| studeni, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jedan budući hit roman koji će se prodavat po prikladnoj cijeni od samo 99.99 eura po komadu.
Counters
Blog.hr
Blog servis
Čmario
Cara
Knapa
Jole
Mileva
IMVU - The World's Greatest 3D Chat
Ime: Hrvoje
Prezme: oni koji znaju trebaju znati, a oni koji ne nemoraju
Nadimci: Hrco, Hrc, Big Dog, Miloprd Jebač
Rođen:15. svibnja 1993.
Grad: Karlovac
Škola: OŠ Dragojla Jarnević
Razred: Najmirniji najpametniji i najbolji (8.b)
Hoby: violina, klavir
Kaj slušam: sve
Prijatelji: Čmario, Krle, Tomi, Časni,Sale, Mac, Vule, Lucija, Iva,Cara, Knapa
Sunce je već lagano zalazilo, a Frenky je ponosno šetao ulicom promatrajući one papir koje mu je čovjek dao. Razmišljao je šta će s njima i kuda da ih stavi. Dođe ona tako kući razmišljajući. I najedanput se sjeti i glasno vikne:
-Zasplalit cu gih!
Počeo je trčati po kući i tražiti majku. Ali nje nije nigdje bilo. Stane on nasred sobe te se lupi rukom u ćelo i reče:
-A jebote.
Kako da dođe od onog šta mu je potrebno da zapali i uništi papire. Morat će počekati majku da dođe doma i da mu da potrepaštine. Bilo je to najduže čekanje u njegovom životu, barem mu se tako činilo. Vrijeme je tako sporo prolazilo, a on je bio nestrpljiv. Kada će doći. Moram uništiti to. Misli su mu se vrtile po glavi. Ustao je s poda te počeo šetati amo tamo po sobi. Vrijeme je prolazilo i prolazilo a nje nema.
Nakon dugog i mukotrpnog čekanja začuje se otključavanje ulaznih vratiju. U sobu uđe visok čovjek, duge crne kose po imenu Dragan. Približi se Frenkyu te ga priupita:
-Jes ti Frenky, jeba te pas glupi?
A Frenky odgovori:
-Eham.
Čovjek se sagne, zagrli maloga i digne ga visoko u zrako te vikne:
-Đes rođo, ja sam tvoj ujak Dragan. Doša sam da te vodim. Kako s?
Frenky ga u čudu pogleda i kaže:
-A jebote?
Ujak se nasmije i spusti ga te mu kaže.
-A moga bi se ti malo podaprat jel. Smradiš ko klokanovo govno staro tri tjedna.
Frenky se nasmije i izdahnuo snažno i odvažna. Ujak uto snažno zakašlje i zamalo da se ne sruši te mu kaže:
-A moga bi i ralje oprat. Smrdi ti iz njih koda je pas crka i već se lagano raspada. No dobro. A đesu ti roditelji, jeba im ti mater.
Frenky začuđeno odgovori:
-Nema!
On odgovori:
-Kako nema, ja doša da te vodim. Rekli su da će bit tu?
Frenky reče:
-Nhma ih.
A Dragan najednom ispusti glasan krik te reče:
-Donil sam im poklone. Al dobro niš pričekat ćemo, a za to vrijeme malo da ti zasviram na armoniku. Sjednu se tako oni te ujko izvadi lijepu sjajnu harmoniku. Zasvirju oni tako te on izvadi i rakijice da malo i proslave, jel. Budući da je Frenky imao sam tri godine nije pio, ali se ujo malo zanio pa ga skoro obuzelo. Kad evo stignu ti i roditelji doma. Majko glasno vikne:
-Đes brate.
A on potrči prema njoj, snažno je zagrli te reče:
-Evo me seko, Ma kolko je prošlo da se nismo vidjeli. 5,6 godina.
A ona će:
-Ma kaki. 7 godina.
On je još jednom zagrli pa joj reče:
-Dobar ti je ovaj mali. Vidi se na kog je. Malo smo evo armoniku svirali, skoro se napili. Al dobro oću ja njega da vodim ili ne.
Ona odgovori.
-Znaš da mi je teško rastati se od njega, ali nemamo novaca da ga uzdržavamo. Pogledaj ga kakav je. Ti imaš novaca, a dobro ćete se slagat jer ste isti.
On uzdahne:
-No dobro. Ako ti tako misliš onda ćemo morati poći uskoro.
Ona odgovori:
-Dobro. Samo pusti da se oprostim od njega.
Uzme ona dijete u krilo snažno ga zagrli te mu reče :
-Znaš da te mama voli i da te nikad ne želi ostaviti, ali sada moraš poći sa ujkom jer će ti on pružiti bolji život, život kakav tu nemaš.
On je također zagrli i kaže:
-Aha.
Tata ga još jednom primi u ruke, poljubi u čelo te mu reče:
-Čuvaj se sine, otac te voli i ne želi te izgubiti. Ali hajde sada moraš poći. Poći u novi svijet koji je idealan za tebe.
Muž i žena se snažno zagrle i prime za ruke dok je sjajno crni automobil odlazio te zašao za prvo skretanje.Žena tiho uzdahne poljubi ,muža i reče mu:
-Bit će nam teško bez njega. No što se mora mora se. Kad odraste i zaposli se u ujakovoj kompaniji bit će mu lakši život, no sada ćemo morati živjeti bez njega i to moramo prihvatiti.
Kako su se svijetla polako gasila tako su i svi u gradiću polako spavali, ali jedino je u jednoj kući dvoje ljudi bdjelo, te je gorjelo svijetlo, svijetlo nade da će njihov sin uspijeti.
Iako rođen u siromašnoj obitelji, roditelji su zarađivali samo 50 kurcusa na tijedan (1kurcus=20 lipa), Frenky je rastao i učio, razvijao se te razvio neobičnu želju za razaranjem stvari. Već sa 3 godine počeo je bacati i pokušavao razbiti kamenje na cesti pri čemu je ozlijeđivao sam sebe, kamen bi se odbio od ceste te pogodio maloga u glavu, no kako roditelji nisu imali novaca za liječnika te ozljede su ostavile utjecaja na njegovo psihičko razvijanje. Kako roditelji nisu imali novaca za igračke nisu ni za odječu pa je Frenky većinu dijetinjstva proveo trčeći gol po svojem gradu i sramoteći se. No to nije bila jedina loša strana. On također nije imao ni prijatelja, jer roditelji nisu imali novaca da plaćaju vodu te je imao neugodan miris i zadah, pa se morao igrati ili razgovarati sam sa sobom i izmišljati zamišljene prijatelje. Kao što rekoh igrao se sam sa sobom pa ga je jednom slučajno jedan diječak pobro s biciklom dok je nasred ceste igrao skrivača (sam sa sobom) te su ga roditelji jedva našli. Naime Frenky je promrmljo nešto,onoliko koliko je znao govoriti, da je žmirio i čekao da se nađe. Ako mislite da je to jedino što mu se dogodilo, pogriješili ste. Kada mu je bilo dosadno, i kada je bio gladan, kopao je nos i jeo svoje šmrklje. Jednom tako sijedne se on iza vrata u svojoj "raskošnoj" kući i krene da uživa u blagodatima svoga nosa, kad najednom uleti u sobu majka snažno otvarajući vrata, a kako je on bio iza vrata, vrata ga snažno pogode u ruku te si on prst zarije tako duboko u nos da ga nije mogao izvuči. Pokušali su i majka i otac, vukli su i potezali no nikako da uspiju. Kada prisijete se oni! Uzmu neki nakovanj koji su našli pokraj ceste, popnu se na vrh neke zgrade koja je bila jedna od najvišh u tom gradu, zavežu za njegovu nosnu ruku nakovanj i bace ga (nakovanj, ne Frenkya) sa vrha zgrade. No kako su zaboravili jadno dijete zavezati za nešto drugo, mali Frenky poleti za nakovnjem te režuči zrak sleti ravno na glavu i otre po asfaltu. Roditelji se zaprepaste te brzo potrče dolje da vide jeli im sinko dobro. No kako je Frenky sletio na glavu nije mu ništa bilo, jer mu je glava jedini dio tijela koji nemože ozlijediti. Bili su sretni, zagrlili su dijete i odlučili da će isprobat neku drugu tehniku. Dugo su razmišljali, razmišljali, razmišljali i nikako da se nečeg sijete. Kad sjeti se otac! Mogli bismo stavit veliki kamen na željezničku prugu i zavezat ga Frenkyu za ruku, a njega za stup, te kad naiđe vlak, pokupi kamen te prst izleti iz nosa. I tako oni pođoše na stanicu pripreme sve i stanu da čekaju. Ali vlak nikako da dođe. Prođe sat, prošla dva, a vlaka nema.Šta će, diće ali kad zaćuje se vlak kako nailazi. Oni sve sretni počnu skakati tamo i grlit se da će konačno uspijeti. Vlak se snažno zaleti, pobere kamen, ali kad ono ništa. Puče kamen, a prst ostade u nosu. Otac snažno i glasno prokune:
-Kruh majka!
Šta će sada. Roditelji su već gubili nadu te pošli doma i mali Frenky potrči za nijma. Uto ti sad naleti auto, začuje se dug i bolan krik kočenja na kotačima i odjekujuč udarac. Majka vrisne, a otac potrči. Bio je to mali Frenky. Pao je nasred ceste te je auto zahvatio njegov nos. U taj koban čas prst sklizne van iz nosa, već onako sav pozelenio od kiselina i raznih bakteria i gljivica koje su mu imale stanište u nosu, njegov mali prstić. Roditelji poskoče od sreće zagrle se i zahvale od sreće vozaču. Vozač je, sav u čuđenju, samo stajao i gledao. Nije shavćao što se dogodilo, ostao je tako stajati još kojih sat vremena, a u familija je vladalo veselje. Iako su u početku bili u strahu sada im je srce ispunjavala veeelika sreća i ljubav. MIslili su da takvih anegdota sa njihovim sinčekom više neće bit. ALI! Gadno su se prevarili. Jednog ljepog sunćanog dana, živica oko okolnih kuća bila je uredno obrezana, a konji su smrdjeli na livadi. Frenky je bezbrižno šetao kvartom i čekao da naiđe neko koga će cijelo vrijeme pratiti po gradu. I tako naiđe jedan visok prosijed čovijek u kožnoj jakni i sunčanim naočalama u ruci, a Frenky sav radostan poskoči od sreće i krene za njim. Čovijek se činio dosta čudnim jer je cijelo vrijeme šetao po gradu i uvijek se vraćao na isto mjesto te stajao tamo par minuta i češkao se (po glavi). Nakon par krugova zamijeti on da ga klinac prati te ga upita:
-Ja došo from Canada, i želio bih to know kako doć to little selo Čmarčići.
Frenky, zatečem, odgovori sam riječ (ili glas) koji najbolje zna:
-Aaaaaaaaa.
Pokuša ovaj ponovo s nadom u očima da ga Frenky nije dobro čuo:
-Ja došo from Canada, i želio bih to know kako doć to little selo Čmarčići.
Frenky ponovi svoj glas (ili riječ), ali ovaj put malo duže:
-Aaaaaaaaaaaaaaaa.
I sad šta će pokuša on sporije govoriti, jer pomisli da ga Frenky ne razumije baš ponajbolje:
-JA DOŠO FROM CANADA, I ŽELIO BIH TO KNOW KAKO DOĆ DO LITTLE SELO ČMARČIĆI.
A Frenky opet ponovi, ali ovaj put glasnije i određenije:
-AAAAAAAAAAAAAA!
Čovijek već sav iznerviran najednom stavi desnu ruku u lijevi džep te izvuče iz njega par papirnatih novčanica samo da ga se riješi. Frenky pogleda te papir i vidje da na svakom piše dvijesto kurcusa. Zastane nakratko, te pođe doma promatrajuči te čudne, obojane papire.
Jednom davno u galaksiji daleko daleko odavde, na planetu vrlo sličnom zemlji. Noć je bila pomalo prohladna i lagani povijetarac jo pozdravljao svakog prolaznika koji se te noći nalazio u gradu. Zvijezde su blistavo sjale, a mjesec je bio veći nego ikada do sad. U jednoj skromnoj kućici na kraju grada čuli su se bolni krikovi i uzdasi. Bila je to jedna mlađa žena usred poroda. Lice joj je bilo znojno i crveno od napora, a kosa duga smeđa i mokra kao da se sada kupala. Uz nju je bila babica koja ju je porađala no ona nije toliko bitna za ovu priču. Dakle, muke su postajale sve jače i krikovi su se čuli sve dalje i dalje no nakon par sati sve utihne te se začuje tih diječiji plač, toliko tih da bi čovijek pomislio da se rodilo neko nezdravo dijete. Majka je primile to malo dijete u ruke. Bila je sretna. Otškrinula je dekicu kojom je dijete bilo zagrnuto i ispod nje vidjela mali kurčić. Pogledala je dječaćića. Nije bio neko prelijepo dijete. Imao je veliku četvrtastu glavu, male oći i mali nos, a za usta se nije ni znalo da su u pozpunosti razvijena. Mala bala poćela je curiti iz nosića tog malog bića. Bila je gusta i pomalo žućkasto zelene boje. Slijevala mu se iz nozdrve prema tim sitnim usnicama te preko njih ravno majci na ruku. Majci pocuri suza niz obraz ravno na dijetetovo lice te u sebi najednom osijeti tugu i žaljenje. Nakon par minuta začuju se teški koraci i dubok kašalj koji su dolazili izvana. U kuću uniđe visok čovijek sa debelim crnim brkom. Bio je to dječakov otac. Prišao je majci sa osmijehom na licu da pogleda dijete, no kada ga je vidio podigao je veliku ruku, na kojoj se očitovalo da je bio neki fizički radnik a ne umišljeni bogataš koji samo sjedi i skuplja novce,te snažno ošamario majku po desnom obrazu i rekao:
-Što je ovo?! Ti is kriva za to! Mogli smo koristit zaštitu, ali ne ti si željela dijete i pogledaj što si sad učinila!
Dijete joj je ispalo iz ruke te se otkotrljalo pod obližnji stolić. No začudo nije počelo plakati nego se samo smijalo kao da nikada neće stati. Otac se smiri te pažljivo priđe do dijeteta, te ga malim štapićem lagano ubo pod rebra da provijeri jeli bezopasno, te ga uze u naručje. Majka je jecala na krevetu sa rukama na licu te kroz plač prozborila:
-Ali Bože zašto mi to činiš, što sam ti sagriješila. Nisam pila, nisam pušila, nisam se drogirala, nisam se kurvala za novac (besplatno se ne računa), a ti me svejedno kažnjavaš. Zaštoooo!
Te nastavila jecati, a otac je sam buljio u dijete te teškim koracima došao do kreveta, oprezno položio dijete, posrnuo na koljena, zagrlio ženu te joj rekao:
-Prebrodit ćemo mi to. Možda neće biti tako loš, još je pred njim puno godina odrastanja i sazrijevanja. No zapamti, ženo, nada umire poslijednja. Bit ću uz tebe i zajedno ćemo uspijeti. Iako još nemože kontrolirati stolicu i ostale tijelesne potrebe dobar je diječak, ako izostavimo izgled glave i lica te blagu mentalnu retardaciju, uspijet ćemo i od njega napraviti čovijeka. Žena se nasmije i tiho odgovori:
-Ako je to ikako moguće. Ali ima još jedan problem.
Muž odgovori:
-A koji sad opet.
A ona će:
-Kako će se zvati.
On odgovori:
-Neka bude Frenky. Frenky Čulo.
Te zajedno, držeći u naručju tek rođenog Frenkya, tiho utonu u dubuki san dok im mjesec kroz otškrinut penđer miluje obraze, no roditelji nisu bili ni svijesni(jer su spavali) što će se dogoditi za par trenutaka . Za par časa kroz prozor uniđe mala muha te sijedne na mali nosić novorođenčeta te se posere i ode. No to je bio znak, znak koji je značio da će baš to dijete, taj diječak, postati slavan i promijeniti svijet.
Dakle što reći. Ovaj blog je ustvari knjiga koja će jednog dana možda ugledati svijetlo hrvatse književnosti, a možda i šire(a možda i ne). Počeo je kao šala, ali je proveden u stvarnost. Glavni lik je Frenky Čulo. Knjiga uglavnom priča o njegovom životu, pustolovinama, odrastanju, i normalno, ljubavi. No ne prolazi on to sve sam . Uz njega je uvijek njegova družina o kojoj ćemo više saznati u knjizi. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna. No do tada pozdrav i komentirajte knjigu (kad počnem pisat, ne odmah). Uživajte.