PITI ILI NE PITI, PITANJE JE SAD

Od kada pamtim za sebe slušam priče o štetnosti alkohola na ljudsko zdravlje. Ok, prihvaćam, samo mi nije jasno kako to da do sada nije propala niti jedna vinarija, tvornica piva, tvornica za proizvodnju alkoholnih pića? Čak mi je nedavno i moja liječnica savjetovala da popijem čašu vina nakon ručka i čašu nakon večere. Kada sam joj objasnio da ja ne pijem, samo me čudno pogledala i kroz zube promrmljala:
-“Moš' mislit, a od čega su vam otečena jetra“?
E sada, kada bi joj počeo objašnjavati povijest moje jetre, izbio bi sukob nesagledivih razmjera. S toga sam pokorno izjavio da ću početi piti samo dvije čaše vina.
Kada sam stigao kući rekao sam supruzi:
- „Poručila ti je doktorica da moraš svaki dan popiti po dvije čaše dobrog crnog vina radi kalcija u kostima“.
- „Jesi siguran da je to radi kaclija“?
- „Ej, ako hoćeš piti pij, ako nećeš, baš me briga, ali kada ti se kosti pretvore u prah, ja neću biti krivac“.
Vidio sam zadovoljstvo na supruginom licu, sada sam joj legalizirao svakodnevno pijenje čaše vina nakon ručka. Jednim udarcem ubio sam dvije muhe, a uz to dodao čašu i nakon večere.
Ovo sam ispričao samo iz razloga koliko smo spremni slušati autoritete, vjerovati reklamama, novinskim natpisima, pa čak i velečasnom ( pa bože moj i on je autoritet).
Radi održavanja dobrog zdravlja, trenutno pijem; Tibetansku gljivu, čaj od meda i cimeta i hrpu tableta, sve to razblažim sa ponekom šumećom vitaminskom tabletom. Šećer ne koristim, osim što sam danas „maznuo“ tri palačinke sa nutelom. Što je to u odnosu na 12 palačinki koliko sam ih nekada znao pojesti, naravno, nakon obilnog ručka.
Htjedoh reći, u svemu treba biti umjeren, od hrane do sexa.
Nakon što sam „stesao“ 15-ak kilograma, počeo se pokazivati i interes, ženske populacije, za mene.
U ove ljetne dane običavam sjediti na jednoj terasi u centru grada i promatrati ljude (većinom žene) kako dokono šeću gradom. Procjenjujem njihovu dob, dimenzije, a ponekad i pogađam iz koje države dolaze, što su po zanimanju. Tada se sjetim svoje mladosti. Njemice su mahom bile trgovkinje, Engleskinje sekretarice, a Čehinje medicinske sestre. Njemice su nosile lagane mokasinke na nogama, Engleskinje bi nabadale u štiklama s visokom petom. Kada bi one prolazile, već ako bi ih bilo dvije, čulo se kao da prolazi krdo konja. Sirote Čehinje hodale bi u japankama, tiho i nečujno. Uvijek sam bio slab na žene koje hodaju nečujno i moje supruga je jedna od njih. Sada bih volio da hoda malo bučnije, uvijek se stresem kada se kao duh stvori iza mojih leđa.
- „ Pa jesi ti normalna, jednoga dana ću doživjeti herc šlus, što se šunjaš“?
- „ Samo ljudi koji imaju nečistu savjest se isprepadaju, a tvoja očito baš i nije čista“.
- „ Molim? O čemu ti pričaš, moja savjest je čista kao dječja guza“.
- „ Je, kada se dijete pokaka. Nego kako je bilo danas na kavi sa onim komadom“.
Bio sam šokiran, grozničavo sam razmišljao, tko me je vidio, tko je cinker.
- „Bila sam i ja jutros u gradu podići knjige u knjižnici pa sam te vidjela kako gugučeš s onom ženskom, nisam vas htjela smetati.
Oblio me znoj, što god da kažem, iz iskustva znam da ću se još više uvaliti.
- „ Ok. Uhvatila si me i što sada“?
- „ Ništa, samo sam ti htjela reći da je zgodna, dobro, možda ima koju kilu više, al' komad je i po, baš takve ti voliš.
Htjedoh joj reći, od kuda ona zna kakve ja komade volim, kada niti ja to ne znam, volim svakakve, daj što daš u ovim godinama. Nestala je kao što se i pojavila, kao duh.

Tada se sjetih toga susreta na prijepodnevnoj kavici. Leonarda je gospođa u ranim četrdesetima, često je meta muških tračeva u mom društvu, iako, nitko od nas do sada nije izmijenio s njom više od nekoliko rečenica osim Denisa koji radi na stanici za tehnički pregled vozila. On se jedino može pohvaliti da sa njom često razgovara pošto je njen punoljetni auto često na granici ispravnosti. Svi smo mrzili Denisa zbog posla koji je radio.
- „Ej, ćao, smijem ti se pridružiti na kavi“?
Kada sam podigao pogled kao da me grom ošinuo. Ispred mene je stajala Leonarda. Svilena minica, duge noge, izraženi dekolte. Sunce se probijalo kroz lagano raširene butine. Za mene, pornić u centru grada. Naglo sam ustao, skoro sam prevrnuo cijeli stol.
- „Svakako izvoli samo“. Tresao sam se u transu.
Konobar je spasio stvar.
- „ Nesicu molim, vaniliju“.
- „ I meni još jednu, produženu“. Naručio sam i sebi iako niti „staru“ još nisam popio.
- „ I veliku čašu vode“. Još sam bio zbunjen, što zbunjen, šokiran. Pogledao sam oko sebe dali me
tko gleda. Nema nikoga. E jebote život, sada kada baš trebam publiku nema nikoga, svi rade. Pomirio sam se sa sudbinom. Znam nitko mi neće vjerovati, a i konobar je novi.
Leonarda je imala manire prave dame. Znala je da se nosi. Uvijek našminkana, dotjerana. Pričalo se da je „opslužuje“ neki Talijan koji je povremeno posjećuje. Naravno, nitko ga nikada nije vidio. Uh što bi ja volio da sam taj Talijan, bar koji sat, ma što sat, koju minutu. U tome razmišljanju me prekide njen glas.
- „ Iznenađen si i zbunjen što sam sjela pored tebe“? Nešto sam promrmljao sebi u bradu. Nisam niti ja sam sebe razumio.
- „ Promatram te već neko vrijeme, sve bolje i bolje mi izgledaš“. Tada sam se ozbiljno počeo
preznojavati. Prebacila je nogu preko noge kao Sheron Stone u „Sirovim strastima“. Srce mi je počelo štekati.
- „ Znaš divim ti se već neko vrijeme“. Sada sam počeo blijediti.
- „ Stvarno si se neko vrijeme zapustio, sada si baš fit. Moram te nešto zamoliti, molim te nemoj me
odbiti“. Toga trenutka je konobar donio kave. Mislim da mi je spasio život. Veliku čašu vode sam ispio naiskap. Sad ili nikad.
- „ Nastavi molim te, slušam“. Vračao sam se u formu. Hladna voda me povratila u život. Bio sam
pomalo nesretan, pa gdje je sada netko iz moga društva da čuje kako me, nedodirljiva Leonarda moli. Sjetio sam se Denisa. Jebeš ti tvoj tehnički pregled, vidi mene.
- „ Obično to ne radim, to nije moj stil, ali .... ma ne znam, neugodno mi je“.
Oho, njoj je neugodno, a meni nije bilo neugodno škicati ispod tamnih naočala, praviti se da ju ne vidim. Prelaziti na drugu stranu ulice samo da bi mi rekla „ĆAO“ i odgibala. Došla maca na vratanca.
Sada sam se već i pomalo razbahatio. Na brzinu sam kovao plan, dali da ju u početku odbijem, zašto ne, neka malo pati. Koliko se samo puta moj prijatelj Goran zbog nje napio. Pa dobro, napio se on bezbroj puta i zbog drugih žena, zapravo, kada god bi se napio, neka žena bi bila razlog, tada bi i zaplakao.
- „ Ma reci samo, nije bed“. Ohrabrivao sam ju.
- „ Ne znam kako da te pitam, molim te reci mi na koji si način skinuo višak kila, vidiš i ja sam se
malo razvalila, trebala bih i ja malo stesati višak“.
- „ Crnim vinom, jednu čašu nakon ručka i jednu čašu nakon večere, obavezno u društvu, a da bi
primjena lijeka bila potpuna mogu ti ja, da ti šapnem, praviti društvo“.
Slatko se nasmijala.
- „ Vrag si ti, vidim ja kako me gledaš svaki puta i ne samo mene, nego pazi se, žena ti je upravo
prošla drugom stranom ulice“.
- „ Haha, moja žena, ona upravo čita knjigu „Smrt u Istambulu“ ili gleda neku Tursku seriju“.
Leonarda se ustala.
- „ Hvala ti na kavici i na savjetu, odoh u Enoteku kupiti par butelja finog crnog vina i od danas
krećem sa terapijom. Nisam niti znala da je tako jednostavna, a ja uz to i volim crno vino, još samo moram naći društvo. Za tebe sam čula da ne piješ, da znam da piješ, možda bi te pozvala na terapiju. Odoh. Ćaooooo“.
Odlepršala je u svojoj laganoj haljinici. Neki turisti dugo su gledali za njom i nešto komentirali. Mene su samo ovlaš pogledali, vidio sam sažaljenje u njihovim očima.
Nakon svega čovjek se pita: PITI ILI NE PITI, PITANJE JE SAD

KAKO POSTATI MILIJUNAŠ

Ova priča je malo drugačija od onih mojih uobičajenih. Nema cica, ni guzica, ovo je istinita priča (iako moram napomenuti da su sve moje priče istinite). Isprovociran sam saznanjem da je jedan, od aktera ove priče, oprostio drugom tipu, koji nije akter ove priče, 1,6 mil. €. Detalje „poklona“ ne znam, ali valjda će netko koga bi to trebalo zainteresirati, provjeriti navode iz trećeg reda ovog uvoda.
Kako postati milijunaš?
Vjerujte mi na riječ. Ja sam zasigurno osoba koja vam to može objasniti. Morate li imati početni kapital? Neee.
Ja sam, u životu bio i milijunaš i milijarder! Ne vjerujete?
Vi preko pedeset godina, u koliko Vas nije strefio onaj „švabo“ Alzheimer, sjetite se 70-ih. Svi smo bili milijarderi, a neki i bilijarderi. Jedno pivo, 14 milijuna, čevapi 35 milijuna, plaća 5 milijardi, koja su to bila vremena. Bilo je to vrijeme obračuna po volji. Želiš li platiti u „novim“ ili „starim“ dinarima? Već 80-ih, stanje se konsolidiralo, netko je odlučio reći dosta! Ne može u državi milijunaš biti svatko. Zbrisalo se par nula (nekoliko puta) i puk je znao gdje mu je mjesto.
Onda su došle 90-te. Demokracija, kapitalizam, srušili smo truli socijalizam, „ubili“ komunizam. Hay life. Dolazi vrijeme uživancije. Neke smo momke poslali u šume malo da se „prepucavaju“ sa onim momcima sa „druge strane“. Mnogi od njih se nisu ni vratili.
Koliko njih? Ne znam, valjda postoji statistika. I tako su Oni postali „statistički podatak“. Uplakane majke, samo običan broj. Rušile su se kuće. Zašto? Valjda da podignemo cijene nekretninama.
–„Zašto plačeš dijete“? – „Srušili su nam kuću i ubili mi roditelje“!-„Ma ne brini dijete moje, obnova će sve ponovo izgraditi“. Mrtve roditelje nitko ni ne spominje. – „Dijete će ići u neki dom“, rekao je netko.
„Gdje je nestao čovjek“? Pitao je Bare u svojoj pjesmi. Ne znam i ja Ga tražim!
A onda su se pojavili Oni, ljudi u crnom, sa tamnim naočalama, velikim aktovkama i spustili se na more. Na naš plavi, čisti Jadran, nezagađeni. Nisu nas uplašili, pa ti su ljudi i ranije dolazili, Oni su Naši. Samo što su ranije odsjedali u hostelima, autokampovima pod poderanim šatorima ili u jeftinim apartmanima. Donosili su Oni sa sobom svoje paštete, debrecin kobase, njihove „fine“ salame. Pa treba na godišnjem malo i uštedjeti.
Govorili su nekim, po nama, čudnim, nerazumljivim, jezikom. Natucali engleski, njemački.
Ovo je priča o jednom od Njih, istinita priča. On nam otkriva tajnu kako postati milijunaš iz ničega.
Pojavio se iznenada, jednoga jutra u trajektnom pristaništu u bijesnom BMW-u. Svi su bili u uvjerenju da je On, samo jedan u nizu putnika koji se žele „prebaciti“ na otok. Tada je pristao malo veći gliser, svi su mu, sa dužnim poštovanjem, pomagali da se popne na gliser.
Ljudi su pitali, -„Tko je taj gospodin“?- Netko je rekao,-„Biznismen, došao da kupi hotele“! Samo je Šime, koji radi kao čuvar u jednom autokampu, na otoku, prepoznao „biznismena“. Htio je reći, - „Ljudi, to je lopov. Lovio sam ga prije par godina kada je krao grožđe sa Pepinog štanda, u kampu“. Ali Šime, Šime je bio stari iskusan „vuk“, znao je on da nekada valja „mučati“.
Došavši na svoj posao, Šime je čuo da je firma prodana nekom „strancu“, da će biti bolje.
Zbor radnika sazvan je tog popodneva.. Na zboru, „stari kadar“, predstavio je „novog gazdu“. Šime se držao u pozadini. Prepoznao ga je odmah, da to je ON. Prepoznao je i njega „novi gazda“. Šimu su pozvali u upravu. Uručili su mu novo rješenje, postao je šef i dobio dvostruku plaču. „Novi gazda“ mu je čestitao i rekao mu, -„znaš, ti si prvi unaprijeđen, u kamp sam dolazio godinama. „Snimao“ sam svoju buduću investiciju, Ti si se pokazao kao pravi i odani djelatnik“. Šime mu htjede reći,-“Mrš, lopove“, ali lova, mudrost i unapređenje su prevladali.
Cijena kupovine bila je „poslovna tajna“. Danas se zna da je sve kupio za 333.000 DM (njemačkih maraka), novcima sumnjive banke. U međuvremenu, kao „pouzdani partner“, uspio je kupiti još jedno turističko naselje, sa nekoliko hotela, za 165.000,00 DM. Na sve te nekretnine podigao je oko 60 mil € hipotekarnog kredita. Kažu da je u obnovu i uređenje uložio oko 10 mil. €. Sada sve te hotele prodaje za 70 mil. €.
Kako? To se i ja pitam. Ali onda surfajući po internetu, naišao sam na nekoliko članaka o njegovim „nestašlucima“.
„Gdje je nestao novac“, mogao bi pjevati Bare.
Gledajući bilance i završne račune Njegovih tvrtki koje je registrirao kod nas, a ima ih 33, 30 su u neprekidnoj blokadi, prebacuju se novci iz jedne u drugu, tko bi to sve „skužio“.

Šime, čuvar iz autokampa, danas je u mirovini. Kaže zasluženoj. Ali svakoga dana muči ga onaj gorak ukus u ustima. Da li je trebao ljudima ispričati priču o „novom gazdi“.
Pouka ove priče. Da bi postao milijunaš, treba nekoliko godina „snimati“ objekt kupovine, naći sumnjive investitore, imati „sposobnu“ sestru i kunjada na položaju. Naći ministra koji se voli „vozati“ i imati sreće da te neki Šime ne „provali“.
Ovo je „klasična“ priča o sve hrvatskoj otimačini.
Pa ti mene pitaj, KAKO POSTATI MILIJUNAŠ.

Franjo Sabo

ZVAO SAM JE EMILY

Prvo proljetno sunce izmamilo je osmjehe na sve one zimogrozne. Uživao sam i ja sjedeći na klupi uz Promenadu, koja se kilometrima proteže uz rijeku našeg najljepšeg kontinentalnog grada, Osijeka.
Ribiči su također odlučili provesti jedan ugodan dan na obali im omiljene rijeke. Dokone domaćice zaobilaznim putem su se vračale kućama. Promenada je bila mjesto istinskog užitka.
Dok sam se tako sanjareći, u polu snu, prisjećao s kim sam sve šetao po Promenadi, začuh jedan umiljati glas.
- Komšija, grizu li danas ribe? (nekada su se susjedi zvali komšije).
- Ooo, Emilija to ste vi. Danas baš i ne, ali prekjučer .................. Ribič joj je objašnjavao, kao da se pravda. Ona ga je samo sa smiješkom slušala, ma naslušala se ona tih ribičkih priča, o velikim, maestralnim ulovima.
Odlučio sam da je malo bolje pogledam. Dok sam ja smišljao strategiju za ulet, već je sjedila pored mene.
- Baš sam nepristojna, slobodno?
Skočio sam kao da sam još u vojsci. Vojne rane još su bile svježe.
- Emilija Papić. Pružila mi je ruku.
Nisam nikada bio tip koga je lako zbuniti. Pristojno sam joj se predstavio. Istoga trena, na biciklu je projurio moj prijatelj Šime. Čuo sam ga samo kako me pozdravlja sa, „pozdrav Kapetane“. – Pozdrav Šime, odzdravih mu ja. Sumnjam da je čuo, a sumnjam da mu je bilo i važno.
Šime je bio moj prijatelj. Ne onaj dnevni, ali povremeno smo se znali intenzivno družiti. Između nas je bilo nepisano pravilo, kada si u društvu neke dame, uz pozdrav se dodaje i neka titula. Akademska. Poželjno.
Začudio me je njegov pozdrav, s obzirom da su nam odnosi od prošle subote bili zategnuti. Naime, Šime je išao na upoznavanje sa roditeljima svoje nove ribe i uvijek je maltretirao mene da idem sa njim. Kao ja sam finih manira i kulturan tip. Odbio sam ga rekavši mu:
- Šime, do sada sam išao 14 puta sa tobom, od toga, 13 puta smo bježali nakon što si se ti nalizo rakije sa curinim ocem. Neću više, izgubiću negdje glavu zbog tebe.
Nije mi to oprostio.
Šime je bio odličan prijatelj ali imao je jedan problem, kada god bi cugnuo nije se baš mogao kontrolirati. Radio je u jednom poznatom restoranu i bio je vrhunski konobar. Kada je god radio, sve goste je persirao i oslovljavao ih sa „gospodine“ (ipak su to bile 70-te). Naravno, na Šimu se moglo uvijek računati. „Komadi“ su se vodili na večeru u restoran kod Šime. Još ako bi dobio zadatak da napravi ambijent ili ublaži neugodnu situaciju u vrijeme besparice (koja je bila česta), e tu je bio svjetski prvak. Na poziv,-„molim platiti“, on bi se samo nasmijao i rekao:- „doktore, molim Vas da prihvatite, ovaj puta kuća časti, znate stara majka našega gazde vam je neizmjerno zahvalna što ste ju izliječili i poručuje da ju više ne boli“, naravno „doktor“ bi se malo bunio, ali samo malo.
Kada je bilo para podmirio se dug. Svi su bili zadovoljni i gazda i „doktor“ i dama, a boga mi i Šime. Sve usluge smo mu morali višestruko vračati, a Šimi se nije bilo dobro zamjeriti.

Emilija je popušila cigaretu i uz pogled od kojih su me prošli žmarci „odlepršala“ niz Promenadu.
- Ćao komšija, moram ići, radim poslijepodne. Ćao i vama. Uputila mi je još jedan pogled od kojeg sam, definitivno zanijemio.
- Ona Vam je doktorica u bolnici, radi na očnom, jako fina djevojka, a i tata joj je doktor. Iz Druvara je.
- Nego kakav ste vi to Kapetan? Čuo sam onog na biciklu kako vas pozdravlja. Niste valjda vojnik?
- Ma ne ne, (grozničavo sam razmišljao), ja sam Pomorski kapetan.
- Aha, tako. Mislim da niti ribič nije znao što je to Pomorski kapetan, a bogami, nisam znao ni ja. Zato sam ga brže bolje pozdravio i otišao u suprotnom smjeru.
To jutro sam trljao oko puna dva sata, malo sam stavio i bibera na prste, bile su poprilično crvene. Strpljivo sam čekao na red u bolničkoj čekaonici. Radi poslijepodne, došao sam malo ranije, da budem prvi.
Iz ordinacije je izašao jedan mali, debeli, ćelavi doktor sa naočalama kao tegla od krastavaca, baš sam pomislio, „bože kome ćeš ti popraviti vid kada ni sebi nisi uspio“, začuh poznati glas.
- Kapetane, od kuda vi ovdje kod nas? Bila je to Emilija.
Pokazah joj na oko.
- Dođite, ja ću vas pregledati.
Više nisam osjećao bol u oku, bio sam hepi. Kapala mi je u oko, osjetio sam njen dah, uh, pa ja sam ponovo zaljubljen. Ma znala je ona da sam sam išao „uništiti“ oko. Zbog ljubavi, naravno. U znak zahvalnosti, pozvao sam je na večeru.
- Može, komšija mi je ispričao sa si Pomorski kapetan. Puna mi je kapa ovih doktora, snobovi, želim se družiti sa zanimljivim ljudima, a ti mi se činiš zanimljiv. Prešla je na ti, a to je oduvijek bio dobar znak. Udariti novu „recku“, a iznad dopisati titulu, to se cijeni. Jednom je jedan naš prijatelj, nakon što smo ga ukorili da previše u detalje priča o sinoćnjem „bliskom susretu„ sa damom rekao, - pa jebeš sex ako nitko ne zna za njega.

Šimi sam nekoliko puta objasnio da mi je ovo vrlo važno veće, da je dotična dama doktorica, da sam ja večeras Pomorski kapetan i da nemam love.
Šime je bio vrlo miran, trebao je to biti prvi znak za uzbunu.
Pojavila se na vratima, naravno, izazvala je pažnju i divljenje svih gostiju, čak je i Šime zanijemio. Skoro smo se potukli za njen kaput, ok, kaput sam mu prepustio, stolicu nikako. Nisam mogao, nakon što sam je posjeo, a da ne prošaram pogledom po restoranu. Muški su me mrzili, žene su mrzile nju. Bio sam zadovoljan.
Večera je prolazila u ležernom razgovoru. Niti Šime nije često prilazio stolu, što je za mene trebao biti drugi znak za uzbunu. Izbjegavao sam sve teme koje bi mogle da je navedu da počnemo razgovor „o mom zanimanju“. Nisam se niti njenog zanimanja puno doticao.
- Priznaj, što si si to stavljao u oči, samo da bi me vidio?
Bio sam provaljen. Slatko provaljen.
- Odvezi me kući, pa ćemo tamo popiti kavu.
Recka je bila na vidiku, akademska recka.
- Šefe, molim račun!!
Već sam se počeo ustajati očekujući, da će Šime, prema dogovoru reći, da uvaženog gosta i Pomorskog kapetana koji, sa svojih svjetskih putovanja donosi vrijedne poklone, kuća časti.
- Izvolite račun gospodine, tu sam vam zbrojio i one zadnje dvije večere koje ste sa onim pičkama pojeli, a kavijar je skup, no vi to najbolje znate, pa vi ste Pomorski kapetan. Manču (bakšiš) možete posebno dodati i nemojte škrtariti.
Začudo, zašto nisam bio iznenađen. Za razliku od mene, Emilija je bila šokirana. Pokušao sam smijehom preokrenuti neugodnu situaciju.
- Što je pederu, opet nemaš love, dokad ću ja da te taliram i koji Pomorski kapetan, gospođice, on vam je ljeti konobar na moru, a zimi šverca rifle i porniće mađarima. On vam je malo pilot, malo doktor, malo veterinar, a još ima gusaka da to puše, vi ste jedna od njih.
Što je bilo previše, previše, u restoranu je nastao tajac. Krajičkom oka sam primijetio Čarliku koji je na brzinu odlazio. Najvjerojatnije je i on bio dekintiran.
Emilija je zgrabila kaput i samo kroz zube promrmljala GADE i izletila iz restorana.
Zbunjeno sam gledao Šimu. Nisam mogao doći k sebi.
- Rekao sam ti da ću ti vratiti onaj neodlazak na upoznavanje, sada smo 1 : 1, ja se opet nalizo i ispala frka, mala mi dala nogu. Tiho mi je prišapnio Šima.
- Ajmo ljudi, predstava je završena, ovo je moj prijatelj, morao sam ga spasiti ove male. Nedavno je kidnula iz popravnog doma, sigurno ju je murja već čapila, a predstavlja se kao doktorica. Idemo mi prijatelju popiti jedan viskač.
Moram li napomenuti da Emiliju nikada više nisam vidio. Recka, a recka se popunila nekom polovnjačom, ženom nekog mesara. Bar je bilo čvaraka, kobasa i kulina.
Često je Šima znao pričati o Emiliji, jednom je čak rekao i da mu je malo, ali samo malo, žao. Da bi volio da to nije napravio pa da vidi kako bi se Pomorski kapetan iskoprcao iz te priče.
Baš te večeri, kada je o tome pričao, sa radija se čuo Čola kako pjeva: ZVAO SAM JE EMILY.

KONJ VESELKO
Što sam stariji sve se više uspoređojem sa konjem imenom Veselko. Naime, u društvu se od mene očekuje da ih zabavljam, da „bacam“ fore, pričam viceve. Moram priznati, što sam stariji to sam namčorastiji i to mi sve teže pada. Posljednji poraz i udar na moj ego dogodio se prije više od nekoliko godina. Na radijskom festivalu u Vodicama bio sam u elementu. Bio sam tražena roba. Uvijek se oko mene skupljalo veliko društvo. Nasmijavao sam ih do suza, tako da su i neki komičari „režali“ na mene u smislu, „što on sad izvodi, pa mi smo zaduženi za štimung, peder stari ćelavi, bari komade na naše fore itd.“. Zapravo, nikada nisam koristio druge u svojim šalama, uvijek sam se sprdao na svoj račun.
Kao što rekoh, te godine, ego mi je po prvi puta bio značajnije povrijeđen. Često je tih dana u naše društvo dolazila Ivana, komad i po. Ivana je bila misica nečega. Nije bila samo lijepa ili kao što je većina misica, sama kost i koža. Ivana je bila taman, niti previše niti premalo. Bila je oduševljena mojim forama, tako da mi je jedne večeri rekla:
- „Šteta što nisi malo mlađi, ovako ....“, uhvatila je za ruku tipa pored sebe i nestala s njim u pravcu hotela.
Dugo sam gledao za njima, da šteta al' jebeš ga, što je tu je.
Do kraja večeri, za stolom, ostali smo samo ja i poluprazna čaša. Tada sam se sjetio konja Veselka.
U mojoj mladosti doći do nekih saznanja o sexu bilo je nemoguće. Dobro, bilo je tu nekih špijunaža, voajerizma, ali sve je to bilo prilično nejasno, u magli.
Moj djed je bio trgovac konjima, tako da se u njegovoj štali uvijek moglo naći nekoliko kobila. Kobila plus ždrijebe, e to je već bila neka para.
Pastuha baš i nije bilo, tako da se kobila morala tjerati u treće selo na parenje ili ti na sex.
Obično bih ja išao sa djedom, posljednjih 100 metara do kuće vlasnika pastuha, morao sam trčati sa kobilom.
- „ Neka se malo upijeni i zagrije“, znao je reći djed. – „Onda pušta miris“.
Dobro, tada još nisam to shvaćao, ne shvaćam niti danas, ali znam kada se neka Mara htjela posexsati sa mojim prijateljem Borkom, a on ju je pokušavao natjerati da optrči jedan krug. Dobio je šljagu, a sex, sex je propao.
Dolaskom u kuću vlasnika pastuha, čulo se ozbiljno rzanje iz štale.
- „Već je nanjušio“, rekao bi djed.
Gazda bi otišao u štalu i doveo Veselka. Veselko je bio zadužen za zagrijavanje kobile. Kada bi se kobila „napalila“, tada bi Veselka vratili u štalu i izveli „Baju“, starog pastuha. Veselko je pri odlasku imao najtužniji pogled na svijetu koji sam samo kod njega vidio s obzirom da svoje oči baš i nisam mogao vidjeti.
Naravno, odlaskom Veselka i mene je djed poslao van iz dvorišta. Bio sam ljut. Tolike kilometre hoda, da bi na kraju propustio ono najbitnije.
Ipak, kroz rupu na drvenoj ogradi vidio sam kako Baja obrađuje kobilu, a i mog djeda kako hvata za guzove gazdaricu, dok je gazda zaokupljen kontrolom sexa.
Na kraju storije, svi su bili zadovoljni, gazda uzeo novce, gazdarica bila pošlahtana, pastuh Baja opet karao. Jedino smo tužni bili, Veselko i ja.

Iz razmišljanja me pekinuo moj prijatelj Zlatko.
- „ Hej pa što radiš tu sam, nešto si mi duboko zamišljen“?
- „ Da, što sam stariji osjećam se kao KONJ VESELKO“.
Zbunjeno me gledao, on nije znao priču o Veselku, ali ja sam ga jedini razumio. Veselko je bio kao i ja, zadužen za zabavljanje i rajcanje, a onda bi došao neki Baja i ...... jebiga.