FRAMA Karlovac

ponedjeljak, 08.08.2005.

Bili smo na Mladi festu u Međugorju...

I tako, eto nas natrag. Povratak u svakodnevicu uvijek je bolan, no što ćete, morali smo se vratiti.. U maniri prekaljenog novinarskog maga najprvo ću vam dati najopćenitije informacije koje će zadovoljiti vašu glad za senzacijama. Nikad nećete pogoditi što je Lucija napravila kad je ... Šalim se, naravno, svi smo bili dobri i neporočni, ali to nije razlog da ovdje prestanete čitati. Dakle, šesnaesti po redu susret mladih "Mladi fest 16" održavao se u Međugorju od 1. do 6. kolovoza ove godine (za sve vas koji ovaj tekst čitate u dalekoj budućnosti jer ste ga pronašli kao arheološku iskopinu - ovo je 2005. godina). Mala i kompaktna grupa nas iz Karlovca u sastavu (od najstarijeg ka najmlađoj): Željko, Snježana, Katarina, Tomislav i Lucija (1 molitvena zajednica + 1 FSR + 3 FRAMA) nalazila se tamo u svojstvu volontera. Ta nam je titula, osim nešto posla koji je ujedno bio i zadovoljstvo, donijela i brojne privilegije. Najznačajnije od njih bile su udoban smještaj plativ u vatikanskoj valuti (za one koji ne znaju, to je ona "Bog vam platio") i mjesto u zboru (što osim pjevanja koje je, naravno, dostupno svima, uključuje i sjedeće mjesto pod nadstrešnicom, a to je nešto o čemu su ostali hodočasnici mogli samo sanjati). Te smo privilegije ostvarivali preko akreditacije koja nam je visjela oko vrata i koja je otvarala gotovo sva vrata. Gotovo sva?! Da, dragi čitatelju, gotovo sva. Pred vratima ženskog WC-a još su uvijek sve građanke ove i one države apsolutno jednake. Vrijeme je da vam opišem što smo mi tamo zapravo radili. Ovdje odmah moram istaći da smo kroz tih tjedan dana stekli mnoge nove kompetencije koje će dodatno obogatiti našu poslovnu biografiju (koja, doduše, već i sad vrvi mnogim sposobnostima). Nećete mi zamjeriti što ću nas na ovom mjestu javno pohvaliti i srdačno nam čestitati što smo u roku od samo 27 minuta (dobro ste pročitali, dvadeset i sedam minuta), nas samo 5 (pet) uspjeli umetnuti po dvije baterije od 1.5V, tip AAA, u čak 120 (sto i dvadeset) prekrasnih, majušnih, plavih tranzistora (to su oni za simultani prijevod) koji su se, samo da napomenem, teško otvarali, a vratiti ih u kutiju u prijašnjem stanju bio je Sizifov posao. Ako vam kažem da jedna kutija sadrži 120 tranzistora, a mi smo napravili oko 14 kutija, jasno vam je odakle izvire moj ponos. Utješila nas je spoznaja da svaka od tih stvarčica kineske proizvodnje koju u nekom supermarketu možete kupiti za 18 do 25 kuna, a realna joj je vrijednost najviše 10 kuna, tamo košta 8 eura iliti 64 kune. Razliku u cijeni pripisujemo našem radu. Uopće nas ne čudi što su se odlično prodavali. Osim toga prodavali smo i svijeće, suvenire svetišta i tako, znate već, odmarali i imali vremena za osobnu pobožnost. Posljednji dio prethodne rečenice zapravo trebate uvjetno shvatiti. Naime, da bismo otišli na Podbrdo, putem izmolili krunicu, tamo se malo zadržali i na vrijeme se pojavili na poslu, morali smo to jutro ustati prije cika zore. Iznenadit će vas činjenica da gore, suprotno našim očekivanjima, nismo bili jedini, a zaprepastit će vas spoznaja da su, dok smo se mi penjali poluotvorenih očiju, neki već silazili! Sve je to Međugorje. Treba tome pribrojiti neizbrojive krunice, dnevne temperature od +40şC, noćne temperature na Križevcu (5h ujutro, imali smo misu gore) od jako malo şC (svi smo bili debelo obučeni, zamotani u deke i promrzli), brojne nadahnute propovijedi, svjedočanstva i izlaganja... Svatko je od nas kući donio posebno iskustvo i možemo si samo poželjeti da ćemo ga znati pretvoriti u svjedočanstvo za one koji s nama žive. Na kraju se i sami trebamo sa zahvalnošću prisjetiti da nam je sve to netko omogućio. U našim (crkvenim) krugovima se u ovakvim trenucima obično kaže da, kao prvo, svaka zahvala ide Bogu, onda Mariji bez čijeg poziva nitko ne dolazi u Međugorje itd. To doista jest točno, no ja sam osobno duboko uvjerena kako su Gospodin i Marija i bez interneta dobro upoznati s količinom naše zahvalnosti prema njima. S ljudima je drugačije, ako želite da nešto znaju treba im to i reći. Ispred framaša (ipak je ovo framaški blog) zahvaljujem Snježani na pozivu i ponudi da se uopće uključimo, kao i na trudu tijekom čitavog boravka da nam susret bude što ugodniji. Svjesni smo da s nama nije uvijek lako. Istu zahvalnost dugujemo Željku koji nam je svojom otvorenošću, entuzijazmom i strpljenjem otvorio nove vidike. Mi iz raznih franjevačkih zajednica uvijek smo zadovoljni kad nam se učini da smo porasli u bratstvu. Mislim da iz perspektive našeg mikrokozmosa upravo tako možemo gledati na ovaj susret. Stoga moja osobna zahvalnost ide svima njima četvero koji su svojim trudom i svojom strpljivošću to omogućili. Do čitanja!

P:S. Kad je moj brat pročitao ovaj tekst prije nego sam ga stavila na internet, prvi mu je komentar bio što sam sve preskočila. No nije mi bila namjera napisati studiozan prikaz koji bi obuhvatio baš sve što se tih dana događalo u Međugorju. Ovo je samo pogled iz mog kuta dan nakon povratka. Svjesna sam da se ne vidi baš sve. Ali baš zato vama (koji ste bili) i svome bratu poručujem, napišite kakav je pogled na Međugorje bio s vašeg balkona! Komentari su otvoreni, a ako želite, možete nam i emajlirati.


>sadržaj>naslovnica