Neuništiva
ponedjeljak, 29.12.2025.
Od svih stvari koje je čovjek stvorio, sarma je jedna od najneuništivijih (od nje bi trebali raditi neprobojne prsluke...)... :D
Pogotova ona Božićna... traje li traje...
Ja sam čak polovicu svojih zaledila, i to prvo sirovih, pa onda i polovicu kuhanih... ali ne, ona se još uvijek ne da :DD
(a nisam se moglaodlučiti izeđu ove dvije 
... što bi vi odabrali?)
Dobar k'o...
petak, 26.12.2025.
Dobar k'o kruh, kaže se za nešto stvarno dobro, al' onda to više nitko i ne spomene. Isto kao na božićnoj trpezi... zvijezde su uvijek: sarma, purica, francuska, pečenje, kolači... a (božićni) kruh (koji je dobar), on se valjda podrazumijeva pa ga nije potrebno isticati, je li.
A on vam je kao molitva... on je sve ono što nam je omogućeno ovog Božića, i čemu se nadamo i idućeg.
Nekakve osnovne ljudske potrebe.
Zato ću ga ja sada istaknuti. Onakavog kakav se u mojemu domu oduvijek tradicionalno peče.
Nu ga...
Molim, obratiti pažnju na detalje :O
(prasci su se malo razbježali, al' vratit će se već, no...)
Alzo, ovaj kruh je posni. Namjeravala sam ispeći dva; drugi bi bio raskošniji, s pomnije izrađenim ukrasima, s više sastojaka i premazan jajima za ljepšu boju, a ovaj je bio 'probni', no, kako s ja jako brzo umorim tako sam od tog drugog brzo odustala. Dobar je i ovaj, ničim premaz(iv)an. Takav smo, zapravo, uvijek i pekli - samo brašno, voda, kvasac, sol. I malo ulja. Moja mama čak ni njega nije dodavala.
Kruh se po sredini ukrašava tijestom u obliku križa, kao simbol vjere, a onda se još u svaku četvrtinu dodaju i drugi simboli kao što su: sunce, mjesec i zvijezde, klasje žita, kukuruz, burad s vinom... i štošta drugo, sve što je svakom poštenom seljaku bitno, je li.
Kruh krije i jednu uzbudljivu posebnost... a to je novčić koji se umijesi u tijesto i onda zajedno s njim peče. Onaj tko ga pronađe u svom komadu kruha bit će osoba kojoj će se iduće godine smiješiti bogatstvo. Zato smo mi kao djeca uvijek s nestrpljenjem čekali kada će se kruh rezati.
Posljednjih nekoliko godina uvijek ja dobijem taj novčić. Sada još nisam... al' nema veze, i tako mi neće pobjeći :I
Sretan Božić
četvrtak, 25.12.2025.
Vijest da je, nakon teške bolesti, pred tri dana umro, jedna je od tužnijih vijesti ovog Božića.
- Otišao je kući - bila je moja prva pomisao. Vjerujem, misao i mnogih drugih.
Ono što nam je svima Chris ostavio, ova je predivna pjesma; meni, dugo godina, jedna od najdražih, a s kojom vam svima i sada želim sretan i blagoslovljen Božić.
I želja da uvijek imate mjesto kamo se želite vratiti, kamo god otišli.
Božićno nakuhavanje
utorak, 23.12.2025.
O.K., sad bi lagano mogli prijeći i na zvončiće...
Bila sam u mesnici.
Sve je dobro dok sjedim doma, ako nekamo odem velika je vjerojatnost da ću kući dovući hrpu stvari koje mi baš i nisu neophodne, kao i to da ću se vratiti s dosta tanjim stanjem na računu.
Hm...
No, dakle - bila sam u mesnici.
Ispred mene su stajale još tri osobe, i dok sam čekala da dođem na red, palo mi je na pamet milijun mesno-božićnih recepata koji mi do dolaska u mesnicu uopće nisu padali na pamet :/
Da... i vratila sam se doma s torbom teškom šest kilograma :I
Između ostalog, kupila sam tri lungića... jedan za pork Wellington (jer nije bilo goveđeg filea :I), a preostala dva zaa... nešto s jabukama, borovnicama, brusnicama, šljivama... što mi već padne na pamet, kad mi padne na pamet. Možda nešto i s pršutom jer u hladnjaku imam 700 g narezanog pršuta, a za Wellington mi ne treba toliko.
Ni blizu.
Znam biti neumjerena.
Al' ne smeta mi, jer mi je sada nekako sve više 'božićno'. Naravno, Božić bi bio i bez sveg ovog cirkusa, ali sada ću se ja malo i zabaviti, i nekako je s time atmosfera potpuna.
Inače, što se tiče govedine Wellington, znate li da se za najveći Gordon Ramsay upisao u Guinness.
Kao i to da ga je odabrao za posljednji obrok kojeg bi htio pojesti.
Zapravo, Ramsay više ne drži svjetski rekord za najveći beef Wellington... sada ga drže dečki kojima je on pomogao da ga sruše.
25 kilograma :O
Zanimljiv video. Ludo :)
Diplomatkinja
subota, 20.12.2025.
Sljedeća gledana serija zove se 'Diplomatkinja' (The Diplomat).
'Tough girl' Kate Wyler 'kaljena' je na grubim mjestima kao što je Afganistan... I dok čeka da je ponovno pošalju u Kabul, iznenada bude gurnuta u London gdje je politika salonska igra u rukavicama, i gdje se svaki postupak i svaka izgovorena riječ moraju dobro preispitati prije iznošenja. Glumi ono što inače nije - oblače joj haljinicu, tjeraju da se smješka i bude draga u trenutku kada bi najradije tresnula rukom od stol... i polako je pletu u mrežu iz koje je teško moguće izvući se, i uz sve njene napore.
Iako su se odmah u početku 'nabacivali' s nekoliko svima nama dobro poznatih i uobičajenih ljudskih karakternih osobina, podsjećanjem kako je u ljudskoj naravi, i potrebi, da nešto/nekoga uzdiže u visine, a kada se to dogodi, onda je jedini fokus na njegovom srozavanju, kao i ljudskoj potrebi sramoćenja kolega kako bi sebe same uzdignuli, te kako je moć opasna u rukama onih koji ju silno žele...
Ništa mi od toga nije smetalo... dapače, podsjećanje na sindrom kuhane žabe sam čak i sama jučer iskoristila, negdje... ne sjećam se gdje :O
Volim priče s ovakvom dinamikom... volim kad mi se mozak ne dosađuje nego je stalno aktivan i zabavljen predviđanjima sljedećih koraka, uz budno praćenje svih usputnih mogućih skretanja.
Meni dovoljno za zadržati me pored ekrana.
No mnogo je teži dogovor o danu ili godini kada to Zlatno doba završava. Neki tvrde da je priča bila gotova još sredinom prošlog desetljeća, što se povezuje sa završetkom serije Breaking Bad, dok će drugi tvrditi da ono još nije završilo.
Stvar je u tome da baš kad pomislite kako se hype ispuhao, kako je kvaliteta serija pala te kako se više nema ništa novo i zanimljivo za pogledati, pojavi se neka Igra prijestolja, ili Naslijeđe, ili Slow Horses, ili, evo zadnji primjer, The Diplomat, odnosno Diplomatkinja. Pa se Zlatno doba još malo produži.
Drugačija zvjerka
Čim je prije nekih godinu i pol osvanula na Netflixu, Diplomatkinja je signalizirala da nije samo još jedna geopolitička serija o teorijama zavjera, Amerima i Rusima (i Britancima i Irancima), već su, naprotiv, priča, likovi i registar pripovijedanja dali na znanje kako imamo posla s drugačijom zvjerkom.
Keri Russell, koju smo obožavali u ulozi ruske špijunke u Amerikancima, ovdje je novopostavljena američka veleposlanica u Londonu Kate Wyler, no na poziciju stiže navrat-nanos, spremajući se za Afganistan ili neku sličnu nepopularnu misiju sve očekujući da će ispražnjeni londonski ured zapravo dobiti njezin suprug Hal, koji uostalom ima mnogo više diplomatskog iskustva.
Njega igra odlični Rufus Sewell (iz The Man in the High Castle) i zaista se čini kao netko kome bi uloga veleposlanika mnogo bolje odgovarala, no u tom slučaju nitko ne bi gledao seriju.
Naime, Russellica je koliko atraktivna toliko i fantastična glumica koja je naglavačke preokrenula sve filmske stereotipe o diplomaciji, ona hoda po veleposlanstvu i po uredima engleske vlade raščupane kose, s gardom kaubojke, ponekad u trapericama, a ponekad sa zihericom koja joj umjesto remena pridržava hlače, svako malo ostane bez cipele ili zafleka sako ili je pak zadesi neka slična banalna nevolja, no mozak joj nikad ne prestaje raditi.
Slučaj koji je dočeka u Londonu, tek što je odradila protokolarno preuzimanje veleposlanstva, zaista je bizaran: britanski nosač zrakoplova je raketiran, 40-ak je poginulih mornara, a uobičajeni sumnjivci su Rusi i Iranci.
Populistički britanski premijer, kojega beskrajno zabavno igra Rory Kinnear, traži da mu pod hitno kažu koga treba bombardirati, no njegov najbliži suradnik, ministar vanjskih poslova Dennison i Wylerica imaju malu zadršku pa prije nego što započnu treći svjetski rat, ipak pokušavaju saznati što se stvarno dogodilo.
Taj se slučaj ne uspijeva riješiti u prvoj sezoni pa nas dočeka i u drugoj, no dodatno se zaoštrava nakon terorističkog napada na engleskog političara u kojemu su ozlijeđeni i zamjenik veleposlanice Stuart (Ato Essandoh) i njezin muž Hal.
Kad pomislite da luđe ne može...
Druga sezona donosi nove informacije o napadu na engleski ratni brod, što Wylericu navodi na sumnju da iza njega stoji sam engleski premijer kojemu je cilj ostati na vlasti i spriječiti secesiju Škotske.
Ono što slijedi je niz preokreta u kojima nikad niste sigurni tko je kriv, tko nevin, tko radi za koga i zašto, no da biste mogli slijediti furiozan ritam, pazite da ne trepnete, mogli biste propustiti važnu informaciju.
Ipak, čak i u takvoj dinamici, paralelno s ozbiljnim državnim poslovima, stigne se popratiti i nekoliko privatnih linija priče, naravno ponajviše između Kate i Hala. Čak i kad su oni u pitanju, nismo baš uvijek sigurni o kakvom je točno odnosu riječ, pomaže li joj on zaista iskustvom ili joj smješta ili je tek priprema za posao potpredsjednice koji je više njegova nego njezina ambicija.
Osim njih dvoje, serija je nakrcana nizom osebujnih likova, a posebno je mjesto rezervirano za nerijetko dvoličnog, no ipak simpatičnog Kateina zamjenika Stuarta i njegovu curu, inače šeficu sigurnosti u veleposlanstvu Eidre (Ali Ahn).
Druga sezona ne donosi neku značajnu tematsku inovaciju u odnosu na prvu, tek autori više nisu morali gubiti ni sekunde na upoznavanje likova pa su od prve sekunde nabili tempo priče koja piči 200 na sat, a taman kad pomislite da luđe ne može, u petoj će epizodi na travnjak veleposlanstva sletjeti genijalna Allison Janney (sjećate se sigurno C.J. iz Zapadnog krila) te u ulozi potpredsjednice seriju prebaciti u turbo mode.
Sučeljavanja između nje i Kate ulaze direktno u TV antologiju, stoga se i ne mogu prepričati, ali bi ih bilo šteta propustiti. Iako je osvojila čak sedam Emmyja i jednog Oscara, Janney posljednjih godina rijetko viđamo u premium filmovima i serijama, stoga je dojam kako ni izbliza nije dovoljno prisutna, a to pak Diplomatkinji daje dodatan ekskluzivitet.
Debora Cahn, koja se kao i Janney kalila na Zapadnom krilu, točno je znala što joj stara suradnica donosi: žena je doslovno ukrala zadnje dvije epizode Diplomatkinje, a spektakularni cliffhanger završetak sezone sugerira da će u trećoj sezoni imati i mnogo veću ulogu.
Osim u Zapadnom krilu, Cahnova je radila na serijama kao što su Homeland i Uvod u anatomiju te je do sada osvojila dva Emmyja, niz nominacija te brojne druge nagrade, dok je Diplomatkinja prošle godine zaradila tek jednu nominaciju za Emmyja, očekivano Keri Russell. Nakon druge sezone velika je vjerojatnost da će joj i Emmyji sljedeće godine biti skloniji.
Jedinstven spoj trilera, filma zavjere i komedije
Način na koji Debora Cahn ovdje spaja politički triler, film zavjere i komediju jedinstven je i pomalo podsjeća na Slow Horses. Naime, iako smo svjesni da je priča nategnuta, pretjerana, često posve bedasta i na rubu farse, ona je svejedno atraktivna podloga za razvijanje niza specifičnih zapleta i raspleta na relaciji veleposlanica-njezin suprug-britanski premijer-britanski ministar vanjskih poslova, a koji također povremeno zadobivaju farsični karakter.
Svemu tome usprkos, priča jednako dobro funkcionira na oba kolosijeka, i na trilerskom i na komičnom, koji se nekako skladno izmjenjuju i prepliću.
Cahn je sigurno bila svjesna koliko je riskantna igra koju je zaigrala, samo jedan pogrešan korak i sve se moglo raspasti, odnosno pretvoriti u neuvjerljivu budalaštinu. Ipak, nije se ni jednom poskliznula, već je u osvit nove političke ere isporučila političku burlesku koja ju uvjerljivo najavljuje.
Pozadinska politika, PR politika, privatna, poslovna i ljubavna savezništva koja kreiraju današnju politiku mnogo više od samih vrijednosti… Zvuči dobro poznato, no teško se probavlja.
Kate uopće nije naivna, no ipak nije spremna za toliku dozu cinizma, pa njezino inzistiranje na transparentnosti i demokratičnosti Hal prekida razornom poantom, "demokracija zapravo izlazi iz mode".
Savršen tajming za učenje ove lekcije!
Index.hr
Secrets We Keep
četvrtak, 18.12.2025.
“Rezervat” nas upoznaje s bogatim obiteljima koje žive u elitnom kvartu nedaleko od Kopenhagena. Prva je bračni par Rasmus i Katarina te njihov sin Oscar. Rasmus je jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi Danske koji, između ostalog, može spriječiti recesiju u državi. Njihovi su susjedi, hm, prijatelji i poslovni partneri Cecilija i Mike te klinci Vera i Viggo. Njihovi su životi, privatno i poslovno, snažno povezani – idilu bogatih ljudi Danske narušiti će nestanak dadilje (“au pair”), Filipinke Ruby koja brine o Oscara. Večer uoči nestanka Ruby je pokušala razgovarati s Cecilijom, ali razgovor je prekinut i od tada se Ruby gubi svaki trag…
“Rezervat” nije zahtjevna serija kada je riječ o vremenu koje je potrebno za gledanje čitave sezone. Epizode traju između pola sata i četrdeset minuta, šest nastavaka može se pogledati u jednom danu. Međutim, serija autorice Ingeborg Topsoe ima znatno veći problem – ona je jedna od onih (još uvijek rijetkih) kriminalističkih, triler priča iz Skandinavije u kojoj je kvantiteta važnija od kvalitete odnosno serija je snimljena, prije svega, kako bi zadovoljila apetite publike za serijama iz tog dijela svijeta.
Nestanak dadilje okidač je za otkrivanje tajna i laži bogatih obitelji, ali i priličnog broja, više ili manje, važnih društvenih i moralnih tema koje autorica pokušava, većinom neuspješno (površno), strpati u nešto više tri sata trajanja serije. Nakon nestanka dadilje glavna protagonistica serije postaje Cecilija – ona je, čini se, jedina zabrinuta za nestanak Ruby i postavljena je kao ona koja brine, ona kojoj je stalo (ili je prilično muči grižnja savjesti zbog razgovora koji se nikada dogodio nije?). Isprva, nitko nije pretjerano zabrinut oko nestanka dadilje (osim njezinih kolegica i, naravno, Cecilije), ali kada istragu preuzima detektivka Aicha stvari se ipak…počinju razotkrivati.
I dok Cecilija i detektivka pokušavaju otkriti istinu gledatelj je suočen s predvidljivošću radnje odnosno sudbine nestale dadilje. Bez obzira na to što autorica serije pokušava gledatelja navesti na krivi trag nije (pre)velika mudrost predvidjeti sudbinu nesretne Ruby (posebno u svjetlu još jedne iznimno popularne i gledane, “Rezervatu” superiorne, “Netflix” serije koja je premijeru imala ove godine). U redu, ambicija autorice nije isključivo zločin i kazna, ali i ostali detalji serije, blago rečeno, ne funkcioniraju ili su prilično….čudnovati i neuvjerljivi.
Svećenik koji zna istinu, ali ne može (pro)govoriti zbog ispovjedne tajne, televizijske vijesti u kojima se govori kako je nestanak djevojke (Ruby) posljedica iskorištavanje jeftine radne snage a ne kulturna razmjena (???!!!) kao što se misli pa sve do lika Cecilijina supruga Mikea koji je bivši silovatelj, danas poznati i priznati član društva (jer, eto, svatko može pogriješiti) neki su od detalja radnje koje je gledatelju doista teško progutati – ako dodamo i spomenutu predvidljivost onda od “Rezervata” ostaje jako malo. Premalo.
U redu, pamti se vizualni doživljaj serije, teške boje prevladavaju tijekom većine epizoda. Zanimljiv je i prikaz “majčinstva” u kojem ulogu majke preuzimaju dadilje odnosno djeca su povezana i povjeravaju se dadiljama umjesto…majci. Majke, naime, nemaju dovoljno vremena…prije svih Katarina…
Glumačka ekipa je, otprilike, na razini prosječnosti serije – Marie Bach Hansen nije pretjerano uvjerljiva u ulozi Cecilije, Danica Čurčić (izvrsna u seriji Lutke od kestena) solidna…i to je sve što se o glumačkoj ekipi može napisati.
Predvidljiva, lišena napetosti i ispunjena neuvjerljivim detaljima, serija “Rezervat” jedna je najslabijih predstavnica skandinavskog noira. Jedna od onih serija koja se (pre)brzo zaboravlja, ali dobra je, možda i najbolja, vijest relativno kratko trajanje epizoda…
Goodtalking
Danci su genijalci za televiziju. Još od globalnog uspjeha serije 'Ubojstvo', koja je doživjela i (vrlo dobar) američki remake i zapravo pokrenula val globalnog obožavanja takozvanog nordijskog noirea, traje rasprava o tome kako im to uspijeva. Činjenica da je sve to još k tome poteklo s danske javne televizije, a ne iz nekog komercijalnog bunara para kao što su američke kabelske postaje ili streaming platforme - dodatno je pojačala tu raspravu. Govorilo se i o tome kako jedna javna televizija uspijeva balansirati budžet između svoje informativno-edukativne i zabavne funkcije da bi mogla snimati takve blockbustere od serija, ali i o tome da komercijalci sigurno nikad ne bi snimili nešto toliko profinjeno i produhovljeno i duboko jer puca njima patka za sve to ako na odjavnoj špici ne procure pare k'o na pipi od zlata.
No najnoviji danski hit snimljen za Netflix, serija 'Rezervat', globalno poznatija po engleskom naslovu 'Secrets We Keep', apsolutno potire ovu zadnju tvrdnju o tome da se danska TV-serijska genijalnost ne da pretočiti u komercijalne vode. Sad, je li to zato što je u međuvremenu nordic noir postao notorna pop-kulturna činjenica i žanr čiji se zakoni poštuju zato što se već vidjelo da donose i popularnost i pare - ili je pak Netflix odlučio biti profinjen, produhovljen i duhovan - ostavit ću vama na procjenu.
I ovaj je put riječ o krimi-drami, možda na momente i trileru, ali je, kao i inače u nordijskom noireu, velik naglasak na drami i svim slojevima međuljudskih i društvenih odnosa koji stoje iza priče o samom zločinu koji se obrađuje u seriji. Moglo bi se čak i reći da je ovo izvrstan primjer analize socijalnih razdora između bogatih i siromašnih, 'domaćih' i 'stranih' te utjecaja koji to ima na privatne, međuljudske odnose.
Luksuz i treći svijet
Priča počinje jednostavno. Dvije bogate obitelji žive u bogatom predgrađu Kopenhagena, u fenomenalno dizajniranim kućama sa svim živim što si sirotanović s Balkana može zamisliti kao luksuz. U obje obitelji oba su roditelja zaposlena i uspješna, sjede u ostakljenim gradskim uredima kao da lebde nad vodenim putevima Kopenhagena i prekrasnim brodićima koji po njima pluže. Obje obitelji imaju i djecu - svaka po jednog sina u ranim tinejdžerskim godinama, a jedna i sasvim malenu kćer. Dakako, sa svom tom djecom i uspješnim karijerama, potrebna im je pomoć u kući, što znači da obje obitelj imaju zaposlene au pair, odnosno mlade žene koje im pomažu po kući i s djecom. I u jednoji u drugoj obitelji to su Filipinke. Ruby radi za Katarinu i Rasmusa, a Angel za Ceciliju i Mikea.
Jednoga dana, nakon zajedničke večere obje obitelji, Ruby - ona koja radi za Katarinu - obrati se Ceciliji i kaže joj da joj mora nešto reći i da ne može više nastaviti raditi za Katarinu i Rasmusa. Cecilija, koja je inače draga i simpatična žena, kaže joj da se ne bi miješala i neka to riješi sa svojim poslodavcima. Sljedećeg dana Ruby nestaje. Sve upućuje na to da joj se dogodilo nešto zbilja loše. I Cecilija i Katarina se zabrinu. Cecilija iz humanih razloga, a Katarina zato što je nervira situacija u kojoj joj se nitko neće moći brinuti za sina. Tu se odmah vidi razlika između te dvije žene, a do kraja serije vidjet će se još više. No do kraja serije vidjet će se i socijalna dimenzija preslikana na međuljudske odnose po kojoj će se vidjeti i koliko su slične.
Uglavnom, sad se tu pokreće policijska istraga, policiju - osim same policajke kojoj je dodijeljen slučaj - baš previše ne boli ona stvar za cijelu priču jer ne'š ti Filipinke, pa se cijeloj istrazi pridružuje zabrinuta Cecilija. Ispostavlja se da je nestala Ruby bila trudna, a svećenik iz crkve koju je pohodila otkriva im da je bila i silovana. Sumnja odmah pada na članove obitelji, posebice bogate i uspješne alfa-očeve.
Život iza fasade bogatstva. I siromaštva
I sad, svašta se tu zbiva, svašta otkriva, ima užasno mračnih priča koje prizivaju sjećanje na traumatičnu seriju 'Adolescencija', ima i tipičnih krimi zapleta i trilerskih momenata, ali ono što najviše fascinira jest fina, ali zamjetna nit koja se provlači kroz cijelu seriju. Filipinke. Au pair. Mlade žene koje su došle iz siromašne zemlje kako bi se za novac brinule za tuđe obitelji dok napuštaju svoje. Žene u ranjivom položaju koje se, čak i kad naiđu na obitelji koje ih tretiraju lijepo i s poštovanjem, de facto smatra robljem koje je stiglo zato da svojim gospodarima služi za sve. Baš za sve.
Povlaštene obitelji u prekrasnim kopenhagenskim kućama žele samo biti okružene ljepotom, svojim uspjesima i umivenim licima vlastite djece dok stasaju u ljude jednake ljepote i uspjeha kao što je i njihov. Sav napor, sva prljavština, sve ribanje podova i skupljanje dreka - doslovnog i metaforičkog - prepušta se nekome drugome. Nekome s takozvanog globalnog Juga (socijalna i ekonomska, ne nužno i geografska kategorija), tko mora biti sretan što mu se uopće pružila prilika na ubavom, uglancanom globalnom Sjeveru. A ako pritom izginu - ah, šta se tu može. Nikome nije drago, ali bolje oni nego mi.
Takvim se načinom života, takvom filozofijom, koja možda ostaje skrivena iza ljubaznosti, uglađenosti i prosvijećenih stavova lijepe i bogate klase 'Rezervata' - odgajaju i djeca, koja takav stav usvajaju praktički s majčinim mlijekom. I takvo usvajanje oblikuje novu generaciju, novu djecu, nove tinejdžere i nove ljude koji su spremni na sve i svašta da bi zadržali svoj položaj - ljepotu i lakoću s pozadinskim mrakom na koji se najbolje ne obazirati. A sad, Filipinka više ili Filipinka manje - šta'š. Netko se mora i žrtvovat. Ponekad i doslovno.
'Rezervat' je serija koja nam kroz svoju krimi priču s lijepim krajolicima i kućama otkriva tu prljavu i mračnu istinu. I doista vas tjera da stanete i razmislite o svemu tome, čak i ako niste osoba koja se nonšalantno koristi riječima kao što su 'globalni Jug', 'izrabljivanje', 'neokolonijalizam' i slično. Osjetit ćete sve ono što te velike riječi konkretno znače. I zato je ovo, unatoč pomalo nejasnom krimi raspletu koji je naljutio mnoge gledatelje, doista uspješan transfer danske TV-genijalnosti na komercijalni streaming.
Tportal
Njaaaa...
Još uvijek ništa ne radim. Zapravo, nešto sitno jesam počela, ali ubrzo sam po onoj - nije pos'o 'tica pa da utekne, napustila započeto, uvalila se u svoju fotelju i malo se, je li, opustila...
Ima božićnih filmova, ali mi je malo prerano za prebacivanje u zvončići mod, tako da sam ih lagano preskočila i ostala u ovome u kojemu sam već neko dulje vrijeme.
Zlikovaca amo... nema meni, majko, do njih...
I onda sam na Netflixu odgledala dansku mini seriju 'Rezervat' (Secrets We Keep).
Recenzije sam skinula s Interneta, ako ćete gledati, ja ću samo dodati svoj zaključak na kraju.
Pomisao je, otprilike, bila - Vid', materet'... Internet, pored toga što daje precizne upute teroristima kako napraviti bombu, sada i silovateljima i ubojicama daje pravne savjete kako lagano izbjeći kaznu.
Nešto je trulo u državi Danskoj... a i šire.
Njaaaa...
Nemrem se dobit'
utorak, 16.12.2025.
U zastoju sam.
Posla još uvijek ima puno, ali napravila sam pauzu pa mi se sad malo teže pokrenuti.
Da malo... ma nikako :I
Bilo je nešto gostiju pa se družilo, pržilo fritulice, i tako... Sad treba dalje, bat kako!??
Kad god pomislim da bih mogla nastaviti s poslom, odmah pronađem i nekakav izgovor protiv njega. Tako sam jučer iznenadno otišla u kupovinu i dovukla kući hrpetinu drangulija.
Primio me božićni konzumerizam :O
Kupila sam, iako mi nisu potrebne, nekakve kuglice za bor. I to samo zato što su, kao, staklene. One koje ja dugo godina imam, toliko su krhke i osjetljive da bi se mogle polomiti i samo od gledanja a ove, čini mi se, ostale bi čitave i da ih namjerno tresnem od pod :I
SumLjive.
Nisam ih pitala da nisu možda od kaljenog stakla :D
Kupila sam i nešto lampica s tajmerom, pa se same pale-gase u određeno vrijeme... zgodno; kad bih barem i sebe mogla tako programirati, al' nemrem se ja tako lako šaltati na off i on :I
Prošlo je već nekoliko dana (i od mog rođendana, fala kaj mi ga niste ni spomenuli :P Jučer je bio i Kupusov rođendan, ja sam se njega sjetila:(), a ja ni makac.
Jučer sam usput pokupila i bocu vina, pa sad ponovno imam dilemu - piti ili ne piti, odnosno - ići nešto pametno raditi, ili zaviriti u čašu i malo se opustiti i :O
Evo, J.J. pjeva - Carry on, carry on...
O.K., dobro... al' ako sada krenem neću ja biti ta koja će ove godine peći kolače. Morat će netko drugi jer se ja ne mogu ponovno prebacivati s posla na posao. Osim fritulica, posljednje što sam ove godine pekla je ovaj srneći hrbat pred više od mjesec dana.
Njega sam odmah proslijedila dalje pa jedva da i znam kakvog je okusa bio.
No dobro, nije da ja nemam nekoga tko to izvrsno radi, tako da... odoh.
Neka su mi B(l)og i Shakespeare u pomoći... :O
Catfishing
ponedjeljak, 15.12.2025.
Catfishing je pojam za stvaranje lažnog online identiteta (profila) na društvenim mrežama, forumima ili aplikacijama za upoznavanje, s ciljem obmane druge osobe, najčešće u emotivnoj ili romantičnoj vezi, kako bi se iskoristile njene ranjivosti, osjećaji, ili čak za financijsku korist, ucjenu, ili zabavu. Osoba koja to radi ("catfisher") koristi lažne slike, imena i životne priče, izbjegava video pozive i susrete, i manipulira žrtvom, koja je često usamljena i traži ljubav.
Ključni elementi:
- Lažni identitet: Korištenje tuđih (ili izmišljenih) fotografija i podataka.
- Emocionalna manipulacija: Gradi se lažna bliskost i povjerenje, često uz "love bombing" (prekomjerno izražavanje ljubavi).
- Izbjegavanje stvarnosti: Ne želi se čuti preko telefona, ne želi se na video poziv, odgađaju se susreti uživo.
- Motivi: Mogu varirati od dosade i niske razine samopouzdanja, do financijske prevare, osvete ili seksualnog iskorištavanja.
- Posljedice: Teške emocionalne posljedice za žrtvu (tuga, sram, bijes, gubitak povjerenja).
Kako se prepoznaje:
- Uvijek ima izgovor zašto ne može video poziv ili susret.
- Profil mu je previše "savršen" (profesionalne slike, malo prijatelja).
- Traži novac ili vrlo intimne podatke/fotografije.
- Pojavljuju se nedosljednosti u pričama.
Porijeklo imena:
- Postalo je popularno nakon dokumentarnog filma "Catfish" (2010.) i MTV serije o tome.
- Naziv potječe od priče o načinu na koji se bakalar (cod) prevozio s ribom (haddock) kako bi ostao svjež, te se paralela povlači s ljudima koji "podgrijavaju" situacije online.
Iskočio mi je u filmu ovaj pojam pa sam pomislila kako bi bilo zgodno iskoristiti ga u novom postu. Namjeravala sam to napraviti uz pomoć nekakvih poznatih mi primjera, situacija s elementima donekle sličnim onima iz gornjeg teksta ... ali me do danas već obišla volja pa sam samo prepisala to što mi je ponudila umjetna inteligencija.
Inače, kod drugog čitanja (u oblaku parfema Cosmic (kategorija - čist' solidno za male pare)) nalazim u svom ponašanju neke slčnosti s ovim predatorima... recimo - ja se isto ne bih ni sa kime susretala, a ni video veze ne dolaze u obzir, čak ni mejlanje. Ne volim iznositi puno podataka o sebi, smatram kako se to nikoga ne tiče (a i onaj strijelac u meni vječito strahuje od bilo kakvog sputavanja)... mada, na kraju jesam i dosta otkrila jer je to ipak puno jednostavnije od nošenja tereta misterija u nastajanju i zabadanja tuđih noseva (dajte ljudima što traže i više im nećete biti zanimljivi...).
Eh, da, pa kome se sviđa, kome ne...
I da, čovjek teško može znati koja maska se krije iza kojeg lica... al' kad sam ja u pitanju, u jedno uvijek možete biti sasvim sigurni, a to je da od mene nikada nećete doživjeti prekomjerno izražavanje ljubavi :)))
Tišina praporaca
utorak, 02.12.2025.
-Boga vam vašeg tuntlavog, ta jel ja uvik sve moram sam radit?!!!
Zaorio se Tunjin snažan glas seoskim dvorištem, pa udario o cigleni mozaik pod nogama, odbio od stari crveno - žuti štagalj, okrznuo ormu dva oslikana vranca ponad njegovog ulaza, i na kraju zveknuo o kuhinjski prozor koji se istog trena otvori a na njemu se pojavi Kata s prijetećim kažiprstom. Kroz prozor se iza Kate provuče i miris perkelta od soma koji izazovno podraška Tunjine nosnice što ga odmah odobrovolji pa on samo još malo zabrunda.
A ne ljuti se on na svoju Katu. Kata mu je uvik mila, kako onomad dok je ko momak obilazio njenu kuću i potiho ju zazivo da proviri na svoj divojački pendžer, tako i sada, puno godina kasnije, uvik u poslu sa zasukanim rukavima i obavijenu miomirisima njene ku'inje. Ljuti se on na ona dva mulca, mazgove od njiovi' sinova šta i' nikad nema kad mu tribaju.
- Ivo, Andrija, di ste uncuti jedni?! - zagrmi Tunja još jednom, a onda odmahne rukom. Pa pomisli kako je i bolje da nisu tu. Opet bi ga nagovarali da proda konje, jer da više nisu za njega.
A oni volje nemaju.
U posljednje vrijeme Tunja se često sjeti svoga dida Joze, pogotovo otkako su učestali posjeti doktoru. Navuče sjenu na oči i ponovno bude onaj davni, živahni dječačić koji puca od ponosa dok sjedi na kolima do dide koji mu daje da svojim ručicama pridržava kajase njegovih ljubimaca.
- Jel ti lipo, Tunja? - pitao bi ga djed pridržavajući rukom šešir da ga vjetar ne otpuše.
- Lipo mi je, dida, ja najviše i volim ovako s tobom!- ciknuo bi mali Tunja veselo, pa bi se obojica glasno nasmijali.
Pored njih su smijehom zašuštala i nepregledna polja zlatnih kukuruza, a praporci na kolima zazveckali u ritmu srca...
- Konji i zemlja tribaju nas, isto koliko i mi nji' tribamo, voli i' Tunja, voli...- cijeli svoj život Tunja je bio uvjeren da vjetar u krošnjama visokih topola ponavlja baš te didove riječi - voli i' Tunja, voli...
- Kato, 'ajde postavi ti astal, sa'ću ja doć - dovikne Tunja svojoj ženi pa krene u štagalj. Tamo ga je, brižljivo pokriven zelenom čojom čekao stari dvopreg, isti onaj koji je na stražnjem sjedalu čuvao sve njegove izlete s dida Jozom.
Odavno se zemlja, konji i seljak ne trebaju u istoj mjeri kao prije, a i stari dvopreg ih je viđao samo povremeno na ponekoj paradi, i znao je Tunja da kad njega ne bude više nikoga neće ni biti briga. Sinovi nemaju vremena, a unuci mu se konja čak i boje, i sve će se rasprodati kao da nikada nije ni postojalo.
Ma, i razumi' on nji', al' de samo još koji put...
Pa zbaci tešku čoju, skine stari šešir sa zida i stavi ga na glavu, zatakne za njega grančicu asparagusa i povuče teško rudo...
Jesen je neštedice naokolo rasipala svoje darove, a ja sam zamalo iz ruku rasula šalicu kave prenuta zvukom praporaca.
Pođem ka prozoru razmaknuti zavjese, jer ovakva rijetkost uvijek ima publiku... ali me isprekidani ritam praporaca natjera da se predomislim.
Osluhnem još jednom zveket tih kao plač, kao zvuk vjetra u krošnji topole... pa se spuštene glave vratim u fotelju i otpratim ga u daljinu...
