Ulica

Izlazim iz dvorišta u kojemu se, primjećujem, u jednom užem, zatvorenijem dijelu osjeti vlaga i miris ustajalosti, no ubrzo ga napuštam i zaboravljam iskorakom na sunce pa skretanjem na lijevo.
Shvatim da mi je pogreška izlazak bez zaštite za moje osjetljive oči - sunce nemilice blješti, ali odlučim ne vraćati se, i pomislim uz smijeh kako ću, ako baš nikako ne budem mogla gledati u sunce, smjerno spustiti pogled prema tlu i tako nastaviti :))
Izdržim nekako i ubrzo stižem do trgovine. Velika je, s velikim asortimanom raznih vrsta artikala, i zbog toga najčešće u nju i idem u kupovinu, no ovaj put sam došla samo po nekoliko sitnica koje bi mi možda mogle nedostajati ovog vikenda... ili u narednim danima koji možda neće biti ovako topli pa se neću ni usuditi izaći.
Usput sam srela nekoliko ljudi: neke poznam, dosta njih i ne, ali svatko svakoga pozdravlja. Povratak kući - oči preživjele!

Ponovno me dočeka onaj čudno memljivi prolaz, koji me sad malo i nervira, pa iznenada poželim udahnuti još ulice, no sada malo one s desne strane, koja je prisnija, življa, 'slavonskija', kakve je se oduvijek sjećam, ali u kojoj jako dugo nisam bila po danu, jer ja danju rijetko izlazim. Moje vrijeme je predvečer, kad malo 'dođem k sebi', i kada su moja pratnja obično samo ulične svjetiljke. Na toj desnoj strani se nalazi jedna manja trgovina, i ja se sjetih kako nisam kupila nikakve grickalice, pa bih, eto, kad sam već 'na nogama', baš mogla i tamo otići...

I već iza prvog ugla je sve postalo tako poznato: dva ženska glasa odjekuju. Mlađa žena stoji ispod prozora, a druga, starija, i s maramom na glavi, nalakćena kroz isti proviruje. Pozdravim ih, one odzdrave i nastave dalje glasno raspravljati o trećoj, koliko sam shvatila, još starijoj ženi koja treba na operaciju, ali se premišlja... a možda ju, kako kaže mlađa, u tim godinama nitko neće ni htjeti operirati!

Stižem do trgovine. Pred njom stoji nekoliko ljudi. Živo je, raspravlja se... Dva muškarca se dovikuju preko ceste. Udaljeni su dvadesetak metara, i zapravo... i ne dovikuju se oni, nego razgovaraju. Slavonci su takvi - uvijek glasni, ' grlati', njima je normalno tako vikati pa i kad su jedan od drugog udaljeni jedva jedan metar (dobro- dva:O), kao stari radio, s pokvarenim potenciometrom za glasnoću, koji se nikada ne stišava :))

- Jesi skuvo čobanac?!
- Nisam još!
- Pa ka'ćeš?!
- Maa stiigneem...!

Slavonci su takvi, pogotovo muškarci... oni uvijek sve stignu :))
Na ulazu u trgovinu propuštam ženu s naramkom kupljenih stvari koje ne uspijeva zadržati.
- Hoće, neće... hoćee... - čujem iza leđa glasove spremne ta okladu - odeee...
Ženi je sve palo iz ruku, a ulica odjekuje od smijeha. A smije se i 'smotana' dok joj svi pomažu da pokupi svoje stvari.

U trgovini sretnem bivšu susjedu... posao, beba... razgovoru se pridružuje i trgovkinja, Božić i Nova godina.
Ponovno sam vani... puno je: glasova, smijeha, dovikivanja, sad već prošlog Božića, ove i svih narednih Novih godina.
One dvije žene su još uvijek zajedno i sad odjekuje stariji glas.
- A ne mogu, a mooraaam.... pa de 'vo, pa de 'no... stalno nešto ima...
Pozdravim ih ponovno, i mislim se kako je u pravu, baš stalno nekakvog posla kojeg nikako stići...

Idem si skuhati kavu.