Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Doma na cesti
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh lice njegovo niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život.
Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom.
Vesna Parun
Post je objavljen 19.01.2011. u 21:20 sati.