NIKAD NIJE BILO DA NEKAK NIJE BILO
Svaki moj pokušaj da ispričam neku zgodu ili nezgodu iz „davne prošlosti“ kod moje obitelji izaziva „žučni napad“.
Sami moj početak, „dali sam vam pričao kada ......“, a joj, počinju prevrtati očima, pa zar opet, nije moguće, neće valjda. Pa nije vrag da sam im ispričao sve „svoje priče“.
Žučne rasprave, sa mojom djecom, nisu baš česte. Oni će reći: „sa njim se ne može raspravljati, on je uvijek najpametniji, on je uvijek u pravo“. Naravno, to mi daje pozicije roditelja. Neka oni „pametkuju“ kada budu imali svoju djecu.
U posljednje vrijeme često se postavlja pitanje o današnjim „mogućnostima“ i perspektivi mladih, njihovoj budućnosti. Muke su to velike. Riknio komp, zblesiro se aifon, igrice zaštekale. Ma, imaju oni svojih muka, nije da nemaju. Imali smo i mi svojih muka: pao lanac na biciklu, nestalo struje 5 dana, 15 dana nema goriva, voziš par-nepar, za kredit ti treba 7 jamaca (žiranata) i „rođo“ u banci, bonovi za benzin. Ajoj, ne mogu se sjetiti svih muka kroz koje sam prolazio. Najteže mi je bilo čekati u kilometarskoj koloni na benzin, nekoliko mi se puta desilo da sam bio nadomak benzinske, a prije toga sam „pomicao“ auto gurajući ga, u koloni, od 5 km, da bi „šef benzinske“ objavio: „ljudi nema više goriva dok ne dođe nova cisterna, idite kućama“. Idi ti kući, u autu nemam ni kapi goriva, dovezao sam se na „benzinskim parama“. Naravno, „prijatelji“ onih koji rade na benzinskoj, išli su preko reda, „hitni slučajevi“, također. Znao sam, moram se reorganizirati, moram stvoriti „hitni slučaj“. Pokušao sam sa fintom „loše mi je, nije mi dobro“, ali ta finta je već bila davno otrcana.
Razmišljajući kako „napraviti prijevaru“, supruga me prekine u razmišljanju. „Znaš, mislim da ću roditi tjedan dana ranije“. Molim, kako roditi? Da to je to, odmah sam joj rekao da se spremi. Bila je začuđena, rekao sam joj da ću joj sve objasniti u autu.
Moja supruga nikada nije bila za „spletke“, ali bože moj, benzin je benzin. U početku se protivila, ali imao sam argumente. „Što ako je uhvate trudovi, a ja nemam goriva u autu pa te ja moram poroditi na zadnjem sjedištu“? Bio sam uvjerljiv, pristala je. Vozeći do najbliže benzinske koja ima goriva, vježbali smo „duboko disanje“, pokoji „krik“ i sve glasove koje žena ispušta pri porodu. Bila je dobra, uvjerljiva:
Dojurio sam na benzinsku, izletio iz auta, „ljudi, žena mi se porađa, molim vas pustite me preko reda“. Ma moš mislit. Uvijek se nađe neki „nevjerni Toma“. „Lega odje.., to je stara finta“. Sva sreća, tu se našao neki stariji gospodin koji je pogledao u auto. Kada je vidio moju suprugu, bila je sva u znoju (posipao sam je vodom netom prije dolaska), kako jauče, stenje. Više nije bilo frke (valjda je čovjek imao kćer ženinih godina), odmah sam dobio pun tank goriva. Ljudi su me požurivali da brzo odjurim u bolnicu. Obilaznim putem vratio sam se kući. Žena je bila bijesna na mene. Nekoliko puta sam je „uspijevao nagovoriti na trudove“.

Bila je nedjelja, toga dana bio sam pozvan na „vojnu vježbu“. Zborno mjesto Vinkovci. Nikada nisam volio te vježbe. Obično bi starješine bili „rezervisti papci“ koji su bili kod kuće „papučari“ i jedva bi čekali vježbu da na nama „treniraju autoriet“.
Vježba je počela uobičajeno, mi napadamo, oni se brane. Nisam volio „napadati“, nahodaš se i natrčiš. Volio sam se „braniti“, zalegneš i čekaš „neprijatelja“. Najgore kada „starješina“ naredi OSTAV. E, tada sve ponovo.
Ja sam imao taktiku, predati se odmah “neprijatelju“. „Zarobljenika“, obično odvedu u neku od „strateški važnih kuća“ i tamo čekaš završetak vježbe u kojoj, uvijek „naši“ pobjeđuju.
A dečki, „mrski neprijatelji“, iz tog kraja prave božanstvene čvarke, kobasice, kulene, mmmljac. Naravno, „zarobljenike“ muče delicijama da priznaju. Mene su morali „dugo mučiti“. Najmučniji dio vježbe je analiza u kojoj se „prozivaju kukavice“, redovito sam prozivan. Bilo me jako „sramota“, moš mislit. Za one čvarke, kobasice, kulen izdao bi i vlastitu mater, a ne „tajne napada“, o kojima, ruku na srce, nisam ništa ni znao.

Došavši kući toga dana, supruga mi je hladno rekla: Ajd presvuci se, pa me odvezi u bolnicu, danas ću roditi. Bio sam zbunjen. „Kako roditi, zar ne možeš odgoditi“. Računao sam na još bar 2-3 rezervoara goriva.
Krenuli smo u bolnicu. Goriva je bilo „na knap“, ili nije .....Putem mi se otkačio auspuh. Pošto sam ja „poznat“ kao vrhunski majstor, popravak je trajao više od sat vremena. Čuo sam ženu kako teško diše. Auspuh uspješno popravljen, jurim na benzinsku. Treba napuniti rezervoar. Izlijećem iz auta: „Ljudi, žena mi se porađa, molim vas pustite me preko reda“. Neki dečki su odmah napravili mjesta, ali ......., uvijek se nađe neki idiot. „Lega, to tvoja žena rađa svaka dva tjedna? Znao sam ja odmah da si ti neki fulirant. Ajd odj...... i idi folirat nekog drugog ovdje na tu fintu nećeš dobiti goriva“. Supruga je u autu stenjala, vikala na mene. „Legu“ sam pogledao molećivim pogledom, nije pomagalo. Procjenjivo sam situaciju, potući se ili ne? Velik je, što velik, golem. Ma da sam imao vremena potukao bi se ja, ili možda nebi, vrag će ga znati. Podvijena repa napustio sam benzinsku. Supruga me psovala: „znala sam ja, bla, bla, bla ......., kada bude trebalo ......bla bla“.
Sretno sam stigao do bolnice. Suprugu su odvezli na kolicima, a ja sam krenuo u potragu za benzinom. Auto je stao 500 m od bolnice, nestalo je benzina, ali ništa zato. Upravo je tu i završavala kolona u kojoj se čekao red za benzin. Imam sreće, moram pogurivati auto „samo“ 5 km.
Na red sam došao kasno u večer. Natočio sam „svojih“ 10 litara. Pored benzinske nalazila se telefonska govornica. Nazvao sam porodilište. Babica mi je rekla da sam dobio kćer Ninu. Bio sam presretan. Odmah sam na benzinskoj kupio dvije gajbe piva i počastio ljude koji su čekali na gorivo. Primao sam čestitke. Čuo sam glas iza sebe: „dajte ljudi čovjeku da natoči pun rezervoar, pa treba imati goriva da ide u posjetu supruzi i kćeri“. Okrenuo sam se, bio je to onaj isti frajer koji me „protjerao“ sa druge benzinske.
Pogledao sam ga. „Lega hvala, ali budi sretan da mi se žurilo, inače??? U sebi sam pomislio, braco, dobro da nisam.

Sada se postavlja pitanje, koja je generacija imala veće probleme? Zaključak može biti samo jedan. NIKADA NIJE BILO DA NEKAK NIJE BILO.

S(L)JEDEĆI MOLIM
Bio je to sasvim običan dan. Ni po čemu drugačiji od drugih dosadnih dana koje sam provodio čekajući „ono nešto“. Na radiju, čekala me „popodnevna šihta“. Nije da nisam volio taj posao, dapače, ali bio sam već umoran od tih dosadnih dokonih dama koje su svakodnevno liječile svoje frustracije u dugim (ne)moralnim razgovorima samnom. Ispunjavanju „srce cijepajučih“ glazbenih želja tipa, volim, ljubim, hoće me ,neće me. Svakoga dana iste persone, iste pjesme, pa ko nebi poludio.
Tada je zazvonio telefon. Još jedna pacijentica? Ne. Bio je to moj prijatelj, direktor jedne radio postaje u unutrašnjosti. „Očekujem te, kao dragog gosta ovaj vikend. Slavim godišnjicu radija“. Potvrdio sam svoj dolazak i prije nego što je On završio sa pozivom. Bio je to bijeg od svakodnevnice, desilo se „ono nešto“. Bris od posla, žene, djece, susjeda.
Slobodo oooo slatka slobodooo, pjevao sam cijelim putem vozeći se. Pakiranje je trajalo kratko. Pazio sam da mi rublje bude novijeg datuma, ne starije od pet godina, a čarape čitave, ne „one golferske, sa devet rupa“. Taj kompleks mi je ostao od djetinjstva. Baka je uvijek govorila „uvijek imaj čiste gaće i čarape bez rupa, ako, ne daj bože pogineš da se ne sramotiš“. Nikada neću shvatiti značenje te poruke. E baš me zaboli, ako, ne daj bože poginem, imam li cijele čarape, a sumnjam da je ikoji poginuli imao čiste gaće. Ne bih provjeravao ali, čisto sumnjam.
Dolazak u lijepi „barokni grad“ u unutrašnjosti uvijek u meni budio sjećanje na mladost i jednu „lijepu Štefu“. Bila je to ljubav na prvi i zadnji pogled. Romanca je bila kratka, slatka ali je završila žestoko. Žestoko u smislu da je Štefa volila, kao i mnogi u tom kraju, potegnuti iz čaše. Do pola flaše bila je stravstvena, nakon toga, žestoka, a nakon jedne flaše nastala bi bežanija. Kuda koji, mili moji. Ma nije da sam se ja nje plašio, ali sama pomisao da bi neki komad bešteka mogao završiti u mom teško promašivom torzu, nije bila ugodna. Rastali smo se na civiliziran način, šljivu ispod oka pravdao sam udaranjem u vrata kuhinjskog elementa. Ta finta uvijek prolazi, bar tako misli onaj koji nosi „šljivu“.
Doček slavljenika bio je uobičajeno srdačan, primio nas je u poznatom lovištu i izložio dnevni program. Prvo je na programu bio lov, nakon lova, uz logorsku vatru, pečenje mesa, kobasa, slaninice, delicija do delicije. Vatra je već naveliko bacala svoj visoki plamen. Stigao je i momak sa mesom. Domaćin je pozvao, sve one koji žele, u lov. Ja nisam išao. Baš mi treba da me neki nabrušeni „lovac“ ili ljubomorko spraši sačmaricom iza nekog grma, a trebalo je paziti i na meso, šuma je šuma, ima svakojakih grabežljivaca.
Ostao sam „čuvati meso“ u društvu nekoliko dama učeći ih kako najbolje ispeći meso na plamenu. Pa tu sam ja „kod kuće“, pravi majstor. Lovcima nisam zavidio, oduvijek su oni za mene bili „čudne biljke“. Hodati deset kilometara, po snijegu, ledu, zimi, svaka čast, ja se volim držati „toploga“, vatre i žena.
„Lovci“ su se brzo vratili, pretpostavljam čim su ispraznili čuturice s rakijom. Bilo je tu poznatih faca, odvjetnika, sudaca, liječnika, političara i naravno mojih „medijskih prijatelja“.
Za mene se „zakačio“ jedan liječnik, pogotovo kada je čuo od kuda dolazim. Prije toga, „upucavao“ se kolegici koja je imala „raskošno poprsje“, što je je.
Kada je vidio da kolegica baš i ne pada na njegovu titulu počeo se hvaliti jednim, u nizu, dolazaka u „moj grad“, na simpozij. Pričao je da je u hotelu u kojem je odsjeo upoznao jednu „atraktivnu gospođu“ koja tamo radi, plavuša, rasna. Da je ta romansa trajala nekoliko godina. Da ga ta gospođa zna često nazvati, želi da se nađu i još hrpu tipično muških hvalisanja i sitnih ili krupnih laži. Nebitno.
Svojom pričom zaokupio je pažnju neke gospode, a tko bi ignorirao tako „romantičnu“ priču, na kraju, on je poznati liječnik, ne daj bože, zlu ne trebalo, ali možda zatreba.
Već mi se to počelo pomalo gaditi. Da bi skratio to hvalisanje, upitao sam Dr.-a, „ako nije tajna, kako se zove gospođa“?
Bez imalo razmišljanja, ispalio je, Fiorela. Moj izraz lica ostao je isti, nisam pokazao niti trenutak emocija. Neko je počeo pričati neki vic o doktorima i sestrama, svi su se smijali osim mene. „Mom“ doktoru nije bilo dosta. „I? Upita me, poznajete li Fiorelu“? „Da, rekoh mu, to je moja supruga“. Nastao je tajac. Doktor je problijedio, počeo se preznojavati. Donja usnica mu se tresla. Šapatom se pronio glas. Doktor je naje...(žio). Domaćin, da bi razbio tišinu, pozove goste na pucanje iz puške. Prijavio sam se prvi. Nastao je šok. Doktor se sakrio iza „prsate“ kolegie. Očekivao se incident. Uzeo sam pušku, nanišanio u metu i bummm, centar, drugi metak buum, centar. Priznajem, slučajno, ali ostavio sam strašan dojam. „Mom“ doktoru bilo je sve lošije. Ma znam, on bi sada naj rađe kidnio, ali kako.
Atmosfera je postajala sve mučnija, kolega domaćin nastojao je vratiti svima raspoloženje, nije išlo.
Bio je zadnji trenutak da spasim stvar. „Doktore“, pozvao sam ga. Pojavio se iz nekog čoška. Strah, panika, zbunjenost, sve mu se to moglo pročitati u očima. Počeo je mucati, zamuckivati, bio je stjeran u ugao, izgledao je kao uplašeni miš. Oni koji su me dobro poznavali, znali su da je to još jedna „moja psina“.
„Doktore, rekoh mu, nemam pojma tko je ta gospođa Fiorela, a kamoli da je to moja žena, bez brige“. Svi su prasnuli u smijeh.
Doktor nije znao dali bi se smijao ili plakao. Sjeo je i natočio nam gemišt.Od tada imam novog prijatelja, „mog doktora-švalera“. Nikada ga više nisam čuo da se hvalisa. Uživam srediti tipove hvalisavce.
S(l)jedeći molim.

Objavljemo na www.5portal.hr




DOMAĆE JE DOMAĆE

„Uskršnja srijeda“, žena navalila da krenem u „malu predblagdansku kupovinu“, dade mi spisak. Duži je od spjeva „Smrt Smail Age Čengića“. Ako je to mala kupovina, kako kod nje izgleda „velika kupovina“?
Rado odlazim u velike trgovačke centre. Svaki puta tamo sretnem nekoga od lokalnih „dokoličara“ od kojih saznam „gradske novosti“, tko se sa kim švalera, tko je umro u posljednja tri mjeseca, koja je udovica ili raspuštenica na slobodnom tržištu „za odstrijel“, iako znamo da moja generacija, sve češće, u posljednje vrijeme, „fula“, ali ipak, dobro je biti informiran.
Velike trgovačke centre volim i zbog činjenice da štede na radnoj snazi, kad god nešto trebaš, trgovca ni za lijek, s toga ja, dok se ne pojavi neko od djelatnika, vrijeme kratim na odjelu „voća i povrća“, više voća. To je jako zanimljiv odjel, u principu biram samo malo, svježe ili sušeno voće. Grožđe, jagode, suhe šljive, grožđice, pistacije itd. Tu se čovjek može, u koliko je domišljat i brzo mijenja lokaciju, fajn najesti.
Te „Uskršnje srijede“ sve je mirisalo na ne baš ugodnu kupovinu. Sam ulazak u trgovinu nije mirisao na dobro. Nikada mi neće biti jasno, zašto su im ona kolica tako velika kad krećeš u kupovinu, a tako mala kada sa blagajne uzimaš već plaćene stvari.
Dakle, istim tim „Rambo“ kolicima zakačio sa neke tegle „fuksije“ koje su bile tako poslagane da ih neko mora srušiti, najvjerojatnije „stara zaliha“. Ma nebi ih ja srušio, ali pogled mi je privukla jedna plavuša u zategnutim riflama. Imala je „oficirski korak“ u štiklama, a guza .............
Nakon što sam porušio sve fuksije, nastala je „uzbuna“ među osobljem. Nisu pomagale niti isprike, niti opravdanja da me „potkačio neki glupi slovenac“, a sa usana jedne od trgovkinja dalo se pročitat da mi spominje najužu rodbinu.
Za osoblje, koje ima „bogato iskustvo“ sa tipovima kao što sam ja, bio je to znak „dignuti stupanj opreza na višu razinu“.
Za mene, bio je to samo još jedan nespretni i nesretni događaj, moja svakodnevnica.
Samouvjereno sam krenuo do odjela „voća i povrća“ da se osvetim onoj što mi je spominjala obitelj. Jagode u travnju, velike ko krumpir, pomislih „najvjerovatnije domaću, iz Španjolske!
Ma nema veze i tako ćemo i mi u europu, pa će sve na kraju biti „domaće“. Strpo sam ju u usta brzinom svjetlosti, pogled lijevo, pogled desno, žvačem zatvorenih usta, šta bi moja stara majka rekla da mljackam? Dobro je, uspio sam, novi plan, domaće grožđe, iz Makedonije, pa šta i to je bilo nekada naše-domaće. Dilema, crno ili bijelo, grozdovi ko orasi. Odluka bijelo, od crnog mogu dobiti ..... (nuspojave). Kratki odmjereni rez noktima po peteljci. Bobica nestaje u mojim ustima. Po prvi puta mi nije žao što sam zube platio dvadeset tisuća kuna, svaka kuna se isplatila, melju ko „Solingenovi“ inox noževi. Krećem dalje, plan je velik, treba još probati suhe breskve, suhe šljive, a bez suhih smokvi ne izlazim, njih uvijek ostavljam za desert.
Za sada sve ide po planu, pale su i breskve i šljive, plan se polako ispunjava, dolaze na red smokve. Pokušavam dignuti poklopac, ne ide, obilazim oko njega ko „mačak oko vruće kaše“, ništa, ne odustajem, odustati značilo bi biti poražen. Taman kada sam odlučio „primijeniti silu“, iza sebe čujem glas prodavačice: „želite suhe smokve, ja ću vam odvagnuti, koliko“. Šta koliko, pa jednu kilu, ženi za kolače.
Ljubazna trgovkinja mi je odvagala kilogram. Nakon što je odvagnula kaže mi „znate moramo te skuplje stvari držati pod ključem, neke mušterije su toliko bezobrazne da strpaju punu šaku smokava u usta“. Napravio sam zabezeknutu facu, „nije moguće“ rekoh joj.

Da bi joj dokazao da ja nisam jedan od tih, tek nakon vaganja uzeo sam iz vrećice jednu smokvu, malu.
Kada sam na blagajni vidio kolika je cijena tih „domaćih“, dalmatinskih smokava, došlo mi da kupim „domaće Portugalske“ smokve.
Na izlasku iz trgovačkog centra sretoh „mog mesara“, kaže mi: „ dođi u petak, dobivamo domaći odojak po 27,99 kn kilogram i domaću janjetinu po 34,99 kilogram – akcija“.
Dolazim, rekoh.
Domaće je domaće.


Franjo Sabo