Gledam jučer dvije žene koje poznajem veći dio svog života. Procvjetale su u posljednje vrijeme... obje nakon teških, iscrpljujućih veza. Jedna se dugo, grčevito držala za brak koji to odavno nije bio u pravom smislu riječi. Nesretna, uz muža preljubnika. Nažalost, tek kad je bila primorana izaći iz tog braka, postalo joj je jasno da je to odavno trebala sama učiniti.
Druga vjerojatno to ne bi nikada napravila da joj muža nasilnika neke više sile nisu podsjetile na njegove granice...
Slobodne, zadovoljn(ij)e... ali i trajno oštećene, kao ptice koje su cijeli život provele u krletkama, pa puštene na slobodu nisu baš uvijek sigurne što bi s njom točno trebale...
A meni, dok gledam njihov let, po tko zna koji put nameću se pitanja - kako je moguće da smo u stanju sve sačuvati, za sve se grčevito boriti, pa i otimati od drugih... a istovremeno tako lako izgubiti sebe...