Izlet u proslost
Septembar 2003.
Jedan petak...Cicin poslednji dan u fabrici.Dobila je stipendiju za postdiplomske studije u Francuskoj...Pitamo je da li je stopirala privremeno svoj status u fabrici,ili je dala otkaz.Ona se histericno smeje i kaze- pa naravno da sam dala otkaz.
Okrece se prema meni i osmeh joj postaje zlurad.Pita me- a jel ti stigao kompjuter?
Ja se pravim da ne osecam zle namere u njenim recima,i odgovaram sa osmehom- Ne,nije jos stigao.Nadam se da ce sledece nedelje doci...
Ispracamo je,a ona kaze:Ko zna,mozda se ja i vratim ovde.Opet taj isti smeh...
Juce-
Vozim kroz Zemun...Od Muhara dalje nisam isla,otkad sam otisla iz fabrike...Izlazim iz Zemuna,okolo mene su njive,potpuno crne oranice dokle pogled doseze...Cula sam da se tu negde gradi ogromna fabrika konzervi.Najveca u ovom delu Evrope...Stizem do nje i gledam je koliko mogu,jer vozim po uskom putu punom rupa.Siva je,izgleda kao veliki kvadar.Deluje mi zlurado...
Vozim dalje i stizem do meni dobro poznate kapije.Stajem i pocinjem da hodam.Dva stepenika,meni dobro znana...Ulazim u fabricki krug.Cujem ptice kako grakcu.I previse ih je.Vetar huji,a ja u vazduhu osecam neku teskobu.Gledam praznu poljanu na kojoj su cvetale bulke,onog dana kada sam prvi put ovuda prosla.
Ovo mesto mi deluje turobno kao nikada pre.Osecam kako lagano odumire.Sve te silne fabricke hale i reke ljudi koje su ovuda svakodnevno prolazile- to postoji samo u secanjima nekih ljudi koji su sada pred penzijom..Cuvena elektronska industrija....Nema od toga vise ni "E"...
Staza krivuda,i u poslednjem kutu fabrickog kruga dolazim do moje bivse hale.Penjem se uz stepenice,provirujem u kancelarije,i imam koga da vidim.
Cica sedi i radi.
-O,odkud ti?- kaze ona
-Moje cudjenje je jos vece- Odkud ti ovde?Zar nisi u Francuskoj?
-Pa eto,vratila sam se.
-Jesi li magistrirala?
-Jesam.
-Opa,pa to je bilo bas brzo.Magistriranje u roku od godinu dana.
Nudi me da sednem...
-Nastavljam sa pitanjima:Pa zasto nisi ostala tamo?
-Nisam imala tih ambicija.
(meni ovo deluje izrazito shuplje,a vama?)
-Pa kako se desilo da si se vratila u fabriku?
-To je bilo sasvim slucajno- stojala sam na Zelenom Vencu,i tamo su naisli Dule i Bera(serviseri).Uzeli su mi broj telefona,a par dana kasnije me je sekretarica zvala i pitala da li hocu da dodjem da radim.I eto,dosla sam...
Ne kazem nista...Klimam glavom i pijem caj kojim su me pocastili...Okrecem se oko sebe,pricam sa jos nekim meni dragim ljudima...Nista se nije promenilo od kad sam otisla...
Ustajem- treba ici nazad na posao...Pozdravljam se i odlazim.Dok hitam ka kapiji,vidim dobro poznatog psica.Bio je sav mali i kurazan.I neprestano je lajao.I dalje je na istom mestu.Zmirka na februarskom zubatom suncu...Dozivam ga,ne obazire se...Hm...Ne seca me se vise...
Idem dalje,ubrzavam korak.Zelim sto pre da odem odavde.Moja proslost treba da bude iza mene,negde tamo,daleko...Ulazim u kola.Kako se priblizavam gradu,tako mi ogroman kamen koji me je stezao u stomaku,polako iscezava...Moj zivot je sada nesto drugo..
Ulazim u svoju plavkastu kancelariju i smesim se...Ovde pripadam - sada to znam jos jasnije nego pre.
Epilog-
Pazite dobro sta pricate.Ko zna kad i ko moze da vas cuje,i ispuni vam zelju koju u stvari niste zaista pozeleli...
|