ZOVI ME, MORE
fotografija Marijana Kohn Dedović
Zovi me, more,
neka sam tvoja pjena,
val koji iznenadi dušu
i njegova usamljena stijena.
Neka sam galeb plavetnilom tvojim zagrljena
prateći oblak i barku,
parajuć' mrežu umornom ribaru tvom.
Zovi me, more,
ljubav da izronim staru,
na pješčanoj plaži,
kao kad slušam sjećanja šapat
i suzu što kapnu na njegovu gitaru.
Vrati mi, more,
sve ono što ljutnjom Posjedon prati,
čekanja beskonačna,
molitvu i nadu...
vrati mi, more, vrati.
Zovi me bez one lažne tišine,
dok brod nepoznatim putem plovi,
u sutrašnji život...
bez bijesa, a punog stare miline,
podari mi oluju što daje ljubavi čar,
molitva moja nek šuti,
čekajuć' posljednji dar.
Zovi me, more...
TKO SE U NAS DIRNE, NEĆE NIKAD VIŠE...Za sve pale, ranjene, nestale...žive
Dragi hrabri bojovnici, živote ste i krv dali,
pred granate, topovnjače, avione,
tenkove i krvnike stali,
da nam barjak zavijori,
da nam zvona opet zvone,
(sve su znali, svi su znali.)
Ginulo se, borilo i liječilo rane,
pjevalo iz despeta,
branila iz ponosa
ova naša zemlja sveta.
Palili su sve što žele,
povijest, more, kuće,
razaraili sela i ponosni kamen Grad,
al' je naše srce bilo puno ljuće
pobjedom te zagrlili
nek' te vide sad!
Gorilo je i sad gori ovo srce Domovini
U mraku smo ojačali,
iz gustjerne vodu pili
pa se, pjesmo, opet vini,
pokoreni nismo bili!
Golubica bijela sad Stradunom leti,
jer se mirom navijek naša povijest piše
pa neka se svatko svako malo sjeti,
tko se u nas dirne,
NEĆE NIKAD VIŠE!
