Moj privatni svemir

Iako ne spada pod višednevna putovanja, nego prije pod cjelodnevni izlet, ipak sam odlučio ovdje opisati svoju današnju vožnjicu. Budući da vožnje ispod 100 km ne smatram ozbiljnijima, ova i po tom kriteriju može proći jer je moja današnja kilometraža iznosila nešto više od 120 km te time ne odudara od mog nepisanog pravila. Nekoliko riječi osobama vezanima uz ovaj post:

Draga Kristina: ako čitaš ovo, znaj da ćemo OTEGNUTI PAPKE ako nam usponi sljedeći vikend na putu prema Trakoščanu budu ovakvi kao moji današnji. Ubijaju fizički i psihički. Ali što je to za frajera poput mene i superwoman poput tebe... :)))). Piece of cake! A i u dobrom društvu se sve nedaće nekako lakše podnesu, jel?

Draga Ružice: ako čitaš ovo, znaj da sam se morao čak pješice popeti na brdo da bih ti pribavio one sličke koje sam ti spominjao u sms-u (vidjet ćeš ih negdje u ovom postu). E sad, za taj nadnaravan napor očekujem kavu. S mlijekom. Može i capuccino. I čokoladu. I kolače... :). A pretjerah, znam... :)))).


09.10.2010

Velika Gorica - Zaprešić - Donja Stubica - Gornja Stubica - Laz - Kašina - Sesvete - Velika Gorica

Iz Velike Gorice krećem prilično kasno, a i prilično neispavan. Sa sobom nosim svu elektroniku koju inače nosim i na dulja putovanja, nema razlike. Navigacija mi ovaj put ipak nije bila potrebna jer su putokazi čitavim putem dovoljno jasni i nedvojbeni (što nije uvijek slučaj, nažalost). Auto-karta je ipak dobro došla jer, na ovaj ili onaj način, volim unaprijed imati u vidu nazive sljedećih mjesta koja me očekuju na putu.

Vožnju od Velike Gorice do Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu uopće ne doživljavam dijelom ovog puta jer mi je to ionako svakodnevna ruta na posao. U Ilici stvari postaju dramatične. Subota je pa nisam očekivao takvu gužvu na ulici. No, dan je lijep i sunčan pa nije čudo što je masa ljudi odlučila prošetati. Od Jelačićevog trga do Britanskog trga teško se probijam kroz masu pješaka. Ne želim nikoga ozlijediti pa strpljivo vozim iza njih brzinom hoda. Sve dok ne poludim... :). Tada se ubacujem odmah iza tramvaja na tračnice i slijedim ga. Ipak sam brži nego dosad. Nakon Britanskog trga pješaka na ulici ipak ima osjetno manje pa stvari idu malo brže. Usput stajem i na kiosku kupujem baterije, zlu ne trebale. U DM-u uzimam nekoliko energetskih čokoladica i izotonični napitak. Vožnja Ilicom i Alejom Bologne sve do Zaprešića je prilično dosadna i nezanimljiva tim više što sam nedavno odvozio sličnu turu obišavši Medvednicu i popevši se na Sljeme sa sjeverne strane.

U Ivancu nadomak Zaprešića stajem na nekoj ljetnoj terasi i naručujem finu pileću juhu. Gladan sam, ali se ne želim natrpati nečim teškim pa je juha idealan izbor. A i jeftina je... :). Dok čekam da se (vruća) juha malo ohladi, koristim priliku i punim mobitel svojim mobilnim punjačem. Baterija mu je već pri kraju. Gospođa me pita kako mi nije hladno sjediti vani na terasi i zove me da uđem unutra gdje je toplije, a meni je i vani čak pomalo vruće zbog prvog uspona kojeg sam upravo prošao. No, to je tek početak onoga što znam da me čeka, a ni uspon nije bio nešto preozbiljan. Ali ipak malo grije... :). Onako, prirodno.

Nakon odlične juhe krećem dalje prema Donjoj Bistri. Usponi još uvijek nisu uzeli maha, savladavam ih s lakoćom. Prolazim Jablanovec, Novake Bistranske, Bukovje Bistransko, Donju Bistru, Jakovlje, Igrišće. Opet gledam Medvednicu "s one strane" baš kao i nedavno... :).

Zasad se još ne zadržavam previše u selima kroz koje prolazim. Samo onoliko koliko je potrebno da se okine nekoliko fotografija, ništa više od toga. Nadalje prolazim Stubičku Slatinu, Krušljevo Selo i začas sam u Stubičkim Toplicama. Dolazim do lijepog parka u kojem se nalazi spomenik Maksimilijanu Vrhovcu i odlučujem zastati malo. Pada mi na pamet kako sam u Stubičkim Toplicama zadnji put bio jako davno, prošlo je sigurno više od 25 godina od tada.









Zapalim cigaretu, ali ne sjednem na klupu. Nemam potrebu sjediti, nego pušim i hodam amo-tamo kao profesor Baltazar. Razmišljam i u mislima se vraćam daleko unatrag. Gledam okolo. Hodam po parku...

Krećem dalje. Nakon Stubičkih Toplica relativno brzo stižem u Donju Stubicu. Ovdje je nekad davno, još u gimnaziji, s roditeljima živjela jedna moja kolegica iz škole. Sada je se prisjećam, uvijek mi je bila simpatična. No, već odavno je udana (nadam se sretno) i nema više nikakve veze s ovim mjestom. Inače bih je svakako posjetio kad sam već ovdje. Mislim da bi joj bilo drago...









Vozim se polako kroz Donju Stubicu i gledam oko sebe. Sram me bilo, ali uvijek su mi se nekako miješale Donja i Gornja Stubica pa zapravo nisam siguran gdje se nalazi poznata Gupčeva lipa. I dok sam tako pogledom tražio neki putokaz ili barem naznaku, pogled mi slučajno skrene desno gdje u daljini ugledam veliko groblje na brdu. Idem do tamo, rekoh sebi. S vrha brda, tj. vrha groblja ću uhvatiti još poneke zagorske brege i samu Donju Stubicu iz druge perspektive... :).













Vraćajući se na glavnu cestu obratim pažnju na naziv ulice koja vodi prema groblju. Cesta se zove, pogađate, Grobljanska cesta... :).

Sjedam na kavu jer smatram da se nemam kamo žuriti. Polako, ima vremena za sve. Na kavi opet malo obnovim bateriju od mobitela koja je ponovno već opasno pri kraju. Nakon otprilike pola sata krećem dalje prema Gornjoj Stubici. Očekujem da će se Gornja Stubica u odnosu na Donju, sudeći po nazivu, naći na malo žešćoj visinskoj razlici. Ali nije tako. Praktički bez napora stižem u Gornju Stubicu. Opet skrećem s glavne ceste i idem prema Gupčevoj lipi (tu je, dakle!). Ovdje se malo zadržim i razgledam okolo. Gupčeva lipa se inače nalazi neposredno do mjesne crkve Sv. Jurja u Gornjoj Stubici i jedini je živi svjedok seljačke bune iz 1573. godine. Tražim pravo mjesto za uslikati je, no ne pronalazim ga. Kako god da stanem, lipa bi se vidjela samo djelomično ili nikako. Zato odustajem od fotografiranja jer bolje nikakva slika nego preloša. Ipak se ovdje još malo zadržim i dobro je odmjerim. Ovdje sam prvi put u životu...





Od Gornje Stubice nadalje kreću krvavi usponi. Pravi bregi zagorski. Ne volim uspone i ne poznajem nikoga tko ih voli (dok je na biciklu). Oni su mi nužno zlo koje treba "pobijediti" da bi se stiglo od točke A do točke B. Karivaroš, Sveti Matej, Laz... Nižu se mjesta, ali napredujem prilično sporo. Izotonični napitak ovdje iskapljujem do dna. Žedan sam i gubim elektrolite "sve u šesnaest".











Nakon posljednjeg uspona negdje iza Laza dolazi san svakog biciklista i bogata nagrada za sve muke - spust... :). Skroz do Kašine samo spust! Pogledajte video:





Stižem u Kašinu te preko Markovog Polja u Sesvete. Spušta se mrak, ali to nije bitno jer od Sesveta do Novog Zagreba cijelo vrijeme imam stazu, a i oba svjetla mi rade... :). Nova Branimirova, Heinzelova, Vukovarska, Kruge, Slavonska avenija, Most slobode... Dalje vozim prema Velikoj Gorici poznatim svakodnevnim putem. Unatoč žestokim usponima sada više nisam toliko umoran i imam osjećaj da bih imao snage još jednom odvoziti ovu istu turu kad bi to bilo potrebno. Sve u svemu, vrlo zanimljiva vožnja koju ću jednog dana možda i ponoviti.

Moja današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 07:23
Udaljenost (km): 121,54
Prosječna brzina (km/h): 16,4
Maksimalna brzina (km/h): 41,7