Moj privatni svemir

Posljednji je dan listopada, ali neuobičajeno toplo i lijepo vrijeme. Idealno za vožnjicu. Ovaj put sam imao i društvo i to čak izuzetno ugodno. Moje današnje društvo ima lik Kristine (vidjet će se na nekima od slika) koja je prilično dobro podnijela ne samo našu svekoliku pozamašnu kilometražu, nego i moje povremene ispade u vidu zahtjeva za čik-pauzama (Kristina je nepušač i ujedno pravi zmaj od žene - u smislu snage, kondicije, brzine i volje - ne u smislu aždaje, ni slučajno!). Iako sam noć prije legao vrlo kasno pa me još alarm ujutro probudio sat vremena ranije nego što je trebalo (tu noć se pomicao sat unatrag zbog zimskog računanja vremena, a ja nisam na vrijeme pomaknuo sat na mobitelu koji me nemilosrdno probudio iako je to bilo zadnje što sam htio sat vremena ranije), nisam bio preumoran i imao sam volje za vožnju. Istini za volju, bez Kristine ni ja vjerojatno ne bih išao nikamo, nego bih spavao kao klada još satima. Ipak mi je drago što smo ovaj dan iskoristili za odličnu turu do Siska i natrag uz Savu. Kristina je vedra osoba koja naprosto zrači nekom pozitivom pa se sve to vrlo brzo reflektiralo i na mene. Ni traga lošem raspoloženju zbog ovoga ili onoga. Naprotiv!


31.10.2010

Zagreb - Velika Gorica - Orle - Veleševec - Suša - Martinska Ves - Sisak - Hrastelnica - Mahovo - Lijevo Trebarjevo - Oborovo - (skela) - Vrbovo - Orle - Velika Gorica - Zagreb

Kao pravi kavalir (ajme!) krećem ujutro iz Velike Gorice da pričekam Kristinu na dogovorenom mjestu u Novom Zagrebu. Bez obzira što ćemo se istim putem ionako vraćati natrag na putu prema Sisku. Idem pola sata ranije nego što je potrebno zato da sigurno stignem na vrijeme i nikako ne kasnim... Ma zapravo zato da još stignem u miru popiti kavu uz pokoju cigaretu jer znam da je Kristina ne pije, ali ova sitna laž je dobro zvučala... :)))). Bliži se dogovorenih 08:30 i polako krećem. Na kiosku kupujem još neke sitnice i u tom trenutku stiže Kristina na svom Scottu. Savršeno točna. Dogovaramo neke sitne detalje i možemo krenuti.

Nenaviknut na vožnju u društvu, u prvih 5 minuta (doslovce!) sam uspio napraviti čak dva glupa gafa: na prvom semaforu sam Kristini zaboravio reći da treba skrenuti lijevo pa je produžila ravno bez mene... :)))). Zatim, praktički čim smo prešli prvi kilometar ili dva, ponovno sam je zaboravio upozoriti na jedno lijevo skretanje pa sam ja instinktivno skrenuo (a ona nije) i zakačio njezin stražnji kotač budući da mi je u tom trenutku bila s lijeve strane hahahhaha. Katastrofa! Ipak smo u svoj toj mojoj nespretnosti imali i malo sreće pa nismo završili na podu. Nakon toga je, što se toga tiče, sve bilo u redu, brzo sam stekao osjećaj za pažnju na nekoga tko mi je s lijeve ili desne strane ili iza mene.

Vozimo se preko Ranžirnog kolodvora do Velike Gorice mojom svakodnevnom rutom. Kristina je pričljiva djevojka pa mi nije dosadno na ovoj ruti kojom idem svaki dan već godinama... :). Inače, u zadnje vrijeme sam se nekoliko puta uhvatio kako pjevam ili pričam sam sa sobom na nekom dijelu te iste rute vraćajući se s posla - da malo razbijem monotoniju i već viđeno. Pred Velikom Goricom odlučimo zaobići je novoizgrađenom cestom, obilaznicom. Tako smo prošli odličnom novom biciklističkom stazom i ujedno izbjegli sve moguće semafore i gužvu kroz centar Velike Gorice. S glavne ceste silazimo na sporednu u Rakarju i počinju se nizati sela: Kobilić, Lazina Čička, Ribnica, Čička Poljana, Drnek, Orle. Već smo se dobro zagrijali pa vozimo dosta brzo iako ne na maksimumu snage. Nema potrebe za prevelikom žurbom. Po vrlo gruboj računici do mraka bismo trebali biti kod kuće (ili barem blizu) bez obzira na rutu koju odaberemo. Najljepši osjećaj je kad se na putu ad-hoc može odlučiti što i kamo dalje. Da ruta ne bude fiksna, programirana i predodređena. Tako je bilo i ovaj put. Više-manje smo se sve dogovarali "on the road". Prilikom jednog takvog usputnog dogovora u selu Orle Kristina je izrazila želju za najduljom mogućom varijantom što sam ja, naravno, objeručke prihvatio... :). Zaželio sam se duljih vožnji jer od Zagorja početkom listopada nigdje nisam bio, a ni Kristina se silom prilika također dugo nije vozila pa je bila puna elana i volje. U Veleševcu se sjetim da nijednu fotku još nisam okinuo. Pa bila bi šteta... Stanemo na trenutak kod crkve dok ja to riješim. Evo rezultata tog mog "rješavanja":

Možemo krenuti dalje. Do Suše je cesta na mjestima stvarno loša i oštećena, ali ne vozimo se zbog toga puno sporije unatoč konstantnom vjetru u prsa. U Suši opet stajemo: Kristina zato da konzumira svoju jabuku, a ja zato da konzumiram nešto nikotina... :). A šta'š!





Nakon Suše cesta ipak postaje nešto kvalitetnija i manje oštećena pa je odmah ljepše voziti se. Po izlasku iz Suše koji kilometar dalje, nakon Grada Zagreba i Zagrebačke, počinje i naša treća današnja županija: Sisačko-moslavačka. U selu Desno Trebarjevo navigacija nam pokazuje da imamo još 12 km do Siska. To je već blizu, svega još 4 ili 5 sela treba proći.











Brzo dolazimo u Martinsku Ves. Nisam ni znao da ovdje postoji most koji povezuje desnu i lijevu obalu Save pa to predstavlja još jednu mogućnost prelaska na drugu stranu. Most je lijep, čini se da je relativno novi (možda se i varam).











Stižemo u Sisak. Naravno da odmah stajemo kod table koja označava ulazak u grad kako bismo se mogli malo fotkati s novim "trofejem"... :). Ali tako da se vide i naši konji da ne bi ispalo da smo vlakom stigli... :))). "Konji" su, inače, Kristinin Scott i moja Merida, da ne bi bilo zabune... :).







Nakon kraćeg zadržavanja u Sisku krećemo polako prema natrag, ovaj put lijevom obalom Save. Ovo je i meni nešto novo. Na moje iznenađenje, cesta je na ovoj strani neusporedivo kvalitetnija i očuvanija nego ona kojom smo došli. Gotovo cijelim putem. Zahvaljujući tome možemo dugo držati prilično visoke brzine pa sela brzo prolaze pokraj nas: Hrastelnica, Mahovo, Martinska Ves, Lijeva Luka, Lijevi Dubrovčak. Ovdje stajemo i sjednemo na klupicu, što zbog malo odmora, što zbog daljnjeg planiranja rute. Imamo još oko tri sata do spuštanja mraka pa je dobro oprezno kalkulirati. Kad bismo se držali svog prvobitnog plana najdulje moguće rute (preko Rugvice i Sesveta u Zagreb), trebali bismo se voziti još 53 km. Ugrubo, ako se odlučimo prelazak Save skelom i natrag istim putem kojim smo i došli, imamo još oko 35 km. Kristina danas ima odvoženih već oko 100 km, ja oko 110. Budući da se ne želimo boriti s vremenom do mraka, odlučujemo se za varijantu prelaska Save skelom od Oborova do Vrbovog te dalje prema Velikoj Gorici. Ova odluka se pokazala odličnom jer se mrak spušta prebrzo u ovo doba godine. Prokleta zima! Ili jesen, kako god. Stižemo u Oborovo, a skela nas čeka kao da smo je upravo naručili... :).







Stižemo na drugu stranu Save. Tj. onu prvu. Čini se da nam sada vjetar puše u leđa, ma fenomenalno! Držimo visok tempo zahvaljujući istom tom vjetru koji nas je pomalo kočio na putu prema tamo. Opet Orle, Drnek, Čička Poljana. Ovdje odlučujem (bez da išta spominjem Kristini) malo promijeniti rutu kojom smo došli pa ne skrećemo u Ribnicu i Lazinu Čičku, nego nastavljamo prema Velikoj Gorici preko Jagodnog i Novog Čića. Malo promjene ne škodi. Prođemo pokraj jezera i ovdje opet možemo odlučiti: lijevo u Veliku Goricu i na kolače i fine ćevape (hahahha) ili desno potpuno zaobići Veliku Goricu i dalje prema zračnoj luci i Novom Zagrebu. Kristina nije za kolače (a ja baš jesam, bah!). A dobro, onda skrećemo desno i vozimo se prema Plesu... :(.

Ovdje sam mogao biti "gad" i otići kući, ali svejedno želim otpratiti Kristinu barem do početka Novog Zagreba. Već se polako počeo spuštati mrak, a nisam baš bio uvjeren da bi se sama brzo snašla na putu od Velike Gorice do Novog Zagreba jer tu postoje neki mali "trikovi" koji se zapamte tek kad se nekoliko puta prođe tim putevima. Inače se lako završi na opasnoj cesti koja nema stazu ili u Buzinu ako se na vrijeme ne skrene na Ranžirni kolodvor. Ma znam ja da ne bi to za pravu curu poput Kristine bio nikakav problem, ali svejedno želim mirno spavati noćas... Za moj peace of mind... Rastajemo se u Dugavama i krećem natrag, opet istim putem, aaaaa!

Dolazim (opet!) u Veliku Goricu... :). Naravno da ne idem odmah doma, nego prvo svraćam u "Memy" na fini cappuccino da se odmah pohvalim Sari (radi tamo i uvijek me pita o mojim vožnjama) našom današnjom kilometražom i zanimljivom turom... :).

Naša današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:17
Udaljenost (km): 160,78
Prosječna brzina (km/h): 19,3
Maksimalna brzina (km/h): 30,7