S(L)JEDEĆI MOLIM
Bio je to sasvim običan dan. Ni po čemu drugačiji od drugih dosadnih dana koje sam provodio čekajući „ono nešto“. Na radiju, čekala me „popodnevna šihta“. Nije da nisam volio taj posao, dapače, ali bio sam već umoran od tih dosadnih dokonih dama koje su svakodnevno liječile svoje frustracije u dugim (ne)moralnim razgovorima samnom. Ispunjavanju „srce cijepajučih“ glazbenih želja tipa, volim, ljubim, hoće me ,neće me. Svakoga dana iste persone, iste pjesme, pa ko nebi poludio.
Tada je zazvonio telefon. Još jedna pacijentica? Ne. Bio je to moj prijatelj, direktor jedne radio postaje u unutrašnjosti. „Očekujem te, kao dragog gosta ovaj vikend. Slavim godišnjicu radija“. Potvrdio sam svoj dolazak i prije nego što je On završio sa pozivom. Bio je to bijeg od svakodnevnice, desilo se „ono nešto“. Bris od posla, žene, djece, susjeda.
Slobodo oooo slatka slobodooo, pjevao sam cijelim putem vozeći se. Pakiranje je trajalo kratko. Pazio sam da mi rublje bude novijeg datuma, ne starije od pet godina, a čarape čitave, ne „one golferske, sa devet rupa“. Taj kompleks mi je ostao od djetinjstva. Baka je uvijek govorila „uvijek imaj čiste gaće i čarape bez rupa, ako, ne daj bože pogineš da se ne sramotiš“. Nikada neću shvatiti značenje te poruke. E baš me zaboli, ako, ne daj bože poginem, imam li cijele čarape, a sumnjam da je ikoji poginuli imao čiste gaće. Ne bih provjeravao ali, čisto sumnjam.
Dolazak u lijepi „barokni grad“ u unutrašnjosti uvijek u meni budio sjećanje na mladost i jednu „lijepu Štefu“. Bila je to ljubav na prvi i zadnji pogled. Romanca je bila kratka, slatka ali je završila žestoko. Žestoko u smislu da je Štefa volila, kao i mnogi u tom kraju, potegnuti iz čaše. Do pola flaše bila je stravstvena, nakon toga, žestoka, a nakon jedne flaše nastala bi bežanija. Kuda koji, mili moji. Ma nije da sam se ja nje plašio, ali sama pomisao da bi neki komad bešteka mogao završiti u mom teško promašivom torzu, nije bila ugodna. Rastali smo se na civiliziran način, šljivu ispod oka pravdao sam udaranjem u vrata kuhinjskog elementa. Ta finta uvijek prolazi, bar tako misli onaj koji nosi „šljivu“.
Doček slavljenika bio je uobičajeno srdačan, primio nas je u poznatom lovištu i izložio dnevni program. Prvo je na programu bio lov, nakon lova, uz logorsku vatru, pečenje mesa, kobasa, slaninice, delicija do delicije. Vatra je već naveliko bacala svoj visoki plamen. Stigao je i momak sa mesom. Domaćin je pozvao, sve one koji žele, u lov. Ja nisam išao. Baš mi treba da me neki nabrušeni „lovac“ ili ljubomorko spraši sačmaricom iza nekog grma, a trebalo je paziti i na meso, šuma je šuma, ima svakojakih grabežljivaca.
Ostao sam „čuvati meso“ u društvu nekoliko dama učeći ih kako najbolje ispeći meso na plamenu. Pa tu sam ja „kod kuće“, pravi majstor. Lovcima nisam zavidio, oduvijek su oni za mene bili „čudne biljke“. Hodati deset kilometara, po snijegu, ledu, zimi, svaka čast, ja se volim držati „toploga“, vatre i žena.
„Lovci“ su se brzo vratili, pretpostavljam čim su ispraznili čuturice s rakijom. Bilo je tu poznatih faca, odvjetnika, sudaca, liječnika, političara i naravno mojih „medijskih prijatelja“.
Za mene se „zakačio“ jedan liječnik, pogotovo kada je čuo od kuda dolazim. Prije toga, „upucavao“ se kolegici koja je imala „raskošno poprsje“, što je je.
Kada je vidio da kolegica baš i ne pada na njegovu titulu počeo se hvaliti jednim, u nizu, dolazaka u „moj grad“, na simpozij. Pričao je da je u hotelu u kojem je odsjeo upoznao jednu „atraktivnu gospođu“ koja tamo radi, plavuša, rasna. Da je ta romansa trajala nekoliko godina. Da ga ta gospođa zna često nazvati, želi da se nađu i još hrpu tipično muških hvalisanja i sitnih ili krupnih laži. Nebitno.
Svojom pričom zaokupio je pažnju neke gospode, a tko bi ignorirao tako „romantičnu“ priču, na kraju, on je poznati liječnik, ne daj bože, zlu ne trebalo, ali možda zatreba.
Već mi se to počelo pomalo gaditi. Da bi skratio to hvalisanje, upitao sam Dr.-a, „ako nije tajna, kako se zove gospođa“?
Bez imalo razmišljanja, ispalio je, Fiorela. Moj izraz lica ostao je isti, nisam pokazao niti trenutak emocija. Neko je počeo pričati neki vic o doktorima i sestrama, svi su se smijali osim mene. „Mom“ doktoru nije bilo dosta. „I? Upita me, poznajete li Fiorelu“? „Da, rekoh mu, to je moja supruga“. Nastao je tajac. Doktor je problijedio, počeo se preznojavati. Donja usnica mu se tresla. Šapatom se pronio glas. Doktor je naje...(žio). Domaćin, da bi razbio tišinu, pozove goste na pucanje iz puške. Prijavio sam se prvi. Nastao je šok. Doktor se sakrio iza „prsate“ kolegie. Očekivao se incident. Uzeo sam pušku, nanišanio u metu i bummm, centar, drugi metak buum, centar. Priznajem, slučajno, ali ostavio sam strašan dojam. „Mom“ doktoru bilo je sve lošije. Ma znam, on bi sada naj rađe kidnio, ali kako.
Atmosfera je postajala sve mučnija, kolega domaćin nastojao je vratiti svima raspoloženje, nije išlo.
Bio je zadnji trenutak da spasim stvar. „Doktore“, pozvao sam ga. Pojavio se iz nekog čoška. Strah, panika, zbunjenost, sve mu se to moglo pročitati u očima. Počeo je mucati, zamuckivati, bio je stjeran u ugao, izgledao je kao uplašeni miš. Oni koji su me dobro poznavali, znali su da je to još jedna „moja psina“.
„Doktore, rekoh mu, nemam pojma tko je ta gospođa Fiorela, a kamoli da je to moja žena, bez brige“. Svi su prasnuli u smijeh.
Doktor nije znao dali bi se smijao ili plakao. Sjeo je i natočio nam gemišt.Od tada imam novog prijatelja, „mog doktora-švalera“. Nikada ga više nisam čuo da se hvalisa. Uživam srediti tipove hvalisavce.
S(l)jedeći molim.