VOLJEH TE, A NISI ZNAO
fotografija Marijana Kohn Dedović
Voljeh te, a nisi znao
i tihim hodom
kao prolaznica nepoznata lika,
samo sam trenom zastala
usplamtjelim nebeskim svodom vođena,
slušajući opet otkucaje srca,
jer bili su stali.
Sjene iluzija su ih gazile
i željeli su, znali,
ali ne i ti.
Uzdignuta, vođena Posjedonovom snagom,
moje su suze bile njegovo more,
grlio me izgubljenom nadom
jer „samo je jedan Bog“,
a ja te zavoljeh
štujući buđenje i udisaj kazne.
Ljubav...kroz godine prazne
nestala je u bespuću tuge,
kovitlanju dobra i zla,
tek ako ti neki tihi dašak
mirisa Chanela 5 zagolica sjećanja,
to bila je ona,
to bila sam ja.
Voljeh te, a možda si znao,
igrao se sa ranjenom zvijeri
moleći u samoći
i ako osjetiš oluju
nemilog bijesa u sablasnoj noći,
to bila sam ja, prezrena,
htijući da te mrzim,
ali ne mogu
uzdahom opojnih borovih iglica,
obgrljena mirisom šafrana
i željom da jednom će ipak
taj zabranjen, olujni vjetar proći.
"O, Bože, oprosti mi što željeh pojubit'
još jednom te njegove lažne, voljene oči!"
Franka Fani Kohn
