nedjelja, 23.10.2005.

nedjelja

Naoruzan samo smijeskom hodam ja kroz grad,
zvona zvone, nedjelja je, gdje ja pripadam?


o čemu da vam pišem? o sebi? o prijateljima? o poslu? o dečku? što god rekla samo bi kolutali očima i rekli "Here she goes again..."....baš kao što osjećam da svi oko mene misle....here i go again...ne puštam sreću na moja vrata....radim gluposti....kompliciram...

Moje ime nije vazno jer je namjera
to sto cini razliku od covjeka do covjeka.


opet osjećam onaj kamen na srcu...kad ne znam što da napravim...a nitko oko mene mi ne može pomoći...osim mene same...a ja zbilja ne znam što napraviti...samo čekam onu jednu kap kad će sve puknuti...kad ću ja puknuti...imam dojam da je tako blizu...preblizu...

Nemam nikog da me vodi, to mi ne treba,
jer jos uvijek moja glava meni pripada.


zar da očekujem od drugih da crtaju moj život....ne...pa to nitko ne može...to mogu samo ja...i zašto se onda osjećam dužnom da slušam druge kad je u pitanju moj život? zašto? možda se previše bojim da ću nekog povrijediti...pa ću na kraju ona povrijeđena biti upravo ja...

Moras prvo puzati da bi znao hodati.
A kad te stvarno sve uza zid pritisne,
digni glavu, ne daj se, pjevaj pjesme ljubavne,
zaplaci da te nitko ne vidi.


bit će dobro...pametna sam ja...sredit ću sve...i sve će biti ok...ovo je samo žuta minuta....nadam se....zbilja se nadam....ne želim opet plakati....ne želim biti tužna i zbunjena....želim i dalje biti sretna...smijati se...želm da i oči sjaje od sreće....želim osjećati leptiriće.....
eh....kad smo već kod leptirića.....zar je loše vjerovati u princa na bijelom konju? zar je loše željeti baš to? mene će moj princ pronaći...mora....
jučer me je optužila da ja ne želim princa nego njega i da ih sve uspoređujem s njim....i da ih zato sve guram od sebe....jer mi ni jedan nije kao on....mada je on ispao najveća svinja na svijetu...mada mi on više ne može ni riječ reći.....mada mi je on okrenuo leđa...
istina? možda... :(
12:44* komentar* print* #* (49)

<< Arhiva >>