Povuci, potegni... horseradish

Primjećujem da... kako starim, moj organizam osjeća potrebu za nekim drugim okusima. I to nerijetko za okusima koji su mi ranije i odbojni bili. Ne znam, događaju li se takve stvari ljudima zato što nam organizam nešto signalizira, ili je to samo normalna faza koju tijekom života manje-više svi prolaze. Jer jedino se Danijela Martinović i Vera Wang ne mijenjaju, svi drugi, i sve drugo, podložno je promjenama.

Dakle, proteklih nekoliko godina sve više mi odgovara ljuto i papreno, i ne mogu se ne sjetiti svih onih čobanaca i fiš-paprikaša nad kojima sam toliko puta otplakala odbijajući ih, dok je istovremeno moj otac govorio da je jelo moglo biti i malo paprenije...
A onda je nekoliko njegovih posljednjih godina života, dok sam se ja trudila ugoditi mu, prošlo u odbijanju većine skuhanih jela za koju je tvrdio da je preljuta, a da on ljuto nikada nije volio.
I to je znao reći čak i onda kada se radilo samo o špinatu kuhanom na mlijeku
Tako da sad ne isključujem mogućnost da ću i ja s vremenom ponovno početi odbijati ljuto i papreno, ali dok, iz ove perspektive, sagledavam tu širu sliku, nekako sam zadovoljna što je ovo sada još uvijek ovako...

I dok su Divasice garant negdje pjevale - Oprosti mi... i budi sexy cool - ja sam se danas zaputila u vrt po horseradish. A hren... znam , znam... al' volim se tako ponekad praviti Englez (kad je mogla jedna moja ruža, koja je inače čajevka, nedavno glumiti englesku, koja pomalo nalikuje božuru (al' nisam joj dala na volju pa sam je nazvala damašćankom (k'o oni noževi...), mogu se onda i ja ponekad praviti što hoću :O), Čak sam danas, iako znam da imam hren u vrtu, i znam kako on izgleda, instalirala onu aplikaciju za prepoznavanje biljki pa se s hrenom išla upoznavati :)))









Alzo, ja hren inače kupujem... u staklenkama, već pripremljen, i ovo je bilo prvi put da sam ga vadila iz zemlje. Staklenkama sam do sad bila zadovoljna, ali kako mi raste apetit za ljutim... sjetila sam se da imam (i) taj u vrtu...
Ma joj, lažem kao i obično - i dalje sam zadovoljna s hrenom u staklenkama, po ovaj sam išla samo zato što sam trebala fotografije, a imam ga, je li...
A imam i novu štihaču(!) prije dva dana kupljenu, pa je trebalo i nju testirati. Onu, koju je moja mama imala godinama, i desetljećima čak, ja sam prošle godine uspjela slomiti čim sam je uzela u ruke. A samo sam ruže išla posaditi :I
Inače, kod mene ovdje štihača se ne zove štihača, nego ašov (od mađ. ásó), ali ako se već pravim Englez, mogu se ja praviti i poliglot... :O

Alzo, pošla sam ja nadobudno s novom i oštrom štihačom u vrt - nova ona, neiskusna ja pa ćemo, kao, zajedno stjecati iskustva i pisati neke nove, lijepe priče... i, ajme - zamalo slomim i nju :I
U prvi mah sam stvarno pomislila da je do mog neiskustva, jer sam se upinjala i vrtila, i zabijala štihaču koja je prijetila pucanjem, ali hren nije htio van...
I onda mi je sinuuuloooo...!!!
Pa nije čudo da sam se mučila, nikako drugačije nije ni moglo biti... jer je horseradish (O.K., O.K. hren...:I) zapravo ona repa koju ni djed, ni baba, pas i mačka nisu mogli iščupati... sve dok nije došao mali miš... koji je u stanju i konju rep iščupati :O
Mora biti.
Uvjerila sam se.







A nu mi pomoći vjerne (ništa bez njega)... dobro da ga nisam, dok ovako odmara, zgazila kao one (bez)brojne puževe kojih u vrtu ima više nego ikada. Ne ovakvih malih kao na fotografiji (oni su pametni pa su stalno negdje na povišenome), nego onih vinogradarskih. Ne znam koliko sam ih do sada zdrobila (iako sam ih dobar broj i deložirala), ali na svakih dva, tri koraka čujem jedno krc.
Nije namjerno, samo ih ne vidim u travi. Tamo gdje ih vidim bude i po nekoliko u grupi... i njih onda premjestim.
Al' nije sigurno da ih neću početi (i) kuhati ako krckanje ovako nastavi.
Bude ti točno žao kad pomisliš koliko je to propale hrane :O











Hren - Alternativa za Vas