Nije neka sreća

Nije neka sreća, kažeš, ni probuditi se u pet, šest, sedam... sati ujutro pa se onda vratiti u krevet i ponovno ustati tek netom prije podnevnog zvona.
Proljetna jutra su nerijetko s tim nekim čudnim upalama, čini ti se nekad svakog komadića tijela i svake i najmanje koštice...
Istina. ne možeš ne reći - dosta manje nego nekih prijašnjih proljeća, ali taman dovoljno da zagunđaš i u pet, i u šest i sedam... pa onda i netom prije podnevnog zvona, jer ti se čini da je tada tijelo i mrvicu bolnije.

I zato sad u večernjim satima kuhaš gulaš koji je bio predviđen za ručak.
Bolje ikad nego nikad, kažeš.
I, uostalom - sutra je novi dan.
I bit će bolje
Valjda?
Mora biti.
Sigurno?
Valjda.