Jutarnje kontemplacije o razumu

Razmišljam jutros o rasprostranjenosti svogakutnog svjetonazorstva, spremnosti za obranu svojih gledišta i samo svojih pravila sve do pretjerane sitničavosti. Nagazim povremeno na neku pa me malo drži, ako joj pustim.
Zvijeri je u prirodi da napadne kad namiriše krv, čak i ako je odgajana kao kućni ljubimac, a čovjekovom prirodom upravlja samopouzdanje - što je veće, to je i zagriz snažniji. U oba slučaja stisak očnjaka teško popušta, pa se reagirati mora brzo, još većom silom.

Moj 'slučaj' i povod jutrošnjih kontemplacija je benigan, više je kao petoobročna dijeta za dijabetičare, što omogućava lagano grickanje i više vremena za žvakanje kojeg nemaju ovi pohlepniji.
Prigovor je pao na moje odbijanje teme koja mi se ne sviđa. Razgovor o nekim stvarima mi je ispod časti, ali nađu se povremeno drugi koji smatraju kako si takav luksuz ne mogu dopustiti, jer da zbog mog poimanja časti netko drugi mora podmetnuti svoja leđa (btw. ne mora), te moju daljnju šutnju shvaćaju kao povlačenje i strah, što kod njih izazove refleks zvijeri koja je namirisala krv.

Ja i dalje grickam polako svojih pet obroka, pa razmišljam - uzvratiti jače, jer mogu... znam da bi moj stisak mogao dovesti i do gubitka razuma... ili pustiti...
Do kraja petog obroka odlučujem se na puštanje, jer je već i kod prvog bilo jasno da kod takvog zagriza nema povratka - ni za prvu zvijer koja gubi razum uzvraćenim ugrizom, a povratka ne bi bilo ni za za ovu koja se želi probuditi u meni... u trenutku kada bi se ponovno sjetila da je odgajana kao kućni ljubimac.
Ponekad je tek šutnja ono što čini razliku između čovjeka i čovjeka-zvijeri.

Al' ovdje to mogu reći... i dobro je da je riječ tek o kozjim ušima cara Trajana, bilo bi gadno da je nekim slučajem ispalo da ima i papke.