Jednom davno u galaksiji daleko daleko odavde, na planetu vrlo sličnom zemlji. Noć je bila pomalo prohladna i lagani povijetarac jo pozdravljao svakog prolaznika koji se te noći nalazio u gradu. Zvijezde su blistavo sjale, a mjesec je bio veći nego ikada do sad. U jednoj skromnoj kućici na kraju grada čuli su se bolni krikovi i uzdasi. Bila je to jedna mlađa žena usred poroda. Lice joj je bilo znojno i crveno od napora, a kosa duga smeđa i mokra kao da se sada kupala. Uz nju je bila babica koja ju je porađala no ona nije toliko bitna za ovu priču. Dakle, muke su postajale sve jače i krikovi su se čuli sve dalje i dalje no nakon par sati sve utihne te se začuje tih diječiji plač, toliko tih da bi čovijek pomislio da se rodilo neko nezdravo dijete. Majka je primile to malo dijete u ruke. Bila je sretna. Otškrinula je dekicu kojom je dijete bilo zagrnuto i ispod nje vidjela mali kurčić. Pogledala je dječaćića. Nije bio neko prelijepo dijete. Imao je veliku četvrtastu glavu, male oći i mali nos, a za usta se nije ni znalo da su u pozpunosti razvijena. Mala bala poćela je curiti iz nosića tog malog bića. Bila je gusta i pomalo žućkasto zelene boje. Slijevala mu se iz nozdrve prema tim sitnim usnicama te preko njih ravno majci na ruku. Majci pocuri suza niz obraz ravno na dijetetovo lice te u sebi najednom osijeti tugu i žaljenje. Nakon par minuta začuju se teški koraci i dubok kašalj koji su dolazili izvana. U kuću uniđe visok čovijek sa debelim crnim brkom. Bio je to dječakov otac. Prišao je majci sa osmijehom na licu da pogleda dijete, no kada ga je vidio podigao je veliku ruku, na kojoj se očitovalo da je bio neki fizički radnik a ne umišljeni bogataš koji samo sjedi i skuplja novce,te snažno ošamario majku po desnom obrazu i rekao:
-Što je ovo?! Ti is kriva za to! Mogli smo koristit zaštitu, ali ne ti si željela dijete i pogledaj što si sad učinila!
Dijete joj je ispalo iz ruke te se otkotrljalo pod obližnji stolić. No začudo nije počelo plakati nego se samo smijalo kao da nikada neće stati. Otac se smiri te pažljivo priđe do dijeteta, te ga malim štapićem lagano ubo pod rebra da provijeri jeli bezopasno, te ga uze u naručje. Majka je jecala na krevetu sa rukama na licu te kroz plač prozborila:
-Ali Bože zašto mi to činiš, što sam ti sagriješila. Nisam pila, nisam pušila, nisam se drogirala, nisam se kurvala za novac (besplatno se ne računa), a ti me svejedno kažnjavaš. Zaštoooo!
Te nastavila jecati, a otac je sam buljio u dijete te teškim koracima došao do kreveta, oprezno položio dijete, posrnuo na koljena, zagrlio ženu te joj rekao:
-Prebrodit ćemo mi to. Možda neće biti tako loš, još je pred njim puno godina odrastanja i sazrijevanja. No zapamti, ženo, nada umire poslijednja. Bit ću uz tebe i zajedno ćemo uspijeti. Iako još nemože kontrolirati stolicu i ostale tijelesne potrebe dobar je diječak, ako izostavimo izgled glave i lica te blagu mentalnu retardaciju, uspijet ćemo i od njega napraviti čovijeka. Žena se nasmije i tiho odgovori:
-Ako je to ikako moguće. Ali ima još jedan problem.
Muž odgovori:
-A koji sad opet.
A ona će:
-Kako će se zvati.
On odgovori:
-Neka bude Frenky. Frenky Čulo.
Te zajedno, držeći u naručju tek rođenog Frenkya, tiho utonu u dubuki san dok im mjesec kroz otškrinut penđer miluje obraze, no roditelji nisu bili ni svijesni(jer su spavali) što će se dogoditi za par trenutaka . Za par časa kroz prozor uniđe mala muha te sijedne na mali nosić novorođenčeta te se posere i ode. No to je bio znak, znak koji je značio da će baš to dijete, taj diječak, postati slavan i promijeniti svijet.
Post je objavljen 13.11.2007. u 18:43 sati.