Tišina praporaca

-Boga vam vašeg tuntlavog, ta jel ja uvik sve moram sam radit?!!!
Zaorio se Tunjin snažan glas seoskim dvorištem, pa udario o cigleni mozaik pod nogama, odbio od stari crveno - žuti štagalj, okrznuo ormu dva oslikana vranca ponad njegovog ulaza, i na kraju zveknuo o kuhinjski prozor koji se istog trena otvori a na njemu se pojavi Kata s prijetećim kažiprstom. Kroz prozor se iza Kate provuče i miris perkelta od soma koji izazovno podraška Tunjine nosnice što ga odmah odobrovolji pa on samo još malo zabrunda.
A ne ljuti se on na svoju Katu. Kata mu je uvik mila, kako onomad dok je ko momak obilazio njenu kuću i potiho ju zazivo da proviri na svoj divojački pendžer, tako i sada, puno godina kasnije, uvik u poslu sa zasukanim rukavima i obavijenu miomirisima njene ku'inje. Ljuti se on na ona dva mulca, mazgove od njiovi' sinova šta i' nikad nema kad mu tribaju.

- Ivo, Andrija, di ste uncuti jedni?! - zagrmi Tunja još jednom, a onda odmahne rukom. Pa pomisli kako je i bolje da nisu tu. Opet bi ga nagovarali da proda konje, jer da više nisu za njega.
A oni volje nemaju.

U posljednje vrijeme Tunja se često sjeti svoga dida Joze, pogotovo otkako su učestali posjeti doktoru. Navuče sjenu na oči i ponovno bude onaj davni, živahni dječačić koji puca od ponosa dok sjedi na kolima do dide koji mu daje da svojim ručicama pridržava kajase njegovih ljubimaca.
- Jel ti lipo, Tunja? - pitao bi ga djed pridržavajući rukom šešir da ga vjetar ne otpuše.
- Lipo mi je, dida, ja najviše i volim ovako s tobom!- ciknuo bi mali Tunja veselo, pa bi se obojica glasno nasmijali.
Pored njih su smijehom zašuštala i nepregledna polja zlatnih kukuruza, a praporci na kolima zazveckali u ritmu srca...
- Konji i zemlja tribaju nas, isto koliko i mi nji' tribamo, voli i' Tunja, voli...- cijeli svoj život Tunja je bio uvjeren da vjetar u krošnjama visokih topola ponavlja baš te didove riječi - voli i' Tunja, voli...

- Kato, 'ajde postavi ti astal, sa'ću ja doć - dovikne Tunja svojoj ženi pa krene u štagalj. Tamo ga je, brižljivo pokriven zelenom čojom čekao stari dvopreg, isti onaj koji je na stražnjem sjedalu čuvao sve njegove izlete s dida Jozom.
Odavno se zemlja, konji i seljak ne trebaju u istoj mjeri kao prije, a i stari dvopreg ih je viđao samo povremeno na ponekoj paradi, i znao je Tunja da kad njega ne bude više nikoga neće ni biti briga. Sinovi nemaju vremena, a unuci mu se konja čak i boje, i sve će se rasprodati kao da nikada nije ni postojalo.
Ma, i razumi' on nji', al' de samo još koji put...
Pa zbaci tešku čoju, skine stari šešir sa zida i stavi ga na glavu, zatakne za njega grančicu asparagusa i povuče teško rudo...


Jesen je neštedice naokolo rasipala svoje darove, a ja sam zamalo iz ruku rasula šalicu kave prenuta zvukom praporaca.
Pođem ka prozoru razmaknuti zavjese, jer ovakva rijetkost uvijek ima publiku... ali me isprekidani ritam praporaca natjera da se predomislim.
Osluhnem još jednom zveket tih kao plač, kao zvuk vjetra u krošnji topole... pa se spuštene glave vratim u fotelju i otpratim ga u daljinu...