Objavljemo na www.5portal.hr




DOMAĆE JE DOMAĆE

„Uskršnja srijeda“, žena navalila da krenem u „malu predblagdansku kupovinu“, dade mi spisak. Duži je od spjeva „Smrt Smail Age Čengića“. Ako je to mala kupovina, kako kod nje izgleda „velika kupovina“?
Rado odlazim u velike trgovačke centre. Svaki puta tamo sretnem nekoga od lokalnih „dokoličara“ od kojih saznam „gradske novosti“, tko se sa kim švalera, tko je umro u posljednja tri mjeseca, koja je udovica ili raspuštenica na slobodnom tržištu „za odstrijel“, iako znamo da moja generacija, sve češće, u posljednje vrijeme, „fula“, ali ipak, dobro je biti informiran.
Velike trgovačke centre volim i zbog činjenice da štede na radnoj snazi, kad god nešto trebaš, trgovca ni za lijek, s toga ja, dok se ne pojavi neko od djelatnika, vrijeme kratim na odjelu „voća i povrća“, više voća. To je jako zanimljiv odjel, u principu biram samo malo, svježe ili sušeno voće. Grožđe, jagode, suhe šljive, grožđice, pistacije itd. Tu se čovjek može, u koliko je domišljat i brzo mijenja lokaciju, fajn najesti.
Te „Uskršnje srijede“ sve je mirisalo na ne baš ugodnu kupovinu. Sam ulazak u trgovinu nije mirisao na dobro. Nikada mi neće biti jasno, zašto su im ona kolica tako velika kad krećeš u kupovinu, a tako mala kada sa blagajne uzimaš već plaćene stvari.
Dakle, istim tim „Rambo“ kolicima zakačio sa neke tegle „fuksije“ koje su bile tako poslagane da ih neko mora srušiti, najvjerojatnije „stara zaliha“. Ma nebi ih ja srušio, ali pogled mi je privukla jedna plavuša u zategnutim riflama. Imala je „oficirski korak“ u štiklama, a guza .............
Nakon što sam porušio sve fuksije, nastala je „uzbuna“ među osobljem. Nisu pomagale niti isprike, niti opravdanja da me „potkačio neki glupi slovenac“, a sa usana jedne od trgovkinja dalo se pročitat da mi spominje najužu rodbinu.
Za osoblje, koje ima „bogato iskustvo“ sa tipovima kao što sam ja, bio je to znak „dignuti stupanj opreza na višu razinu“.
Za mene, bio je to samo još jedan nespretni i nesretni događaj, moja svakodnevnica.
Samouvjereno sam krenuo do odjela „voća i povrća“ da se osvetim onoj što mi je spominjala obitelj. Jagode u travnju, velike ko krumpir, pomislih „najvjerovatnije domaću, iz Španjolske!
Ma nema veze i tako ćemo i mi u europu, pa će sve na kraju biti „domaće“. Strpo sam ju u usta brzinom svjetlosti, pogled lijevo, pogled desno, žvačem zatvorenih usta, šta bi moja stara majka rekla da mljackam? Dobro je, uspio sam, novi plan, domaće grožđe, iz Makedonije, pa šta i to je bilo nekada naše-domaće. Dilema, crno ili bijelo, grozdovi ko orasi. Odluka bijelo, od crnog mogu dobiti ..... (nuspojave). Kratki odmjereni rez noktima po peteljci. Bobica nestaje u mojim ustima. Po prvi puta mi nije žao što sam zube platio dvadeset tisuća kuna, svaka kuna se isplatila, melju ko „Solingenovi“ inox noževi. Krećem dalje, plan je velik, treba još probati suhe breskve, suhe šljive, a bez suhih smokvi ne izlazim, njih uvijek ostavljam za desert.
Za sada sve ide po planu, pale su i breskve i šljive, plan se polako ispunjava, dolaze na red smokve. Pokušavam dignuti poklopac, ne ide, obilazim oko njega ko „mačak oko vruće kaše“, ništa, ne odustajem, odustati značilo bi biti poražen. Taman kada sam odlučio „primijeniti silu“, iza sebe čujem glas prodavačice: „želite suhe smokve, ja ću vam odvagnuti, koliko“. Šta koliko, pa jednu kilu, ženi za kolače.
Ljubazna trgovkinja mi je odvagala kilogram. Nakon što je odvagnula kaže mi „znate moramo te skuplje stvari držati pod ključem, neke mušterije su toliko bezobrazne da strpaju punu šaku smokava u usta“. Napravio sam zabezeknutu facu, „nije moguće“ rekoh joj.

Da bi joj dokazao da ja nisam jedan od tih, tek nakon vaganja uzeo sam iz vrećice jednu smokvu, malu.
Kada sam na blagajni vidio kolika je cijena tih „domaćih“, dalmatinskih smokava, došlo mi da kupim „domaće Portugalske“ smokve.
Na izlasku iz trgovačkog centra sretoh „mog mesara“, kaže mi: „ dođi u petak, dobivamo domaći odojak po 27,99 kn kilogram i domaću janjetinu po 34,99 kilogram – akcija“.
Dolazim, rekoh.
Domaće je domaće.


Franjo Sabo