kabanicu, fotoaparat, kameru, nužan alat za sitne popravke na biciklu, dvije rezervne unutarnje gume, set za krpanje guma, vodu, izotonični napitak, sve osobne dokumente i novčanik. Na biciklu je pričvršćena navigacija, torbica s nekim sitnicama poput mobilnog punjača, energetskih čokoladica te GPS modula, torbica za mobitel te bidon pun zamrznute vode. Preko bisaga na nosaču tereta stoji vreća za bicikl, a za ruksak zavezana kaciga (koju cijelim putem nisam stavio nijednom, sram me bilo). Dakle, mislim da je to zaista i više nego što mi treba i konačno krećem već oko 06:15.

Krećem zaista polako jer u planu imam danas odvoziti skroz do bake u Gradini nedaleko od Virovitice što je popriličan put (150+ km). Krećem kroz Rakarje, Kobilić i Bapče i brzo sam na Domovinskom mostu. Dalje preko Žitnjaka dolazim na Resnik, a od tamo idem prema Ivanjoj Reci. Ništa nepoznato. Vrijeme je fantastično - ni vruće ni hladno - ceste su puste. No, ipak je još rano jutro i tko zna što će još biti kasnije. Ipak uživam u trenutku. Dok traje.

Preko Dumovca dolazim do Dugoselske ceste i stajem na prvu jutarnju kavu. U Dumovcu htjedoh uslikati prihvatilište za napuštene pse i otkrivam kako su mi punjive baterije u fotoaparatu potpuno mrtve. Nisam ih provjerio dan prije. Stoga ovu kavu na Dugoselskoj cesti koristim i za kupnju najobičnijih i jeftinijih jednokratnih AA baterija jer ću ove svoje prvom prilikom napuniti. Pijem kavu i (ovdje moram biti vrlo iskren) promatram nevjerojatno gust promet po Dugoselskoj. Što mi se motalo po glavi u tim trenucima? Otprilike ovo: "Ajme, u što sam se upustio!? Kamo idu svi ti ljudi, ta hrpa auti? Pa da, radni je dan, ponedjeljak je! A je li možda bolje da se vratim preko Dumovca i Oborova do Ivanić-grada pa da idem preko Kutine? Pa stvarno nisam očekivao ovakvu gužvu na cesti, pogotovo ovako rano ujutro. Ako odem preko Kutine, to će mi put produljiti za najmanje 30 km (i više ako računamo da bih se trebao istim putem i vratiti nekoliko kilometara) što znači da ne mogu biti kod bake za jedan dan, nego ću negdje u Kutini (otprilike pola puta do Virovitice) morati i prespavati. Ma ne, ipak ću se držati svog plana kad sam već došao do Dugoselske!"

Nakon kave prelazim semafor i krećem dalje. Po stazi, kad je već tu. Staza polako prestaje, ali se i promet drastično prorjeđuje. Sve moje panične slutnje odmah padaju u vodu. Vozim uz krajnji desni rub, a cesta je široka i više nego dovoljno da auti ne moraju čak ni žmigavac dati kad me obilaze. Dakle, ići će ovako. Bez problema!

Dolazim u Dugo Selo i opet skrećem na stazu. Zašto ne kad već postoji, a kroz Dugo Selo je promet opet prilično gust. Stajem i malo fotkam. Ne previše, bit će još vremena za to. Uh, bit će još vremena!

Odmah krećem dalje kako bih što se prije malo odmaknuo od šireg zagrebačkog područja. Do Vrbovca nema nikakvih posebnih značajki, samo jednolična lagana vožnja. U Vrbovcu odlučujem kod "Bunčića" popiti kavu i napuniti mobitel mobilnim punjačem. Dok pijem kavu, mobitel se lagano puni (već je gotovo pa potpuno prazan, zbog bluetooth veze se troši brže nego inače). Odlučujem malo isprobati kineske sunčane naočale s kamerom. Bile su jeftine pa sam ih uzeo upravo za vožnje i putovanja. Bolje da nisam (to vidim sada, nakon svega, jer njihove snimke i nisu baš nešto kvalitetne).





Na kavi sam više od sat vremena. Mobitel se napunio do kraja, to je bitno. Krećem dalje prema Bjelovaru. Nakon Vrbovca cesta vodi odličnim krajolikom, nešto kao šuma. Nije šuma, ali je drveće s obje strane pa djeluje kao da se vozim kroz šumu. Odmah je ljepše.





Nakon Vrbovca glavna cesta vodi prema Svetom Ivanu Žabnom preko sela Škrinjari u kojem se, navodno, nalazi jedna ukleta kuća. Neću ovdje opisivati priče koje se već desetljećima raspredaju oko te poznate kuće. Neka svatko sam prosudi koliko u tim pričama ima ili nema istine. Uglavnom, prije skretanja za Sveti Ivan Žabno, u Hagnju, odvajam se prema Žabnici i Zvoniku. Ne zato što ne želim proći pokraj "uklete kuće", nego zato što mi je ovo kraći put do Bjelovara... :). Od Hagnja do Bjelovara se vozim selima za koje dosad nikad nisam ni čuo: Mački, Brezine, Rajić, Prgomelje, Gudovec. Krajolici uopće nisu loši, pravi užitak. Ceste kroz ta sela su uske, ali izuzetno rijetko prometne. Sa svake strane polja, kukuruzi, livade. Ma fenomenalno!

Ulazim u Bjelovar, opet odlična staza skroz po gradu. Vozim po obilaznici koja eliminira potrebu da se ide kroz strogi centar grada. Na Novoseljanskoj cesti (tako se zove jer vodi u mjesto Novoseljani nadomak Bjelovara) stanem da popijem kavu. To je bila više potreba za punjenjem svih baterija nego potreba za kavom ili odmorom. Dok pijem kavu, naručujem 3 dcl superhladne mineralne vode uz koju pojedem svoje dvije energetske čokoladice. Te dvije čokoladice su me dobro zasitile i bile ujedno moja jedina hrana za cijeli dan prije prvog odredišta.

Krećem dalje. Odmah na izlazu iz kafića počinje mjesto Novoseljani. Lagani uspon. Vozim se nekoliko minuta i ugledam odličnu panoramu Bjelovara. Odmah stajem i vadim fotoaparat.







Krećem dalje prema Velikom Trojstvu. Nema smisla ići glavnom cestom prema Đurđevcu jer taj veliki luk zaista nije potreban. A i kroz mirnija sela je ljepše voziti se jer nisu toliko prometna. Od Velikog Trojstva preko Šandrovca, Jasenika, Suhe Katalene, Prugovca i Budančevice pa skroz do Kloštra Podravskog vode mirne ceste kroz krajolike koje je zaista vrijedno vidjeti. Ima tu, doduše, nekoliko ozbiljnijih uspona (ipak je to Bilogora), ali ništa neizvedivo. Zauzvrat se dobije ovo:













Negdje prije Velikog Trojstva još jednom moram sjesti na "prisilnu kavu" jer mi je baterija od mobitela opet već pri kraju. Već sam i previše vremena nepotrebno izgubio na kavama samo zbog punjenja baterija. Zato upravo ovdje kujem plan: moram, jednostavno moram otkriti način da baterije svih svojih uređaja nekako punim u vožnji, ali tako da punjenju ne smetaju povremene vibracije. Pijem kavu i usput na biciklu napravim nekoliko testova punjenja na samom biciklu. Konačno uspijevam pronaći modus: mobilni punjač stavim u torbicu (koja je pričvršćena ispod štange), kabel iz nje produžim koliko se može te dovedem do uređaja (bio to mobitel ili pocket pc). Ako je to pocket pc, nema problema jer se druga strana kabela dobro pričvršćuje uz njega. Ako je to mobitel, kroz rupicu na platnenom nosaču mobitela (također pričvršćenom za štangu) provučem drugi kraj kabela i opet dobro drži. E pa tako ćemo odsad uvijek puniti baterije jer sam već i previše vremena potrošio na te "prisilne kave" bez stvarnog razloga za stajanjem.

Sad već ponovno računam do koliko sati bih mogao stići u Gradinu. Prema svakoj računici to ispada negdje oko 20:00 ili 21:00. Negdje prije Kloštra Podravskog imam jednu neobičnu zanimaciju: budući da tu ima dosta spustova, na svakom od njih dignem se sa sjedala, stanem na pedale i blago nagnem prema naprijed. Ne moram okretati pedale (spust je) pa mi sve to daje osjećaj da letim kroz te krasne krajolike. Možda zvuči glupo, ali to mi je bilo baš fantastično... :). Konačno stižem u Budančevicu i Kloštar Podravski. Izlazim na Podravsku magistralu. Sad je 19:00 sati pa bez problema prije mraka stižem u Gradinu. Ipak po magistrali potegnem malo brže. Jednostavno zato što mogu: cesta je odlična i dovoljno široka. Često držim brzinu od preko 30 km/h pa sam u Pitomači već oko 19:30. Ostaje još nekih 5 km do odvajanja za Rogovac i Bušetinu. Stignem u Rogovac te mi ipak malo lakne što sam se riješio magistrale. Posljednjih 19 km ću opet putovati doslovce praznim cestama. U Rogovcu stanem, popijem vode, zapalim cigaretu. Već sam blizu pa se nikamo ne žurim posebno. Nakon 10-15 minuta krećem dalje: Rogovac, Bušetina, Lukač, Bačevac i evo me u Gradini. Sad je oko 21:00 i počinje se spuštati mrak.





Ovo je moj današnji cilj. Mission accomplished... :). U gradinskom kafiću popijem kavu, dopola napunim mobitel. Dolazim u bakinu kuću, pozdravim se sa svima. Već sam gladan. Pojedemo, popričamo i na spavanac.

Ovo je moja današnja ruta:





Priznajem da sam pomalo ponosan na svoju današnju kilometražu jer sam se i ja, eto, upravo danas učlanio u "klub 150+"... :)

Vrijeme vožnje (hh:mm): 09:28
Udaljenost (km): 168,36
Prosječna brzina (km/h): 17,7
Maksimalna brzina (km/h): 40,4



20.07.2010

Ilinje. Kirvaj u Gradini. Slavi se blagdan sv. Ilije Proroka, zaštitnika ovoga sela. Okuplja se cijela obitelj (skoro cijela, nema onih koji su spriječeni zaista opravdanim razlozima), priča se, jede, pije, veseli. Sve što se inače radi na obiteljskim okupljanjima. Danas se ne vozim, bit će prilike sutra kad krećem prema Mađarskoj... :).

Baka i teta imaju dvije male mačke i psa Bobija. Divljak, malen je, ali vrlo agresivan. Ne podnosi nikoga koga ne poznaje. Jasno svima daje do znanja da je ovo njegovo dvorište i da stranci tu nemaju što tražiti. I tako sam ja - šetajući po šljivaku i sjetno se prisjećajući kako ovdje nema drveta na koje se kao dijete nisam popeo kad sam cijele ljetne osnovnoškolske praznike znao provoditi ovdje kod bake i kakve sam sve zgode i nezgode proživljavao ovdje s vršnjacima iz sela - u jednom trenutku prošao preblizu Bobiju koji je bez oklijevanja iskoristio priliku i zgrabio me za nogu. Mali napasnik ima prilično oštre zube. Čak mi je i nogavicu na hlačama uspio probušiti zubima. Rana, srećom, nije bila preduboka, ali sam to svejedno odmah sanirao alkoholom, praškom za rane i flasterom. Eto, i prva pomoć se koristila - ali ne zbog ozljeda pri padu s bicikla nego zbog - ugriza psa!





Danas provodim cijeli dan s obitelji, malo šetam po selu, malo fotografiram i snimam. Prisjećam se nekih davnih, bezbrižnih vremena kad je sve bilo jednostavnije nego danas. Uživam, zapravo.



















Dopustite sada da vam ispričam nešto po čemu je Gradina posebno selo. Neki od vas možda znaju, neki ne - no, ovdje se dana 13.06.1997. ukazala Majka Božja. Iako nije toliko razvikano kao ono u Fatimi ili Međugorju, ovo ukazanje je za posljedicu imalo izgradnju svetišta na mjestu ukazanja te redoviti dolazak hodočasnika iz zemlje i inozemstva u velikom broju, svakog 13. u mjesecu, a pogotovo u lipnju na godišnjicu ukazanja.

Učiteljice u gradinskoj školi Zdenka Jeftimija, Đurđa Šimić i pokojna Bosiljka Čalić te 20-ak njihovih učenika doživjeli su 13.06.1997. neobično iskustvo. Iz škole na uzvisini usred sela vidjeli su lik Majke Božje ogrnut plavim plaštem ispred nedaleke šumice. Doživljaj je bio prejak da bi bio prešućen, a mještani su osjetili potrebu svoje poštovanje prema Bogorodici iskazivati molitvama na tome mjestu. Od tada u Gradinu hodočaste Marijini štovatelji i zagovornici, a već su se javili i hodočasnici sa čudotvornim ozdravljenjima. Općina je uredila okoliš i postavila Križni put, koji vjernike nakon molitve na mjestu ukazanja vodi u crkvu sv. Ilije Proroka. Na svaku obljetnicu ukazanja u Gradini se mogu vidjeti autobusi i automobili s hodočasnicima iz sjeverne Hrvatske. Po registracijama se može zaključiti da su mjesto Marijina ukazanja posjetili hodočasnici iz Osijeka, Zagreba, Daruvara, Nove Gradiške, Koprivnice, Đakova, Slavonskog Broda, Čakovca, Varaždina, Požege, Belog Manastira, ali i iz Mađarske i Slovenije.
Na mjestu ukazanja, odmah iza nogometnog igrališta, vjernici su samoinicijativno podigli spomen-obilježja, gdje pale svijeće i mole se Majci Božjoj. Podignuta je i nadstrešnica pa u miru mogu sjesti na klupe i predati se molitvi zaštićeni od sunca ili kiše. Crkva službeno ne priznaje taj događaj i ni na koji način ne sudjeluje u njegovu obilježavanju, kako obljetnica, tako ni mjesta ukazanja. No, svi se slažu s riječima jednog mudrog svećenika koji je o gradinskom ukazanju rekao... Ako je od Boga, ostat će; ako je od vraga, nestat će!

















Tijekom dana punim baterije svih elektroničkih uređaja kako bih bio spreman za sutrašnji rani polazak. Planiram krenuti vrlo rano pa na spavanje odlazim već oko 22:00. Živa glazba još uvijek svira nedaleko bakine kuće. To mi odgovara jer nisam navikao zaspati u potpunoj tišini.



21.07.2010

Gradina - Balatonlelle

Mobitel me budi već oko 04:20. Teta je već skuhala kavu kako je obećala. Želim krenuti što ranije kako bih prije izlaska sunca bio već blizu granice s Mađarskom. Ili preko nje.

Popijemo kavu, iz škrinje vadim bidon sa smrznutom vodom koji stavljam na bicikl. Pozdravimo se i krećem oko 05:15. Osjećaj vožnje u praskozorje je nešto nevjerojatno! Ceste su puste, sunce tek što je izašlo. Vozim lagano, nema žurbe. Uživam u svakom metru. U Lukaču nasred ceste ugledam velikog jelena. Nažalost, dok sam se približio, stao i iz ruksaka izvadio kameru i fotoaparat, jelen je već netragom nestao. Kad već ne mogu snimiti jelena, zadovoljit ću se ostalim prizorima, ništa manje fascinantima.







Iako vozim polako, ubrzo stižem na hrvatsko-mađarsku granicu u Terezinom Polju.





Na granici obavim formalnosti i uđem na "ničiji teritorij", prelazim most preko Drave. Iznad i oko Drave se vidi izmaglica jer je još uvijek rano jutro.







Na mađarskoj strani granice također čekam vrlo kratko jer zapravo nema nikoga osim mene. Prvi pogranični grad na mađarskoj strani je Barcs. Tamo stanem i tražim mjenjačnicu u kojoj ću hrvatske kune pretvoriti u mađarske forinte. Odmah pronalazim mjenjačnicu, ali je zatvorena, još je prerano. Nema veze, zaključat ću bicikl i prošetati po gradu dok se mjenjačnica ne otvori...









Moj daljnji plan je Barcs - Szulok - Kadarkút - Kaposvár i dalje prema Balatonu. No, već na izlazu iz Barcsa me neugodno iznenadila navigacija, tj. software IGO 8. Iako izvorno mađarski, ovaj software se najlošijim pokazao upravo u Mađarskoj unatoč ažuriranoj karti Mađarske koja je, naravno, najdetaljnija u usporedbi sa svim drugim kartama europskih zemalja za taj program. Od Barcsa prema Szuloku software me poveo nekakvom pješčanom stazom koja vodi nikamo, u nekakvo polje. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno pa sam slijedio njegove upute. Putem su moje misli tekle otprilike ovako: "Ajme, pa ako ovako izgledaju mađarske međugradske ceste, kakve su onda lokalne!?" Dva upitnika iznad glave. Cestica dalje vodi kroz neku ogradu na kojoj stoji natpis upozorenja na mađarskom. Budući na ne znam mađarski (tek nekoliko riječi i uobičajenih rečenica), pokušao sam proći tuda jer drugog smjera nemam. Uto me zaustavi portir u razvaljenoj kućici i kaže nešto na mađarskom. Vratim se do njega. Opet kažem, ne znam mađarski, a portir ne zna engleski. Evo problema. Nakon nekoliko minuta sporazumijevanja najkreativnijim gestikulacijama objasnim mu kamo želim i što uopće radim ovdje biciklom usred ničega. Portir mi na papiru nacrta kamo se moram vratiti da bih izbio na cestu prema Kaposváru. Učinim to i usput proklinjem prevarantsku navigaciju. Prava cesta prema Kaposváru, naravno, izgleda puno pristojnije od one na kojoj sam maloprije završio... :). Ugodno je voziti se njome jer je s obje strane šuma pa sunce (koje je već počelo polako grijati) ne smeta toliko. Ulazim u mjesto Szulok.











Inače, od Barcsa do Kaposvára me navigacija ukupno tri puta pokušala povesti nekim nepostojećim prečicama. Srećom, sva tri puta sam brzo primijetio da nešto nije u redu (vidio sam to po putevima kojima me želi voditi) pa sam je svaki put brzo natjerao da rekalkulira rutu i usmjeri me u dobrom pravcu. Nije bitno, prizori su putem prelijepi da bih se živcirao oko gluposti.











Ulazim u Kaposvár i samo ga "okrznem" jer me put ne vodi kroz centar grada, nego odmah dalje prema sjeveru. Zato se u Kaposváru i ne zadržavam predugo. Sunce sad već pokazuje da se ne šali, prilično je vruće što iziskuje trošenje dosta tekućine.

Iako poznata kao ravničarska, Mađarska ipak nije potpuno "ravna ploča". Ima nešto uzvisina, ali ništa previše. Mislim da je cijelim mojim putem kroz Mađarsku najveća visinska razlika bila oko 200 m. Što je otprilike u razini naših Vukomeričkih gorica. Dakle, mala brdašca u odnosu na, na primjer, Medvednicu ili Gorski kotar.

Put me dalje vodi ovako: Kaposvár - Juta - Várda - Somogyjád - Osztopán - Szomogyvár - Lengyeltóti - Szőlősgyörök - Balatonboglár - Balatonlelle. Ovo područje se zove Somogy pa, kako je i vidljivo, nazivi nekih mjesta počinju upravo tako. Somogy je, dakle, nešto kao županija u Hrvatskoj.

Već je ozbiljno pripeklo, već je oko 14:00. Pri kraju sam sa zalihama vode, a i glad već pomalo osjećam. Zato stajem u mjestu Várda u malom restorančiću. Naručujem pileću juhu i supersuperhladnu mineralnu vodu. Pojedem ogromnu zdjelu juhe i pohlepno popijem vodu. Još malo sjedim, sad se opet odlično osjećam ovako sit i napojen. Uzimam još dvije hladne mineralne vode za dalje. Iznenađuje me niska cijena svega što sam pojeo, popio i ponio. No, ne bunim se... :). Krećem dalje pun nove energije. Do cilja nema još puno, svega nekih 40-ak km.











Oko 19:00 stižem u Balatonboglár. Još sam oko 3 km udaljen od svog cilja pa odlučujem sjesti na pizzu prije nego što stignem u hostel u susjednom mjestu Balatonlelle. Pojedem Margheritu, popijem dvije mineralne i lagano krećem prema svom odredištu.

Ubrzo dolazim u hostel. Slijedi nešto nevjerojatno! Voditeljica hostela Krisztina me dočekuje kao da sam joj najvažnija osoba na svijetu. Norveški kralj, rock zvijezda ili rođeni brat. Mlada žena, neformalna, izuzetno srdačna, topla i prijateljski nastrojena osoba. U kritikama ovog hostela sam već pročitao o njezinoj sposobnosti i spremnosti za bilo kakvu pomoć svojim gostima (daleko izvan opisa njenog posla), ali ovakav nastup zaista nisam očekivao. Ugodno me iznenadila odmah pri prvom susretu.

Dok sam se prijavljivao u hostel, malo smo pričali. Kad sam joj rekao da sam došao biciklom iz Zagreba, nije mogla vjerovati svojim ušima. Bilo joj je valjda nepojmljivo da je netko spreman uopće i pomisliti na tako nešto. Iznenađeno me upitala razrogačenih očiju, skoro vičući od nevjerice: "Are you crazy???". "Yes, now I think I am... :).", odgovorih joj uz osmijeh. Eh, kad bi ona samo znala što radi ekipa okolo s biciklima, ne bi se toliko čudila. Ta njena reakcija mi je bila baš simpatična i pomalo smiješna... :).

Moram reći da sam se tijekom cijelog boravka u hostelu osjećao upravo kao kod kuće, a ne kao gost u nekom inozemnom hostelu daleko od bilo koga poznatog. Za to je uvelike zaslužna Krisztina od koje bi mnogi naši turistički djelatnici mogli štošta naučiti. Jednom mi je ispričala kako je dosta iskustva stekla na dok je radila na Floridi, no ja ipak mislim da se srdačnost i otvorenost ne mogu naučiti ni steći. Naravno, to je "business", ali ona je ipak jednostavno takva, pozitivna osoba. Inače ne bi gostima izlazila ususret u stvarima koje su, kako već rekoh, daleko izvan opisa njenog posla, nego bi - kao velika većina drugih - jednostavno odradila svoj posao koji mora i "ćao, đaci". Zahvaljujući Krisztini izbjegao sam mnoge neugodnosti dva dana kasnije na putu prema natrag...





Nakon još malo ćaskanja odemo gore da mi pokaže sobu. Bit ću sam u šesterokrevetnoj sobi jer u toj sobi još nema drugih gostiju. Odlično! Platiš šesterokrevetnu zajedničku sobu, a dobiješ privatnu... :).

Odlazim pod tuš. Ne sjećam se kad mi je tuš zadnji put tako godio i kad sam mu se toliko veselio. Nakon ovih cca 150 km već mi je pomalo dosta vožnje. Nakon tuširanja ipak sve izgleda potpuno drugačije pa se preodijevam i odlazim malo u grad. Krisztina se čudi odakle mi toliko energije... :). Eh, Krisztina, ponekad ni sam ne znam odakle je crpim, stvarno.

Odem u grad, kupim cigarete i hladnu vodu, popijem kavu. Dugo lagano šećem po gradu. Vraćam se u hostel. Već je 23:30, ali mi se još ne spava

Moja današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:34
Udaljenost (km): 144,39
Prosječna brzina (km/h): 16,8
Maksimalna brzina (km/h): 42,9



22.07.2010

Ustajem vrlo rano pun energije i odlazim na prvu jutarnju kavu. Šećem, slikam, snimam. Uživam. Dolazim do luke u kojoj kupujem kartu za vožnju brodom po Balatonu. Kreće se u 15:30 i vožnja traje sat vremena.

Negdje oko 10:00 sam na plaži. Nema previše ljudi, ali nije baš ni poluprazno. Uvijek sam mislio da je Balaton slano jezero, ali nije. Bio sam u zabludi. Ipak sam osjetio nešto poput soli na usnicama dok sam se kupao. To mi je bilo pomalo neobično. Ili je slano ili nije slano, nema sredine. Krisztina mi je kasnije objasnila da je Balaton slatko jezero, ali da sam možda malo slanosti osjetio ne zbog soli, nego zbog pijeska i nešto malo minerala koje Balaton sadrži. Ali to nikako nije sol. Eto, čovjek uči dok je živ. Kupanje godi i na pješčanoj plaži je lijepo, ali se Balaton, istini za volju, ne može uspoređivati s našim Jadranskim morem. Plitak je do koljena ili pupka koliko god daleko odeš... :).

Samo nekoliko sati kasnije plaža je prepuna ljudi. Veoma je vruće pa kupanje itekako godi.



























Prije vožnje brodom još malo hodam po gradiću. Mirni, mali i lijepi gradić Balatonlelle.







Krećem prema luci, brod će uskoro isploviti. Slijedi lijepa vožnja do mjesta Révfülöp koje se nalazi "preko puta" Balatonlellea (preko Balatona) - i natrag.















Nakon iskrcaja ponovno odlazim na plažu i kupanje. Zatim na kavu pa u McDonalds po nešto hrane i pića. Danas poslijepodne sam saznao za pogoršanje vremena i moguće oluje sljedećih dana pa brzo moram odlučiti što ću jer sutradan moram krenuti dalje, a nemam namjeru produljiti boravak. Bilo je sasvim dovoljno. Sve više bilo bi previše... :). Na kavi sam dugo razmišljao je li bolje vraćati se biciklom ili ga rastaviti i odvesti se kući vlakom. Balatonlelle je, inače, jedna od stanica vlaka na relaciji Budimpešta - Zagreb. Na kraju ipak odlučujem sutradan se vratiti u Zagreb vlakom da budem što prije kod kuće jer su vremenske prognoze sve pesimističnije. Ne treba mi sada, nakon toliko toga lijepoga, da me na povratku biciklom opere pljusak ili odnese vjetar koji čupa stabla iz korijena... :).

Vraćam se u hostel predvečer. Rastavljam bicikl i zahvaljujem Bogu što sam ponio torbu za transport bicikala. Na taj način bicikl više nije bicikl, nego prtljaga kao i svaka druga pa može u bilo koju vrstu prijevoza. Pa tako i na sutrašnji vlak koji nema vagon za bicikle. Sjećate li se onoga kad sam rekao da mi je Krisztina prištedjela mnoge neugodnosti na dan povratka u Zagreb? Radi se o sljedećem: uputila me kako da najbolje izvedem taj povratak jer nisam poznavao sistem mađarskih željeznica. Balatonlelle je premalena stanica da bih ondje mogao kupiti međunarodnu kartu pa moram prvo vlakom tri stanice do obližnjeg većeg grada Fonyód. Tek tamo mogu kupiti kartu za Zagreb. Ali kvaka je u tome što se u mađarskim vlakovima karta ne može kupiti u vlaku (kao što sam to namjeravao), a vlak na toj stanici stoji svega dvije minute, tj. odmah kreće dalje. Dakle, nema teoretske šanse ući u moj vlak Budimpešta - Zagreb i u roku od minutu ili dvije u Fonyódu kupiti kartu za Zagreb te se vratiti u vlak. A u samom vlaku se karta ne može kupiti! Solucija je, dakle, nekih sat vremena prije polaska vlaka Budimpešta - Zagreb prvo otići do Fonyóda, kupiti kartu te tamo pričekati isti onaj vlak kojim zapravo trebam ići do Zagreba. Da mi Krisztina nije sve ovo objasnila, ja bih mrtav-hladan u Balatonlelleu ušao u taj vlak na relaciji Budimpešta - Zagreb. U vlaku ne bih mogao kupiti kartu i eto tisuću problema. Tko zna, možda bi me izbacili negdje usred ničega zajedno s biciklom i svim mojim stvarima... :).

Dakle, predvečer rastavljam bicikl: skidam kotače, volan i nosač tereta. Pedale ostaju, ne smetaju. Nakon što sam cijeli bicikl strpao u torbu, vraćam se u sobu. Nešto kasnije soba više nije samo moja, dobivam tri cimera. Dečki su iz Utrechta i skroz su ok. Malo pričamo o svemu i svačemu te ih pitam jesu li čuli za Branimira Johnnyja Štulića. Nisu čuli. Objasnim im da je kao pjevač u grupi Azra bio vrlo popularan u Hrvatskoj i šire prije 30-ak godina, a danas živi u njihovom gradu Utrechtu. Njih trojica sutradan također putuju u Zagreb, ali tek kasnijim vlakom. Ja idem vlakom u 15:33, tj. nekih sat vremena ranije kako bih prvo došao do Fonyóda i kupio kartu... :). Da i oni ne bi imali nepotrebnih problema, objasnim im što mi je rekla Krisztina o tom čudnom sistemu vlakova, ali oni imaju nekakvu univerzalnu kartu (valjda onu unaprijed plaćenu za vožnju po nekoliko država) pa uopće ne moraju kupovati kartu. Još bolje za njih.



23.07.2010

Pakiram stvari za povratak kući. Nakon što sam sve pripremio, odem još malo u grad, popijem kavu, kupim vode. Od ranog jutra je prilično vruće pa čovjek mora popiti vode praktički netom nakon što je upravo bacio praznu bocu. Vraćam se do hostela i ispred njega čekam vrijeme za polazak vlaka prema Fonyódu. Dok polako pijem hladnu vodu, vrijeme prolazi. Pozdravljam se s Krisztinom koja me ispraća do izlaza i želi sretan put. Sada prvi put imam bicikl na ramenu, ruksak na leđima i bisage u ruci. Torba za bicikl je prava stvar, ali je nezgodno ako se mora nositi na ramenu dulje vrijeme iako bicikl nije pretežak. No, ako taj put iznosi nekih 500 ili 600 metara, onda svakih cca 100 metara treba stati i malo odmoriti rame, nemoguće je sve to nositi baš neprekidno, bez stajanja. Jednom kad se dođe do vlaka, dalje nema problema.





Silazim u Fonyódu, kupujem kartu za Zagreb, preostale forinte trošim na cigarete, vodu i hot-dog. Vlak za Zagreb malo kasni, umjesto u 15:48, dolazi oko 16:00. Ukrcavam stvari u vlak i krećem kući pun dojmova.