FRAMA Karlovac

petak, 29.07.2005.

Čovjek koji je gledao oblake

Čovjek koji je gledao oblake
Poznavao sam ga jako dobro,
Čovjeka koji je gledao oblake.
U njima je vidio mnoge predmete
u svim mogućim formama.
U njima je vidio jedan novi svijet
kao san koji treba uhvatiti.
Ali nije nikada uspijevao.
Sjećam se da se jednog lijepog dana
pojavila bijela bjelcata “oblačina”.
Ja sam mu rekao da mi izgleda poput čudovišta,
dok se njemu činio poput anđela.
Možda je to zato što svatko vidi samo ono što želi vidjeti.
Nešto slično je i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje još više neko ikada.
I proći će.
Da, proći će.
Sada kad bi moj prijatelj plemenitog srca trebao već biti puno stariji
želio sam ga upitati što vidi u svome ogledalu.
Ali su mi rekli da se izgubio
u bistrini jednog plavog neba
i nitko više ne zna gdje je.
Poznavao sam ga jako dobro,
čovjeka koji je gledao oblake.
Možda iz potrebe za ljubavi.
Možda iz potrebe za bajkama.
U konačnici zapravo svatko vjeruje samo onomu što želi vjerovati,
nešto slično kao i s istinom.
Priča je to poput ostalih.
Možda ju je netko već i čuo.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
priča koju će svatko živjeti u vremenu.
Može se mijenjati,
ali će svejedno uvijek biti ista:
Priča čovječanstva.
A oni oblaci su sada već prošli,
i prolaziti će ovdje nad nama.
(Eros Ramazzotti, L'uomo che guardava le nuvole, 2003)

>sadržaj>naslovnica