A najbolji među nama...

Za razliku od onih kojima baš i nisam zadovoljna, iskopala sam i neke s kojima jesam...
Zadovoljna.
Donekle.
Tada.
Danas bih ipak drugačije.
Danas bih bolje.
Jer vjerujem da sam bolja.

Al' fine su bile ove tikvice... obzirom da ih ne volim.
Fin je bio i smoothie od tikvica... obzirom da ih ne volim...










Jučer ujutro, dok sam ukapala nekoliko povrtnih biljki koje je odavno trebalo ukopati, brundala sam i gunđala (sebi u bradu, jer me nije imao tko čuti :I) zbog svih onih stvari koje se od mene traže napraviti prije onih važnijih... pa sam se mislima dotaknula svih nesposobnih, svih lijenih, svih gotovana/maminih sinova/pogodnih/podobnih... svih onih koji čekaju da netko drugi radi njihov posao/podmeće svoja leđa/čisti njihova sranja...

U nekakvim razgovorima koje vodimo, sestra povremeno zna citirati Andrića i onu njegovu o vremenima koja dođu tako, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! , a ja na to, isto povremeno, znam reći nešto ovako:




Mal' me prošlo kad sam završila pretrgavanjem zakapanja tih 7-8 povrtnih biljki, al' ne skroz... samo sam bila malo selektivnija... i pomilovala one podobnije/pogodnije...
Al'/pa dok me još držalo uzela sam malu sjekiricu pa otfikarila... oslobodila stare drvene daske (što život znače) s mjesta kamo su ukopane već godinama...
Reckliram.
Daske koje su jako davno bile dijelovi ulaznih dvorišnih vrata, ii kako bi ovdje rekli - kapije... pa poslije jedna strane starog kokošinjca - mamina improvizacija, čekale su poslije još dugo u blatu, i još dugo da ih ja preuzmem - jer sam rekla da hoću, i jer sam rekla ih nitko ne dira.
Pa sam onda, dok sam ih vukla uz/sa/za sobom, ponovno brundala i gunđala, psovala... poluglasno - jer ako je i bio netko tko me mogao čuti, taj netko ne čuje.
Tata.
Vikao je za mnom da kud ću s daskama (iako sam rekla), da što će mi (a rekla sam)... i da što stalno nešto vučem i radim smeće, kao da ga ionako nema...(dobro, kome ja govorim?!?!), da kome to treba...
A meni, da kome će - meni sve treba... tako da nekad ne znam jesam li žena s potrebama, il' potreba sama...
Ribam.
Poslije sam daske pola dana strugala, prala i ribala - prljavština je neprestano izlazila... i izlazila.
Bila sam i ja prljava, mokra i ruke su me boljele.
Daske su pune čavala koje treba povaditi... al' ja sam pazila, jer ne vidim dobro... i onda dva prsta provukla preko najvećeg - skoro bi se klinom mogao nazvati.

Zbog njegove debljine i tuposti, to je bio više udarac no ubod - krvi skoro da i nije bilo u dvije sitne porezotine, ali su me bol i dvije modrice na zglobovima prstiju još neko vrijeme ljutile, pa sam, Damoklo, na čavle objesila rukavice... al' nema majci sine da padnu tek tako...
Jer majčine su i bile...
Još jedno pošteno ribanje i bit će to dobra podloga za neke nove fotografije.





Poslužujem.
Jedna od stvari koje sa guštom radim je posluživanje nekakvog jednostavnijeg, priprostijeg (podcjenjenijeg?) jela na fensi tanjuru.. pa se poslije misliti hoću li ručati za stolom, uz sav potreban pribor, ili ću ga ugurati među sav onaj nered uz računalo i potom prstima lijeve ruke čopkati male komadiće.
I danas sam... bez previše razmišljanja.
No, uz sav gušt i popratno veselje takvih radnji, još nisam primijetila bitnu razliku u okusu... bilo čega...
To rado napravim i čašama... pa svako piće koje popijem, i kad je lošije kvalitete, završi u nekakvoj finoj čaši.
Kuham.
Sutra ćemo imati nešto drugo... moglo bi biti čak i smiješno.









05. 12. 2021.