KIŠOVKE

Tekstilna škola nikako mi nije bila uz put, ali prolazeći pored nje, punio sam vlastiti ego.
-„ Dođi dečko da se malo igraš sa velikim curama. Oh, kakva guza. Mladiću, hoćemo na spoj“?
One prostakluke koji su mi upućivani, ne smijem niti spominjati (ovo je ipak ozbiljan portal, sa ozbiljnim šefom).
Godila mi je ta pažnja djevojaka koje su pohađale Srednju Tekstilnu školu. Naravno, pravio sam se da ne čujem što mi dobacuju. Najvjerojatnije da sam izgledao kao plavuša koja prolazi pored bauštele.
Toga jutra zaputio sam se kod Sudca za prekršaje. Neki me glupi milicajac prijavio da sam preticao preko pune linije, pa jebote, tamo se od blata linija niti ne vidi, izgleda da je on bio vidovit.
Obukao sam nove rifle, majicu firmato, dugi kožni kaput i čizme zvane KIŠOVKE. Nositi Kišove čizme od 500 maraka, ručne izrade, bilo je in. Nije si to svatko mogao priuštiti, nisam ni ja. Posudiš lovu, naručiš i to je to. Bile su prelijepe, špicerice. U njima je moja „seljačka noga“ proživljavala najgoru torturu. Žuljale su me na sve strane. Imao sam na nogama toliko flastera od žuljeva, kao da sam se vratio iz Vijetnama. – „Za ljepotu treba i protrpiti“, često je govorila moja mama. E pa ja sam se natrpio. Tješio sam samog sebe,-„samo dok ih ne razgazim“.
Na pozivu je stajalo, sudnica 5, u 11,30 sati. U hodniku nikoga nije bilo, pokucao sam na vrata petice, muk. Otvorivši vrata vidjeh da nikoga nema u sudnici. Sjeo sam u hodnik i čekao. Pomalo sam bio nervozan. Imao sam dogovorenu kavicu sa jednom gospođom, bio je to klasični ulet, nisam htio kasniti. Radila je u Općini, sa takvima uvijek treba imati dobre odnose.
Čuo sam korake štikli, zimsko jarko sunce mi je udaralo u oči. Zaklonivši oči vidio sam da prema meni hodnikom giba komad. Imala je duge noge, do pazuha. Kroz noge, probijale su se zrake sunca.-„Jebem ti sunce“, pomislih u sebi.
-„ Čekate za 11,30 ? Upita me mio glas. Podigao sam pogled koji je bio uperen u nešto drugo u zategnutim riflama. –„Uđite, sutkinja je na ručku, malo kasni, brzo će ona“. Ušavši za njom u sudnicu, nisam mogao, a ne primijetiti da je, uz to što je vrlo lijepa i vrlo zgodna. Ispod utegnute majice skakutale su dvije pristojne četvorke. Odmah sam zaključio da ne nosi grudnjak, ili se bar nadao.
Nije mi puno trebalo da saznam da nema dečka, da je tipkačica, da joj je dosadno, da malo izlazi pošto nema sa kime. Moje „iskusno oko“ odmah je primijetilo da je djevojka neiskusna, sa par šarmerskih fora nasmijavao sam je do suza. Osjetio sam da imam „prolaz“. Taman kada sam htio zatražiti od nje broj telefona i predložiti joj spoj, u sudnicu uleti neki babac, ko furija. Bila je to sutkinja.
-„Zamislite Martina, neki idiot mi je uletio u škare na punoj liniji, skoro sam sletila s ceste, ma joj, samo da sam mu zapamtila registraciju, ne bi on nikada više vozio auto“.
-„Izvinite što ste čekali, sada ćemo mi to brzo sa vama riješiti. Obrati se meni napokon.
-„ Ime i prezime, adresa, zanimanje, visina osobnog dohotka“? Počela je sutkinja.
Dok sam joj davao svoje podatke, u glavi mi je bio košmar, zanimanje, koje zanimanje reći, pa neću joj valjda reći da konobarim. Moram impresionirati malu. Samo je čekala na taj podatak.
-„Trgovački putnik Badela“, rekoh (to je tada bilo moderno). Mala me zadivljeno pogledala.
-„Koliki vam je osobni dohodak“?
Ako sada malu impresioniram, moja je. – „ Tisuću petsto maraka“, rekoh, maloj su se oči zacaklile. – „Plus terenski dodatak i dnevnice, oko dvije tisuće“, nastavih. Sada me milo pogledala i sutkinja.
Činjenica je, da kao konobar, jedva da sam navukao do 300 maraka. Povratka više nije bilo.
Mala nije skidala oči sa mene, osjećao sam se kao Napoleon nakon dobivene bitke.


-„Da vidimo mladiću, zašto ste tu“'. Počela je čitati prijavu sebi u bradu mrmljajući, svakim pročitanim redom, lice joj je postalo sve ozbiljnije.
-„Aha, vi ste isto jedan od onih sileđija na cesti, koji ne poštuju ni druge niti znakove .......“. Vikala je na mene dobrih pet minuta. Ma nije ona vikala na mene, vikala je ona na onog tipa što ju je netom isprepadao, a ja sam bio obična kolateralna žrtva.
- „ U IME NARODA SFRJ osuđuje se na trećinu osobnog dohotka i plaćanje svih sudskih troškova, neću vam oduzeti dozvolu samo zbog posla koji radite, potpišite i možete ići“.
Htjedoh joj reći da ja nema te novce, da sam lagao gdje radim i da je moja plata samo tristo maraka. Pogledah malu, samo je slegnula ramenima i milo se nasmijala. Pokušao sam joj mimikom dati na znanje da ćemo se uskoro vidjeti, da ću je nazvati. Samo se smješkala.
Požurio sam na zakazanu kavicu sa gospođom iz općine, čekala me strpljivo. Nisam bio dobre volje. Primijetila je to. Odmah je predložila da odemo do njenog stana. –„Onaj moj idiot je kao na putu, ma daj, moš mislit, poveo je i svoju sekretaricu“.
Rekoh joj da nisam od volje, da sam bio na sudu i da me sutkinja „poderala“ za 600 maraka.
-„Koja sutkinja“? Pokazao sam joj poziv, samo se nasmijala. –„Ma ne brini, to mi je frendica, sada ću to riješiti ali samo ako odemo u moj stan“. Pristao sam. Ma za 600 maraka bi „otišao u stan“ sa cijelim staračkim domom.
Vratila se iz telefonske govornice vesela. –„Sređeno, reče, dobio si samo opomenu, a troškovi idu na račun države. Sutra ujutro samo svrati potpisati papire“.
Junački sam morao odraditi intervenciju i još dugo poslije sam ju „morao“ odrađivati.
Drugo jutro nisam išao pored škole. Nakon iscrpnog „odrađivanja“, gadio mi se ženski rod, ne cijeli, samo dio.
Jedva sam čekao da vidim Martinu.
-„ Uđi“. Martina me veselo pozdravila. – „ Potpiši tu“. Martina je bila sama. Srce mi je veselo tuklo. –„Mislio sam na tebe jučer i noćas“. – „ I ja na tebe“, reče Martina stidljivo. Taman kada sam je htio pozvati na večeri uleti sutkinja. _“ Ooooo, evo nam novog Maričkinog pastuha, pa što ta ženska ima u sebi da uvijek nađe zgodne i mlade ljubavnike“.
Martina se skamenila, briznula u plač i izletjela iz sudnice. Očito je i ona poznavala Maričku.
-„Ima, ima, prijateljicu sutkinju i dobre veze“. Promrmljah cinično.
Trebam li reći da Martinu više nikada nisam vidio. Gospođa iz općine mi je jednom rekla da se udala za nekog „šonju“, trgovačkog putnika iz pivovare.
Spasio sam 600 maraka, a izgubio Martinu, koju zapravo nikada nisam niti imao. Bio sam frustriran, čuo sam, kada su žene frustrirane, odu u kupovinu. I ja sam otišao u kupovinu, kupio sam nove cipele, po mjeri. Taman će me do proljeća proći žuljevi od čizama. Bože moj, to su KIŠOVKE.