KIŠOVKE

Tekstilna škola nikako mi nije bila uz put, ali prolazeći pored nje, punio sam vlastiti ego.
-„ Dođi dečko da se malo igraš sa velikim curama. Oh, kakva guza. Mladiću, hoćemo na spoj“?
One prostakluke koji su mi upućivani, ne smijem niti spominjati (ovo je ipak ozbiljan portal, sa ozbiljnim šefom).
Godila mi je ta pažnja djevojaka koje su pohađale Srednju Tekstilnu školu. Naravno, pravio sam se da ne čujem što mi dobacuju. Najvjerojatnije da sam izgledao kao plavuša koja prolazi pored bauštele.
Toga jutra zaputio sam se kod Sudca za prekršaje. Neki me glupi milicajac prijavio da sam preticao preko pune linije, pa jebote, tamo se od blata linija niti ne vidi, izgleda da je on bio vidovit.
Obukao sam nove rifle, majicu firmato, dugi kožni kaput i čizme zvane KIŠOVKE. Nositi Kišove čizme od 500 maraka, ručne izrade, bilo je in. Nije si to svatko mogao priuštiti, nisam ni ja. Posudiš lovu, naručiš i to je to. Bile su prelijepe, špicerice. U njima je moja „seljačka noga“ proživljavala najgoru torturu. Žuljale su me na sve strane. Imao sam na nogama toliko flastera od žuljeva, kao da sam se vratio iz Vijetnama. – „Za ljepotu treba i protrpiti“, često je govorila moja mama. E pa ja sam se natrpio. Tješio sam samog sebe,-„samo dok ih ne razgazim“.
Na pozivu je stajalo, sudnica 5, u 11,30 sati. U hodniku nikoga nije bilo, pokucao sam na vrata petice, muk. Otvorivši vrata vidjeh da nikoga nema u sudnici. Sjeo sam u hodnik i čekao. Pomalo sam bio nervozan. Imao sam dogovorenu kavicu sa jednom gospođom, bio je to klasični ulet, nisam htio kasniti. Radila je u Općini, sa takvima uvijek treba imati dobre odnose.
Čuo sam korake štikli, zimsko jarko sunce mi je udaralo u oči. Zaklonivši oči vidio sam da prema meni hodnikom giba komad. Imala je duge noge, do pazuha. Kroz noge, probijale su se zrake sunca.-„Jebem ti sunce“, pomislih u sebi.
-„ Čekate za 11,30 ? Upita me mio glas. Podigao sam pogled koji je bio uperen u nešto drugo u zategnutim riflama. –„Uđite, sutkinja je na ručku, malo kasni, brzo će ona“. Ušavši za njom u sudnicu, nisam mogao, a ne primijetiti da je, uz to što je vrlo lijepa i vrlo zgodna. Ispod utegnute majice skakutale su dvije pristojne četvorke. Odmah sam zaključio da ne nosi grudnjak, ili se bar nadao.
Nije mi puno trebalo da saznam da nema dečka, da je tipkačica, da joj je dosadno, da malo izlazi pošto nema sa kime. Moje „iskusno oko“ odmah je primijetilo da je djevojka neiskusna, sa par šarmerskih fora nasmijavao sam je do suza. Osjetio sam da imam „prolaz“. Taman kada sam htio zatražiti od nje broj telefona i predložiti joj spoj, u sudnicu uleti neki babac, ko furija. Bila je to sutkinja.
-„Zamislite Martina, neki idiot mi je uletio u škare na punoj liniji, skoro sam sletila s ceste, ma joj, samo da sam mu zapamtila registraciju, ne bi on nikada više vozio auto“.
-„Izvinite što ste čekali, sada ćemo mi to brzo sa vama riješiti. Obrati se meni napokon.
-„ Ime i prezime, adresa, zanimanje, visina osobnog dohotka“? Počela je sutkinja.
Dok sam joj davao svoje podatke, u glavi mi je bio košmar, zanimanje, koje zanimanje reći, pa neću joj valjda reći da konobarim. Moram impresionirati malu. Samo je čekala na taj podatak.
-„Trgovački putnik Badela“, rekoh (to je tada bilo moderno). Mala me zadivljeno pogledala.
-„Koliki vam je osobni dohodak“?
Ako sada malu impresioniram, moja je. – „ Tisuću petsto maraka“, rekoh, maloj su se oči zacaklile. – „Plus terenski dodatak i dnevnice, oko dvije tisuće“, nastavih. Sada me milo pogledala i sutkinja.
Činjenica je, da kao konobar, jedva da sam navukao do 300 maraka. Povratka više nije bilo.
Mala nije skidala oči sa mene, osjećao sam se kao Napoleon nakon dobivene bitke.


-„Da vidimo mladiću, zašto ste tu“'. Počela je čitati prijavu sebi u bradu mrmljajući, svakim pročitanim redom, lice joj je postalo sve ozbiljnije.
-„Aha, vi ste isto jedan od onih sileđija na cesti, koji ne poštuju ni druge niti znakove .......“. Vikala je na mene dobrih pet minuta. Ma nije ona vikala na mene, vikala je ona na onog tipa što ju je netom isprepadao, a ja sam bio obična kolateralna žrtva.
- „ U IME NARODA SFRJ osuđuje se na trećinu osobnog dohotka i plaćanje svih sudskih troškova, neću vam oduzeti dozvolu samo zbog posla koji radite, potpišite i možete ići“.
Htjedoh joj reći da ja nema te novce, da sam lagao gdje radim i da je moja plata samo tristo maraka. Pogledah malu, samo je slegnula ramenima i milo se nasmijala. Pokušao sam joj mimikom dati na znanje da ćemo se uskoro vidjeti, da ću je nazvati. Samo se smješkala.
Požurio sam na zakazanu kavicu sa gospođom iz općine, čekala me strpljivo. Nisam bio dobre volje. Primijetila je to. Odmah je predložila da odemo do njenog stana. –„Onaj moj idiot je kao na putu, ma daj, moš mislit, poveo je i svoju sekretaricu“.
Rekoh joj da nisam od volje, da sam bio na sudu i da me sutkinja „poderala“ za 600 maraka.
-„Koja sutkinja“? Pokazao sam joj poziv, samo se nasmijala. –„Ma ne brini, to mi je frendica, sada ću to riješiti ali samo ako odemo u moj stan“. Pristao sam. Ma za 600 maraka bi „otišao u stan“ sa cijelim staračkim domom.
Vratila se iz telefonske govornice vesela. –„Sređeno, reče, dobio si samo opomenu, a troškovi idu na račun države. Sutra ujutro samo svrati potpisati papire“.
Junački sam morao odraditi intervenciju i još dugo poslije sam ju „morao“ odrađivati.
Drugo jutro nisam išao pored škole. Nakon iscrpnog „odrađivanja“, gadio mi se ženski rod, ne cijeli, samo dio.
Jedva sam čekao da vidim Martinu.
-„ Uđi“. Martina me veselo pozdravila. – „ Potpiši tu“. Martina je bila sama. Srce mi je veselo tuklo. –„Mislio sam na tebe jučer i noćas“. – „ I ja na tebe“, reče Martina stidljivo. Taman kada sam je htio pozvati na večeri uleti sutkinja. _“ Ooooo, evo nam novog Maričkinog pastuha, pa što ta ženska ima u sebi da uvijek nađe zgodne i mlade ljubavnike“.
Martina se skamenila, briznula u plač i izletjela iz sudnice. Očito je i ona poznavala Maričku.
-„Ima, ima, prijateljicu sutkinju i dobre veze“. Promrmljah cinično.
Trebam li reći da Martinu više nikada nisam vidio. Gospođa iz općine mi je jednom rekla da se udala za nekog „šonju“, trgovačkog putnika iz pivovare.
Spasio sam 600 maraka, a izgubio Martinu, koju zapravo nikada nisam niti imao. Bio sam frustriran, čuo sam, kada su žene frustrirane, odu u kupovinu. I ja sam otišao u kupovinu, kupio sam nove cipele, po mjeri. Taman će me do proljeća proći žuljevi od čizama. Bože moj, to su KIŠOVKE.

KONOBAR, A NE PILOT


- Kvalitet stoji ispred „kvaliteta“. Šeretski se nasmijala, pokazala prstom na natpis iznad trgovine i produžila dalje.
Pogledao sam gore, stajao sam ispred trgovine „KVALITET“. Bio je to naš prvi susret. Danima sam se vračao na korzo i stajao ispred iste trgovine, čekao, čekao ali ona se više nije pojavljivala.
Bilo je to koncem 70-ih, upravo sam se vratio iz vojske. Pravi manekenski tip. Na mojih 180 cm visine, imao sam 72 kg. Tu težinu imao sam samo dva puta u životu, sa 12 godina i tada.
Sve se poklopilo, mladost (21 g.), izgled, komadi. Upravo u to vrijeme hit pjesma je bila „Sve je lako kad si mlad“ -Prljavo Kazalište. Jes brus. Sve to stoji ali uz to treba imati i nešto novca. Vrativši se iz vojske bio sam totalno dekintiran (kao i većinu svog života). Trebalo je hitno baciti se u poduzetničke vode. Trst. Trst je bio u to vrijeme, a i još puno godina poslije, mjesto financijskog preporoda, za nas mlade.
Posudio sam od ujaka nešto maraka, na vlak i via Trst.
Gianni me dočekao širokog osmjeha.
– Amico mio, come stai? Nismo se vidjeli 1,5 g.
Nije znao da sam bio u vojsci. Uplašio se da sam promijenio dobavljača. Istinski mi se obradovao. Pohvalio je moj izgled.
Nakon što smo pretresli spisak narudžbi, rekao mi je da će za nekoliko sati spremiti robu, taman dok ja pojedem pizu i popijem kafe.
- Imam nešto za tebe, meni je premalo, a ne dam ženi da baci.
Izvadio je prekrasnu pilotsku jaknu i specijalne hlače, za svaku priliku. Tu je još nadodao nekoliko košulja koje su se savršeno uklapale. Na meni je to stajalo kao saliveno. Tada mi je ispričao da je nekada bio Talijanski pilot, na obuci u SAD-u, da je tamo sve to kupio. Zbog bolesti se morao umiroviti. Vidio sam mu suzu u očima.
Povratkom iz Trsta, financijsko stanje mi se značajno popravilo. Tržište u Mađarskoj je „progutalo“ sve rifle kao i dva pornića na 8 mm traci.
- Ti si pilot, oduvijek sam se palila na pilote. Ponovo se samo nasmijala i nestala u sve općoj gužvi korza.
Bilo je to previše i za mene. Krenuo sam za njom. Porušio sam nekoliko drogiranih likova koji bi najvjerojatnije pali i sami, nakon nekog vremena. Opet je kao duh nestala. Bio sam ljut. Ma što ljut. Bio sam zaljubljen.
- Mene tražiš?
Ponovo se pojavila kao duh, ne duh, bio je to anđeo. Svaki pokušaj da ju opišem bio bi uzaludan. Bilo je to „savršenstvo bez mane“. Više nisam bio zaljubljen, sada sam bio „smrtno zaljubljen“.
Rekla je da se zove Marta, znala je moje ime.
- Sada sam sa društvom, ne mogu ih samo tako napustiti, ovdje ti je moja posjetnica, dođi sutra po mene oko 6 sati. Još voziš onu Simcu crvene boje pulskih tablica?
Nisam se ni snašao, poljubila me kao da smo zajedno već dugo i nestala ponovo u gužvi korza. Stajao sam kao oduzet, nisam vjerovao da se to meni događa. Sanjao sam ju cijelu noć.
Sljedećeg jutra odmah sam otišao do grada. Valja obnoviti zalihe toalete. Nove britvice, pino silvestro, dejzić i naravno prezervativi. Tada su se prezervativi jedino mogli kupiti u ljekarnama. Obično bi muški čekali da nikoga ne bude u ljekarni. Neki su znali danima kupovati Andole i Cafetine. Imali su ih više na zalihama od ljekarni, samo zbog stida, ja sam bio „operiran“ od toga. Pogotovo ako je u ljekarni radila neka mlada dama.
Toga dana, u ljekarni nije radila „mlada dama“, već gospođa u četrdesetima, izuzetno lijepa i zgodna.
- Molim vas dva prezervativa. Pogledala me nekim nedefiniranim pogledom.
- Ne deset prezervativa, molim vas. Htio sam ju impresionirati.
- Vikend je pa ....... Samo se zagonetno nasmiješila. Pomislih, poznat mi je taj osmjeh.
- Da li se mi poznajemo? Upitah je.
- Ne znam mladiću, ali vas bih sigurno upamtila.
Nisam znao kako da protumačim njene riječi. Ljubazno sam je pozdravio na odlasku. Osjetio sam njen pogled na leđima, dobro i malo niže. Bože moj, dobra guza je dobra guza, nitko nije imun na nju.
Bio sam spreman za spoj. Nazvao sam Martu. Osjetio sam radost u njenom glasu.
- Kod mene ti je običaj da se moji roditelji upoznaju, odmah, sa mojim „novim dečkom“.
- Nisu strašni i nemoj se preplašitu. Vidimo se u 6.
Odmah sam u „zalihama“ pronašao whisky star 12 godina, u cvjećarni sam kupio dva lijepa buketa cvijeća. Napravio inventuru. Dezinficirao i kemijski oprao auto, nekoliko puta se istuširao, sve je trebalo biti tip-top.
Nije to bilo moje prvo upoznavanje sa roditeljima mojih djevojaka, u tome sam bio „veteran“, ali, svako novo upoznavanje je novi izazov.
Parkirao sam auto pred raskošnom katnicom. Zvono je bila melodija „Fur Elize“, na vratima se pojavila Marta. Potrčala mi je u zagrljaj, srce mi je ludački tuklo.
- Sve sam im ispričala o tebi, jedva čekaju da te upoznaju. Već su oduševljeni tobom, a ja, ja sam već mjesec dana zaljubljena u tebe. Od kada sam te prvi puta vidjela na korzu, ali tada sam imala, nekog bez veze tipa, pa sam ga se morala riješiti, a kada sam vidjela da si pilot, tek onda sam poludjela za tobom.
Marta je pričala kao navijena. Nekoliko puta sam je pokušao prekinuti. Htio sam joj objasniti da ja nisam pilot, da ja imam samo pilotsku jaknu. Nije se dala.
- Ooo, mladiću, dobar dan, dobro došli.
Oduzeo sam se. Ispred mene je stajala gospođa iz ljekarne.
- Izvolite, uđite. Znači vi ste onaj „mladi pilot“ o kojem naša Marta već mjesec dana priča. Lijepo. Vi piloti, vidim, vodite vrlo dinamičan život, uzbudljiv. Ponovo se zagonetno nasmiješila. Taman joj htjedoh reći, kako ja nisam pilot i da samo imam pilotsku jaknu, uhvatih zaljubljeni Martin pogled.
- Evo i tate, reče Marta.
Kada sam se okrenuo, kao da me grom ošinuo.
- Zdravo Fred, otkuda ti? Ja mislio da je došao Martin novi dečko na upoznavanje. Znaš mi ti strašno držimo do toga da znamo sa kim izlazi “naša jedinica“. Od malih nogu smo je odgajali da mora biti iskrena prema nama, među nama nema tajni, zapravo, mi smo prijatelji.
- Vas dvojica se poznajete? U čudu nas je gledala Marta, a i gospođa mama.
- Neee, ovaj, daaaa. Oprostite ali ja moram hitno otići. Ovaj znate, moram tetku voziti kod doktora.
Izletio sam iz kuće kao da me gone svi đavoli. Marta je potrčala zamnom. Škripa guma označila je definitivo kraj „najkraće ljubavi“ moga života.
Martu više nisam nikada vidio, nakon nekoliko godina, netko mi je rekao da se udala za nekog pilota i da živi vani.
A da, od kuda sam poznavao njenog oca, pa on mi je bio referent na „Zavodu za zapošljavanje“, svake me godine slao na more.
On je znao da sa ja, KONOBAR, A NE PILOT.