četvrtak, 19.04.2012.
Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš, gledam kako spavaš…i slušam te dok snivaš, ljubavi.
Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem sretan što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko.
Kad bi bar bila malo bliže i ova bi noć manje boljela. Ali neka mila moja - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjet ćeš – bit ćemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.
Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i dogodi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.
Znaj mila moja - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da s tobom pričam do iznemoglosti, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj naglasak, da te izluđujem svojim izjavama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me tiho voliš, onako bez riječi o ljubavi, da me tiho voliš, samo bojom svoga glasa., da me voliš kao ja tebe što volim.
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz što smo prošli, što smo doživjeli i što smo podijelili jedno s drugim.
Ne boj se sunce moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
Uvijek je nekako. I uvijek se može... I dalje se mora.
Potpuno razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neizliječene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje neke stvari o kojima se šuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.
A postoje samo one koje pričam s tobom, ljubavi.
Znaš, duboko sam uvjeren da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.
Na to ne možemo utjecati niti se to da promijeniti.
Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo. Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu. Možemo puno dobiti, ali ne moramo. Možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Sreća uvijek ima dvije strane - sjaj i tugu. Nikada još nisam sreo nekog tko je nenormalno bogat i bezgranično sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
Znaš, kad god ti pričam o sreći osjetim se pomalo nesretnim. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me rastuži....
Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da krenemo dalje, tješim se.
Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
I koga ne može nitko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...
Mi moramo ići dalje. Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
Ne zaboravi ljubavi moja - uvijek postoji neko tko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvijek...
Uvjek postoji neko tko te voli baš takvu kakva jesi, tko te baš takvu prima, kome si baš takva draga... Uvijek postoji neko tko te želi saslušati, tko samo čeka da nešto kažeš...
Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..
I znam da ovu samoću i daljinu moram izdržati.
Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš, gledam kako spavaš…i slušam te dok snivaš, ljubavi.
Volim tvoje varljive dane, tvoje razbarušene misli, tvoja pomiješana osjećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pitanja kad sam neraspoložen.
Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, pokidane iluzije.... Tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam....
I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kavu čitajući ovaj post - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične listopadske noći - tu sam, s tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.
A volio bih s tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: mali komadić raja. Da odmorim malo dušu.
Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...
I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
- 23:16 -
ponedjeljak, 23.01.2012.
I carry your heart with me by E. E. Cummings
I carry your heart with me, i carry it in
my heart, i am never without it, anywhere
i go you go, my dear; and whatever is done
by only me is your doing, my darling i fear
No fate for you are my fate, my sweet, i want
no world for beautiful you are my world, my true
and it's you are whatever a moon has always meant
and whatever a sun will always sing is you
here is the deepest secret nobody knows
here is the root of the root and the bud of the bud
and the sky of the sky of a tree called life; which grows
higher than the soul can hope or mind can hide
and this is the wonder that's keeping the stars apart
i carry your heart, i carry it in my heart
- 21:20 -
petak, 16.12.2011.
Ta nije daleko šesdeset i neka
Napokon sam uhvatio koju minutu mira da ti se javim ovako srećice. U posljednje vrijeme uvijek mi netko visi nad glavom kad sam u stanu i jednostavno ne mogu naći riječi koje bih ti želio prenijeti. Već neko vrijeme razmišljam o tome i evo...tu sam sunčice. Tu sam i bit ću uvijek tu, pored tebe, za tebe. Bez obzira što te više ne viđam tako često i bez obzira što nema više SMS-ova toliko i što nema ni tebe ni mene, bez obzira na sve ti si ta koja me ispunjava i za koju živim. Znam, nedaš mi nikad da pričam o tome. Nekad pokušam diskretno kroz priču reći ti da i dalje osjećam veliku želju i ljubav za tvojim bićem, ali nedaš se uvući u te razgovore. Jednostavno klizneš na drugu temu jer ''dogovorili smo se da ćemo biti najbolji prijatelji''. Iako sam se zarekao da neću više gnjavit te na tu temu, ali nekad jednostavno to je jače od mene. (Inače, trudim se ispuhati na Blogu o zabranjenoj temi :)))
Nekad su mi svi dani u tjednu bili jednaki jer sve se svodilo na to kad ćemo se čuti i jednako sam se radovao i ponedjeljku i utorku i srijedi .... Moram ti reći da danas mrzim petak. Mrzim petak jer to znači da je sigurno da ti neću čuti glas najranije do ponedjeljka. Još kad se nešto dogodi pa se ne uspijemo čuti ni u taj petak....ooo mrzim ga. I da znaš da sam ti danas prolazio ispod balkona. Neznam zašto to radim, a znam da te neću sresti. Pa i da te sretnem ne bih se smio zaustaviti. Ta znaš i sama.
Toliko toga se dogodilo u posljednjih godinu i pol (zamisli da je prošla godina i pol). Najčešće pitanje koje sebi postavljam je: jeli ovo moguće? Jeli moguće da si mi se ovako uvukla pod kožu? Jeli moguće da ovoliko vremena provodim misleći o tebi? Jeli moguće da ovoliko volim nekog koga zapravo nisam niti vidio....a gledam te svaki dan, gledam te svaku sekundu. I kad zatvorim oči ja te gledam. I kad osjetim da mi blijedi tvoja slika ja je čvrsto uhvatim i nedam joj nigdje. S tobom dišem, za tebe dišem i u mom srcu kucaju samo slova tvoga imena, sunčice moja. Sanjam naš sljedeći susret. Želim da te zagrlim i kažem ti koliko te volim. Sanjam naš sljedeći susret. Iako neznam kad će se dogoditi, ali znam da hoće. Ta nije daleko šesdeset i neka ;).
Nedostaješ mi... tvoj najbolji prijatelj
- 18:16 -
petak, 29.07.2011.
Mojoj Sunčici...
Ti si ta čijeg mi dodira nikad dosta nije... Ti si ta zbog koje se moje srce smije... Ti, čije nježnosti ja trebam i bez tebe života nemam... Ti, koja me ljubiš sa strašću za koju do sad nisam znao, i tvoje oči koje vide duboko u moju dušu, za njih bi sve dao... Ti činiš da stvarnost postane ono što su nekad pusti snovi bili... Iza tebe sreća ostaje... Ti si moj život i moja istina... Ti si mi ljubav jedina...
HVALA TI ŠTO SI UZ MENE, HVALA TI ŠTO MI PRUŽAŠ NAJLJEPŠE TRENUTKE U ŽIVOTU I HVALA TI ŠTO MI PRUŽAŠ BEZGRANIČNU LJUBAV... I... HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ... JEDINA MOJA SUNČICE.
P.S. Danas je nekako poseban dan....provodim ga u strepnji, osluškujem svaki zvuk i gledam prema zgradi na brdu. Baš se fino vidi s mog prozora. Danas je nekako poseban dan jer točkica završava svoje putovanje...i sve se mjenja a opet ostaje isto...zar ne živote moj....kad ću te vidjeti? ......pitam se KAAAAAAAD! Volim te...
- 11:40 -
srijeda, 19.01.2011.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Doma na cesti
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh lice njegovo niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život.
Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom.
Vesna Parun
- 21:20 -
subota, 08.01.2011.
Svatko na svojoj strani, a opet jedno
Prošlo je dugo vremena Sunčice moja otkad sam zadnji put nešto stavio na papir i podijelio s tobom. Kalendarski se ne čini puno dana, ali imam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost. Prvi šok našeg novog saznanja je prošao i stvari nam opet lagano funkcioniraju. Prvi šok koji nas je držao skoro mjesec dana čini se da je u svom zalasku, Bogu hvala. Bila si u nekim novim odlukama, otkrivala neke nove nenadane osjećaje prema novonastaloj situaciji, bila nervozna i nisi imala strpljenja ni za što, a pogotovo za moju ljubav. Ja sam se borio sa svojom boli i trudio se da ti ne stvaram pritisak onakav kakav ja znam jer sam razumio kako ti je. Na trenutke sam popuštao pod pritiskom svoje ljubavi prema tebi i zaboravljao sam na novonastalu situaciju jer me ubijalo to što si me isključila. Sve ovo vrijeme pokušavao sam naći neki zamjenski osjećaj za ovu ludu i slijepu ljubav koju osjećam prema tebi i nije mi išlo. Nekako ipak na kraju, uz tvoju pomoć i kad je prošao prvi mjesec šoka, nekako se ponovno dogodilo neko čudo i ti si me opet pustila k sebi Sunčice. Ne tako blizu kao prije, ali sam tu uz tebe i odlučio sam da ću sve učiniti da tako i ostane…do kraja. Opet se zezamo, opet dijelimo stvari i sve je isto kao i prije….skoro isto.
Jučer sam ti govorio da su mi se počeli rađati neki novi osjećaji, neki koje do sad nisam imao, ali koji su mi još nejasni. Nemoj da te zavaraju jer još uvijek je onaj pravi najjači. Još uvijek je nedokučiv bilo kojem drugom osjećaju i sve što budemo kroz godine gradili, a nadam se da hoćemo, ništa više nikad neće narasti u meni kao ljubav koju imam prema tebi. I nikad to nemoj zaboraviti. Trenutno sam u fazi učenja kako da se prilagodim novoj situaciji i mislim da ćeš se i ti složiti da mi dobro ide. Prvi put se stvarno trudim biti ti samo najbolji prijatelj i nije lako vjeruj mi :)
. Htio sam ti samo reći koliko mi značiš i podsjetiti te na tvoj blog, da ga ne zapustimo totalno…Koliko god možda misliš: dobro je…odvikava se od SMS-anja. I nije baš tako. Samo se trudim. Svaka moja radnja svodi se na diskretan lagani pogled prema tvojoj liniji da vidim ima li šta novo. Nekoliko puta se budim po noći i uvijek prvo što uradim je da bacim pogled na sigurno skrovište tvoje linije. Iako više ne dolaze u svako doba, ja ga i dalje gledam i nadam se da ćeš jednom ipak iznenaditi me onako kako ti znaš.
Ne možeš ni zamisliti da je moguće neku osobu ne viđati skoro nikako, a toliko vremena misliti na nju. Ne prođe niti jedan trenutak u danu da ne mislim na tebe. Kad sam u nekom ozbiljnom poslovnom razgovoru ili nekom neformalnom druženju, uvijek si sa mnom. Uvijek tu u prikrajku čuči misao o tebi i čeka priliku da pogleda na telefon. Kada spavam sanjam tebe, sanjam situacije vezane za tebe, sanjam ljude koji su vezani za tebe. Sinoć sam sanjao kako sam u akciji sa šeficom i sanjam kako ću čim završim poslat ti , kao inače. Toliko mi je stvarna ta situacija bila da nisam mogao vjerovati kad sam se probudio. Najčešća slika koja mi dolazi u snu je tvoj osmjeh i tvoje lice koje samo gleda i ne govori ništa. Često se pitam što je to toliko u tebi da me vuče? I često mislim kako bi dobro bilo da prestane u meni sve ovo i onda se trznem i kažem da ne želim da me išta prolazi. Bez obzira na situaciju i na to da je nemoguće da se jednom možda sjedinimo, nikad, nikad, i nikad ne želim odvojiti se od tebe prijateljice draga jer ti si uspjela što niko od mojih najbližih nije uspio nikad, a pokušavali su. Uspjela si iz mene izvući ono najbolje. Počeo sam misliti o nekim stvarima koje su mi na dohvat ruke, a koje sam zapostavio. Razumiješ o čemu ti govorim, zar ne? Probudila si u meni osjećaje za koje sam mislio da nikad neće doći. I sad smo opet tu, ti i ja, ko nekad. Dva prijatelja, najbolja. Svaki na svojoj strani, a opet oboje na jednoj strani. I unatoč svim zabranama i neshvaćanjima ljudi oko nas ostajemo jedno, svatko na svojoj strani, a opet jedno…zauvijek, najbolja moja prijateljice. Tvoj V.
- 11:06 -
četvrtak, 23.12.2010.
Ove noći
Pablo Neruda
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
- 00:14 -
utorak, 14.12.2010.
Molitva za njih dvoje
Molim te Bože, večeras za moju Sunčicu, dodirni joj srce i podsjeti je na mene, na vezu i ljubav koju smo imali. Jer ma koliko smetnji naša ljubav imala, ne prođe ni dan da se ne molim za nju i da se ne sjetim svega. Dragi Gospode, ti kažeš gdje su dvoje ili troje sakupljeni u tvoje ime, i ti si s njima. Iako nisam zaslužio ni da ti se obraćam, vjerujem da si velik i da ćeš ispuniti moju molitvu i želju koju svakodnevno molim već nekoliko mjeseci. Iako je ovo samo sebična molitva jednog grešnika, vjerujem da će puno značiti pred licem tvojim. Zaista vjerujem da si velik i milosrdan i da ćeš čuti moju iskrenu molitvu te da ćeš je prihvatiti kao kajanje za sve što sam dosad uradio pred tvojim očima. Vjerujem da ćeš pogledati u moje srce i da ćeš vidjeti da je stvarno volim i da sam spreman za svaku žrtvu kako bih dobio kap njene ljubavi.
Pomozi mi da ne budem osamljen u ovoj molitvi, da me misli zle ne progone da je sve uzalud. Kada bih prestao moliti za nju prestao bih i voljeti, dok god srce moje voli i viče ovu želju moja molitva ne može stati, makar znam biti razočaran, tužan i uplakan, što moje usrdne molitve ne dovode do uslišenja, ali nastavljam moliti i nastavljam i znam da stati neću moći, dok je Gospodine ne vratiš ili istrgneš iz srca. Sto puta sebi kažem, idi dalje, nije te vrijedna, i na trenutak poslušam što kažem, ali to traje kratko, jer srce pobijedi na kraju bilo kakvo negiranje i ponovno počinje plakati i moliti pred Tvojim prijestoljem. Bože dragi, Svemogući, molim te prvo za njezinu sreću, makar i ne bila uz mene. I za Točkicu njenu, da sretno ugleda svjetlost dana, a ja…ja ću svakako biti s njom zauvijek…u mojim mislima. Amen!
- 22:07 -
nedjelja, 12.12.2010.
Vrijedan je svaki tren proveden u tvom zagrljaju
Postoji li jedna ljubav? ili ljubavi mozemo imati toliko, da nam svaka naredna bude kao prva? naravno, uvijek malo zrelija od prethodne. Da li kad kazemo voljenoj: VOLIM TE, ovo znači kraj? Kad se izgovore ove riječi zvuče kao kraj nečemu za šta misliš da će trajati vječnost. I onda? šta onda? Tražiti onu iskru ponovo u svom srcu i njenom, ili sačekati da tu iskru neko drugi ponovo zažari? Da li se ljubav svodi na tu iskru, iskonsku, koja ti u jednom trenu upali sva čula, sve nervne završetke tvog tijela? Ili je možda tačno da ljubav treba gajiti, njegovati, čuvati? Da li vatru možeš vječno imati? Možda ona u jednom momentu treba da predje na neki veći nivo, bestjelesnog, bezobličnog... il' je treba non stop potpirivati? Pitanje je samo čime?????? Mislim da ovdje prvo treba naći rečenicu koja će definisati ljubav, pokušati naći se u njoj i opet ti ostaje samo tren, suza i žal. Ne mari ljubav puno ni za koga. U zagrljaju njenom možeš samo izgoriti, pretvoriti se u prah i iz nje nikad nećeš se uzdići kao Feniks. Uvijek će ostati sjeta i žal, bez obzira što tvoja nova ljubav postoji u tebi. Ona dodje samo kao blijeda kopija nečega što osjetih jednom, nekad davno. Sam se sebi gadim u ovim mislima. Sa nevjericom posmatram samog sebe i ono što mi se izdešavalo. Kad ljubav umire jedno uvijek zna... jer vatra se ugasila i teško ju je ponovo napraviti na pepelu. Jel sve to vrijedno tolikog truda? Vrijedno je. Vrijedno svakog trena provedenog u njenom zagrljaju. I opet bih, ako ikad ponovo ta iskra odnekud zavarniči. I opet mi duša sve o tebi sanja, I kida se srce i za tobom gine, A nevjera tvoja daleko se sklanja, Kao tavni oblak kad sa neba mine. I opet si meni čista, sjajna, vedra, Iz prizraka tvoga blaženstva me griju, Pa bih opet tebi panuo na njedra I gledô ti oči što se slatko smiju. Tako vita jela koju munja zgodi Još u nebo gleda i života čeka, I ne misli: nebo da oblake vodi Iz kojih će nova zagrmiti jeka... 27. augusta 1896. ALEKSA ŠANTIĆ
- 14:25 -
utorak, 07.12.2010.
Sinoć sam te sanjao...
Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, kao kad ti neka smicalica padne na pamet pa misliš kako da mi je prirediš. Pogled onako ispod obrva, još je izgledao izazovnije ispod tvoje raspuštene crne kose koja je tako slobodna još više naglašavala lijepe crte tvog bijelog lica. I onaj tvoj prelijepi osmijeh kad se gledamo, riječi ne izlaze iz usta, ali mi razgovaramo pogledima, i sve se razumijemo.
Stajala si tako tek nekoliko metara od mene, stajala si, stajala i samo se smješkala, ne poduzimajući ništa, a ja toliko blizu tvom tijelu nisam te mogao dodirnuti. Iako nisam bio vezan, neka nevidljiva sila me je sprječavala da napravim taj samo jedan prokleti korak kako bih te uhvatio za ruku i poveo u svoj svijet neiscrpne ljubavi prema tvom biću. Ti si to znala i nisi ništa poduzimala. Nisi ništa poduzimala jer si znala da neću odustati i da moji vapaji nisu lažni. Samo si stajala i smješkala se. I na trenutke nisi mogla vjerovati kako više ne odustanem. Ipak, duboko u sebi znala si koliko te volim i koliko god se trudila da me otjeraš od sebe ja sam se vraćao po još udaraca. I znao sam da i ti mene voliš. Ni ja nisam odustajao.
Samo nekad kad osjetiš da posustajem, tiho mi kažeš umiljatim glasom: ''Hajde dođiii'', i sva moja motivacija i želja ponovno skaču na najvišu stepenicu. I pođem se otimati nevidljivoj sili koja mi ne da da napravim taj jedan korak do tebe i tvoga bića. Možda se svemir samo bojao strasti koja se rađa pa možda misli da ako nas pusti da se dodirnemo postat ćemo jedna velika bijela svjetleća kugla ljubavi koja će svojim sjajem zasjeniti sjaj njegovog mjeseca na vedrom nebu. Osjećao sam se tako nemoćno dok sam se otimao pokušavajući ti prići, Sunčice. Često sam gledao u svoje noge jer sam mislio da stojim do struka u živom pijesku ili su možda za moje noge bile pričvršćene betonske cipele koje mi nisu dale da podignem nogu i napravim iskorak. Ništa nisam vidio. Nije bilo nikakvih vidljivih prepreka, bar što se mene tiče. Ali nisam mogao da te dohvatim i bljedila je tvoja pojava iz minute u minutu, a moje srce sve se više cijepalo što odlaziš jer tako sam te volio.
Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, a ja….ja sam te, što si mi bila dalja, više volio…
...a bio sam samo najbolji prijatelj...
- 18:04 -
