05.11.2004., petak
Frustracije
 Obećala sam malenoj Ifi sliku Pongača, tako da danas odmah stavljam na blog mališu. Ima još par stvari koje sam obećala, ali ne znam da li je to za javnost ili ne, pa prije nego se konzultiram, ništa od mene nećete čuti. Danas se ništa posebno nije dešavalo, sve nekako uobičajeno. Petak mi je i inače poprilično uspavani dan, pa tako mi je i ovaj cijeli petak protekao u miru. Najela sam se banana sa šlagom i sada mi je muka. Tko bi rekao nakon tonu pojede klope i na kraju sve zalijano Colom, ma grozno, a na kraju dok nabubrim sve će mi biti krivo. Koma je to kako u momentima guštanja hrane uopće ne razmišljam da ću nakon toga nabubriti i dobiti kilo, dva. Ona vaga me baš nekako ne trpi. Jebem ti ja takvu vagu. Već smo pričali o težini i debljini, ali ajde da opet ponovim gradivo. Nekada sam bila "normalna" cura. Pod normalnim smatram nametnutu tezu da je mršavo "normalno". Kako se sve u životu mijenja, tako sam se i ja preobratila. U trudnoći sam nakupila sve kile koje i danas sa ponosom nosim. Istina da bi ponekad htjela da imam koju kilu manje, da mogu kupiti robu koja mi se sviđa, ali jebaj ga ne ide. Čak i nije stvar u tome da ne mogu skinuti kile, jer da imam neodoljivu želju za skidanjem, garant da bi skinula. Sjećam se da smo u razredu imali jednog enormno debelog dječaka. Svi su ga u razredu zezali zbog debljine i ismijavali mu se. Meni ga je bilo žao. Sada ću ispasti kao neka dušebrižnica, ali fakat mi ga je bilo žao. Iz njegove priče shvatila sam da je teško bolestan i da je njegovo stanje ( nabubrenost) isključivo zbog te bolesti. Nikada nisam razumjela djecu, koja se rugaju jedni drugima, poglavito zbog debljine. Mislim da je to nešto najjadnije, skoro toliko jadno kao kada se rugaju ako je netko siromašan. Taj dečko koji je išao samo jedan razred zajedno samnom bio je silno depresivan, ne iz razloga jer je debeo, nego zato jer su ga ostali zezali. Nije imao prijatelje, nije imao nikoga. Jednoga dana nije došao na nastavu, niti drugi dan, nakon sedam dana shvatili smo da mu je loše i da leži u bolnici. Kada se sjetim jebenih komentara djece ( tada smo bili klinci) dođe mi da povraćam. Vratio se i zezancija na njegov račun postala je još jača i bolnija. Ne znam kaj se kasnije sa njim dešavalo. Ima takvih primjera vjerojatno svugdje. Klinci znaju biti užasno bezobrazni i bezosjećajni. Mislim da takva maltretirana djeca nikada ne izrastu u normalnu ( psihički) osobu. Odrastanjem se ljudi ne mijenjaju, postaju još veća djeca i isfrustriranija, pa svoje frustracije liječe na osobama koje imaju neke mane. Zar ih nemamo svi? Pih, lagala bi kada bi rekla da ne bi htjela da imam ravan trbuh, čvrste sise i čvrstu guzu, ali jebaj ga nemam i ne smeta mi to. No dobro, ponekada poželim, ali ništa po tom pitanju ne poduzimam, valjda zato jer mi je svejedno ili? Nemam pojma. Ali nikada mi nije palo na pamet da se izrugavam ili nekoga nazivam pogrdnim imenima zato jer je kostur, jer mu vise uši, nosi naočale... Svi smo mi samo ljudi sa sitnim nedostacima. Da smo savršeni ne bi bili ljudi. |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Osobna razmišljanja i osvrti na svijet.
Must see linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Index
Pokude i pohvale
ICQ