Došla sam nešto našvrljati.
I priopčiti jednu kuju od vijesti.
Fuj!
Pregladna je.
Imam super vezu.
I imam dečka koji mi se sviđa.
Mislim to je drugi.
Mislim sviđa mi se i prvi.
Ok, tko bi sad shvatio.
Da.
Imam dečka kojeg volim i dečka koji mi se naprosto smrtno sviđa, koji isto ima curu, ali sigurna sam da mi šalje neke signale, ja to znam.
I bojim se.
Hodam ulicama, ne zapaženih stopala, gledam u prazne izloge i tražim bezbojnu haljinu za veselu veceru u crnom, na kojoj ce svirati necujna glazba bijelih nota.
Pijanist ce imati crno odjelo, a ja cu biti u bijelom. Gledat cemo i brojati ne vidljive zvijezde i smijat cemo se rasplakani; mjesecu koji ce biti boje noci.
Svjetiljke ce i dalje svjetliti svjetlom tame, a mi cemo se ljubiti i grliti rukama srece.
Nikoga necu vidjeti jer svi ce biti vidljivi, ali ne toliko iskreni da cu ih mrziti.
Bit cu preljepa i prebezobrazna da cu mu se svidjet zbog toga.
Necu mu dopustit da mi se približi i osvoji jer mrzim osvajatelje, gladijatore.
Volim mamine maze, princeveve na bijelom konju.
Želim biti snjeguljica.
Dobra vila ce mi napaviti frizuru na bezkosoj glavi a ja cu se i dalje vrtjet u tempu necujnog beckog valcera.
Na lijepom plavom Dunavu koji je presušio cemo bacati kamencice i praviti žabice.
Kad dode jutro ljubit cu ga nevidljivim usnama i zaspat cu kao u predvecerje.
A kad se zasjaji kiša i pocme padati sunce gurat cu te da odeš.
...
Jer prestat cu te voljeti.
Jednoga dana kada se sve ovo dogodi...
A to je nemoguce!
Neki su ljudi poput mene, rođeni kao idioti. Puno više njih to postane kasnije.