Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, kao kad ti neka smicalica padne na pamet pa misliš kako da mi je prirediš. Pogled onako ispod obrva, još je izgledao izazovnije ispod tvoje raspuštene crne kose koja je tako slobodna još više naglašavala lijepe crte tvog bijelog lica. I onaj tvoj prelijepi osmijeh kad se gledamo, riječi ne izlaze iz usta, ali mi razgovaramo pogledima, i sve se razumijemo.
Stajala si tako tek nekoliko metara od mene, stajala si, stajala i samo se smješkala, ne poduzimajući ništa, a ja toliko blizu tvom tijelu nisam te mogao dodirnuti. Iako nisam bio vezan, neka nevidljiva sila me je sprječavala da napravim taj samo jedan prokleti korak kako bih te uhvatio za ruku i poveo u svoj svijet neiscrpne ljubavi prema tvom biću. Ti si to znala i nisi ništa poduzimala. Nisi ništa poduzimala jer si znala da neću odustati i da moji vapaji nisu lažni. Samo si stajala i smješkala se. I na trenutke nisi mogla vjerovati kako više ne odustanem. Ipak, duboko u sebi znala si koliko te volim i koliko god se trudila da me otjeraš od sebe ja sam se vraćao po još udaraca. I znao sam da i ti mene voliš. Ni ja nisam odustajao.
Samo nekad kad osjetiš da posustajem, tiho mi kažeš umiljatim glasom: ''Hajde dođiii'', i sva moja motivacija i želja ponovno skaču na najvišu stepenicu. I pođem se otimati nevidljivoj sili koja mi ne da da napravim taj jedan korak do tebe i tvoga bića. Možda se svemir samo bojao strasti koja se rađa pa možda misli da ako nas pusti da se dodirnemo postat ćemo jedna velika bijela svjetleća kugla ljubavi koja će svojim sjajem zasjeniti sjaj njegovog mjeseca na vedrom nebu. Osjećao sam se tako nemoćno dok sam se otimao pokušavajući ti prići, Sunčice. Često sam gledao u svoje noge jer sam mislio da stojim do struka u živom pijesku ili su možda za moje noge bile pričvršćene betonske cipele koje mi nisu dale da podignem nogu i napravim iskorak. Ništa nisam vidio. Nije bilo nikakvih vidljivih prepreka, bar što se mene tiče. Ali nisam mogao da te dohvatim i bljedila je tvoja pojava iz minute u minutu, a moje srce sve se više cijepalo što odlaziš jer tako sam te volio.
Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, a ja….ja sam te, što si mi bila dalja, više volio…
...a bio sam samo najbolji prijatelj...
Post je objavljen 07.12.2010. u 18:04 sati.