ponedjeljak, 23.07.2007.

Zasviraj pjesmu našu što u srce nas dira.

"I ne mogu prestati na te' misliti, i ne mogu tugu vinom zaliti.
Teško mi je zoru dočekati sam, kada neće ništa novo donjet novi dan."


Image and video hosting by TinyPic


Mislila sam objaviti jednu dovoljno dobru čestitku ovdje ali nije da ne smatram da vi niste dovoljno dobra populacija da bi to pročitali ili da ovo nije dovoljno dobro mjesto za to. Čestitka je bila namjenjena mojoj vrlo dragoj prijateljici koju poznajem od djetinjstva. Ne samo da je čestitka velika da stane na jedan papir formata A4 i još pola takve stranice već u toj čestitki sam sve najbolje sažela što nam se desilo od kad se poznajemo. Bilo je tu i manje boljih tema od smrti njenog oca do naše prepirke, prve u životu. Sjećam se desila se prošli mjesec.

Izašli smo s curama, i ošli u jedan poznati disco bar. Ondje je bilo njezino društvno iz škole, ali samo njezino jer ne idemo skupa u školu, ošla je k njima. Loše sam se osjećala, možda pomalo i ljubomorno jer me ostavila s jednom kolegicom podalje. Zvala me da im se pridružim ali osjećala sam nelagodu. Pojaviti se pred više od 10 nepoznatih ljudi i ponašati se kao da je sve uredu. Opet toliko jaka osoba nisam. Otišla sam glavom bez obriza, a znam da sam se trebala pojaviti ondje kod njih, pa makar samo i zbog nje. Došlo je do male ljutnje i to nam je jedno loše obilježilo prijateljstvo.

Jučer joj je bio rođendan, jedan od onih famoznih. Jedan od onih koji je čekala, i jedan i jedini od onih koji nije proslavila sa tatom.
Prošle godine ostala je bez njega. Dirljivo.

Volim te malena moja.

P.S.
Moram li napomenuti da ne samo da smo slične psihički zajednička su nam i fizička svojstva te nas često mješaju.
[11:35 - 5 ]
Komentari | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.