Ljudi b(l)ožji

Ne sjećam se kad me točno mama počela voditi sa sobom u crkvu; imam nekoliko slika iz jako rane dobi, i onda više nakon pete, šeste godine.
Iskreno, nisam voljela odlaziti na nedjeljne mise. Bilo mi je drago obući najljepšu haljinicu, nove bijele štramplice i sjajne cipelice, ali nije mi bio drag naš svećenik... niti on niti njegove propovijedi. Onaj rutinski dio s molitvama, očenašima i zdravomarijama dobro je prolazio, ali kada bi glasovi zažamorili tražeći mjesto za sjesti a svećenik se zakašljao uspinjući se na propovjedaonicu, meni bi se malo zamračilo. Propovijedi našeg svećenika su bile dugačke, što samo po sebi i ne bi bilo loše da su bile i zanimljive, ali nisu... bile su zamorne i pune grijeha, prigovaranja i krivnje. Upirao je prstom, prijetio i prozivao, i povremeno, grozničavo kimajući glavom gore-dolje pitao - Je li tako?! - a potom dugo, ledenim pogledom netremice kružio po crkvi sve dok se ne bi sve prisutne glave sužanja Kristovih pognule, skupa s mojim pogledom uperenim u vrhove sjajnih cipelica, tražeći u njima pomoć za skidanje tereta svih svjetskih grijeha koji su se netom spustili na moja nejaka pleća.
I skoro nikada nikoga nije pohvalio... a ako bi se kakva pohvala nekim slučajem i zadesila, obično bi samo poslužila kao primjer slabašnog dobra kakav bi, eto, uz puno truda i dobre volje svatko od nas grešnih mogao dosegnuti.
Zvona koja bi se oglasila za kraj mise jedan su od razloga zašto ista i danas rado čujem.

Odnedavno primjećujem kod ljudi pojačanu potrebu za pohvalama, lijepim riječima i dobrotom općenito. Doslovce se razbacuju njome, ali da...pa lijepo je to, pomislim... no svaki put, taman da ću zatvoriti oči i vizualizirati tu ljepotu i isijavanje dobrote osobe o kojoj slušam. te u njoj uživati, zaustavi me nastavak, koji je, također primjećujem, postao skoro pa obavezan. Ne znam kakva je to potreba da se nekoga pohvali, spomene u lijepom kontekstu, a onda isti pokvari obaveznim spominjanjem tamo... nekih... onih... onakvih... drukčijih... loših...
I dok su oni pohvaljeni uvijek jasno naznačeni imenom, ovi drugi - koji nisu i neće biti kao oni, oni su čista apstrakcija - ne zna im se ni ime, ni porijeklo, ni broj... i zbog tog broja ja ne mogu a da ponovno ne vidim velečasnog Matu kako izranja iz mraka, propinje se na propovjedaonicu i upire prstom, i petogodišnju sebe pogleda uperenog u vrhove sjajnih cipelica....
Stanem, podbacim stisnutu šaku pod bradu pa se zamislim... pa kakva je to dobrota kad nije sposobna samostalno stajati i isijavati svoje svjetlo bez da pomrači druge, zar je toliko slaba i nejaka da se uzdiže iznad ostalih jedino kad ih sve ponizi...?
A možda to i nije dobrota, nego samo prostituiranje njenog imena u nekakvu sebičnu svrhu samopromocije... ne mogu a da ne pomislim u svome mraku do kojeg to isijavanje nikako da dopre.
Jer... dobrota je strpljiva, ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, nego istini. Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi.

Je l' tako?!