subota, 29.12.2007.
underneath it all
neki dan upucen mi je dobronamjerni savjet od nekoga tko se meni uvukao pod kozu.
rekao mi je da bi mozda bilo najbolje pustiti blog da umre.
da ne bih najebala.
da prostite.
ali to je meni tako mrska pomisao bez obzira na sve.
pokusavam zamisliti kako bih to mogla najebati i nekoliko prica cini se podosta vjerojatnima, ali svejedno...
mozda je ovo nacin na koji dajem svome avanturistickom duhu da si uzme maha.
na kraju krajeva, dok god sasvim savjesno zivim, ono sto radim u slobodno vrijeme cisto je moja stvar.
...........................
razocarana sam.
mislila sam da ne ocekujem puno nikad i ni od koga.
a ako sam u stanju biti razocarana, onda ocekujem svejedno previse, jel da?
tako sam ja barem frendici objasnila: nemres reci da nisi nis ocekivala, ako osjecas razocaranje.
od zaljubljenika u moja jebacka stopala, feetfetishist postao je najgori moguci frajer: onaj koji se ne javlja vise.
a ja to ne mogu razmjeti.
ili ne zelim pa brijem da ne mogu.
al svejedno brijem da ne mogu.
buduci nas odnos ne ukljucuje vidjanje na redovnoj bazi, seksualno trpim frustracije.
kako cemo to rijesiti?
otprilike to je bio sadrzaj moje poruke njemu.
a on se na to nije javio.
vise nikada.
pa jebemu...
brijem da razocaranje i nije neka najgora stvar koju sam mogla dozivjeti u ovom slucaju.
...........................
kada sam bila u samo se jebemo odnosima, koje sam, uz pokoju iznimku, sama prekidala zbog pomanjkanja interesa ili pojave dosade, nikad se nisam samo prestala javljati.
odnos s feetfetishistom dozivjela sam i prozivljavala kao ne samo se jebemo, nego jebemo se, ali si mi i zanimljiv
.
a interes je proizlazio iz nekog feelinga da se kuzimo u nekim stvarima u kojima se s drugim ljudima slabo kuzim.
sto je meni bilo sasvim dovoljno da mi u tom odnosu bude ok.
a onda se on ne javi i sve izgleda sasvim drugacije odjednom.
svasta sam ja zabrijala ili se zavaravala kako bi mi bilo ljepse.
a rekla sam si da to necu ciniti...
da je on mene razumio kako sam brijala da se razumijemo i kako sam brijala da ja razumijem njega, rekao bi nesto.
moja razglabanja o tome kako je kljucno za jedan zdravi odnos osjecati ugodu u drustvu osobe s kojom ga pokusavas izgraditi nisu naisla na predanog sugovornika.
sto sam pokusavala nadomjestiti cinjenicom da on tesko o tim stvarima razgovara.
a ispalo da uopce ne razgovara.
i da sam ja sve krivo sebi poslozila.
...........................
ja sam lezala na ledjima.
on me opkoracio klececi.
lizala sam mu supak.
a on je pusio moja stopala i dirao mi klitoris.
gorak okus koji je zaostao zbog njegova nejavljanja pokusavam oprati prizivanjem opisane scene, nakon koje je slijedio orgazam za pamcenje.
jedan od onih koji prizovu smjesak.
lijepo je imati takvu scenu.
barem jednu.
zbog ravnoteze, dakako.
da nema takvih scena, osjetiti bih mogla zaljenje sto sam se spetljala s njim in the first place.
a zaljenje je jedan od onih grdih osjecaja koje ne volimo.
...........................
tesko mi je to reci naglas, ali, da, mrzim (i mrzim upotrebljavati rijec "mrzim") kad ispadne krivo.
kad ispadne lose, jebi ga.
al kad ispadne skroz krivo, onda mi je bad.
...........................
imala sam savrsenog ljubavnika nekoliko mjeseci.
onog s kojim sam zajedno svrsavala.
i zbog kojeg sam bila puna dobre volje u to vrijeme.
sam me vrag tjerao pozvati se na dejt.
trenutak predugo smo si drzali ruke prilikom prvog rastanka.
to je valjda meni bilo tako romanticno da sam ja nabavila njegov broj, dogovorila ponovni susret, poslala odjebenicu savrsenom ljubavniku i pokusala se prepustiti romantici.
romantike uopce nije bilo.
niti prepustanja.
ali bilo je ok kada se dogadjalo.
i ne mogu razumjeti kako se onda covjek vise jednostavno samo ne javi.
da su ga oteli vanzemaljci, da se ozenio ili pozelio postati fucking fratar... fakat me mogao obavijestiti.
mislila sam da se na meni vidi da sam razumna prije svega i da sve mogu razumjeti... zato sam i razocarana.
...........................
doba je godine kad svi rezimiramo, zelimo, zakljucujemo i obecavamo.
rezime:
bila je ovo sve u svemu dobra godina.
zelja:
ne zelim biti tvrdja no sto jesam i manje dati ljudima da mi budu bliski.
zakljucak:
trebala bih pokusati ne ulaziti u komplicirane odnose.
obecanje:
sama sebi obecavam da cu sljedece godine u ovo doba reci da je protekla godina bila najbolja do sada.
dakle,
samo se malo moram potruditi sama oko sebe jos.
osjecam se kao da vrtim neki kotacic koji samo sto nije sjeo na pravo mjesto.
taj osjecaj uzbudjuje i motivira.
sasvim posten rasplet, jel da?
subota, 22.12.2007.
svemirska ravnoteza
stigla sam kuci i zakacila torbu za naslon stolca otkopcavajuci kaput.
ugodno termostatiran prostor me posteno podobucenu gotovo ogolio za tren.
kroz skiny grudnjak osjetila sam kako mi strse bradavice.
obukla sam se u odjecu za po doma i sjela pred racunalo trljajuci oci umorne od visesatnog rada pred istim.
razmotala sam zalihu, smotala si pljugu i surfala.
...........................
sve sjeda na svoje mjesto.
proslotjedna dobra vijest pokrenula je lavinu.
citava obitelj mi je euforicna, premda to nitko ne zeli bas tako izravno reci.
situacija na poslu je prekrasna.
cega god se primim, sve mi ide.
zadovoljna sam.
...........................
na pocetku opisan slijed aktivnost uz pokoju iznimku moja je rutina vec duze vrijeme.
iznimke su posljedica svemirske ravnoteze.
muskarci u mom zivotu ono su o cemu razmisljam takodjer rutinski.
i ne znam zasto imam problem, ali znam koji imam problem.
a to je pocetak.
brijem da je aristotel rekao da je pocetak pola obavljenog posla.
tak da jos samo drugu polovicu moram rijesiti.
...........................
kad sam se pocela druziti s feetfetishistom, a prilikom jednog od prvih zajednickih lezanja u njegovom krevetu, osjetila sam kako mu jako lupa srce.
cuj, kad ja ovako osjetim da tebi lupa srce, a znam da tako lupa jer sam ja ti blizu, ja dobijem dojam da se ja tebi jako svidjam i to mi se sve manje svidja, pa ako zelis da se druzimo, nemoj mi bas pokazivati koliko ti se svidjam jer cu nestati.
tak nesto mi je bilo u glavi.
i tak sam mu nesto tocno i rekla.
njemu lupa srce svaki put.
al mi ne pokazuje koliko mu se svidjam.
ponekad, dok izvodimo razne seksualne eksapade, dobijem od njega uzivalacko ocitovanje.
takodjer, ponekad, dok pricamo o zivotu, svemiru i svemu ostalom, dobijem isto.
...........................
ne dobivam tako mi mrske psece poglede i gomilu njeznosti.
dobivam od njega tocno ono sto zelim.
a nisam zadovoljna.
ja bih sada htjela da se on javi i kaze da misli na mene i da mu falim.
a da to radi na redovnoj bazi, dobila bih slomove zivaca.
...........................
ti nemas pojma kaj ti hoces u zivotu!, rekao mi je jedan davni prijatelj, koji me volio vise nego ja njega.
sve se cesce toga sjetim.
i svaki put sam svjesna kako je to istina.
...........................
i ostecene robe.
ja sam amy damon i imam gresku.
toplo se nadam da nije neka od onih u genetskom kodu.
ja se bojim dati ljudima da mi budu bliski.
ja volim imati neke stvari samo za sebe.
i ja ne volim pricati ljudima o onom o cemu mislim i o onom sto osjecam i o onom sto me muci.
o takvim stvarima volim razgovarati samo s najdrazim sugovornikom.
sa samom sobom, op.a.
kad pokusam nekom nesto reci, ispadne krivo.
uopce ne kazem ono sto mislim.
krenem i sve sto kazem je besmisleno, a kako sam nesto rekla, besmislen je i daljnji razgovor o tome sto sam izgovorila, premda uvijek slijedi.
...........................
u povrsnim socijalnim interakcijama sam sjajna.
sve, sto bi trazilo zalazenje pod povrsinu, pokusavam izbjeci.
...........................
sad cu biti sama sa sobom, uz zalihu i pornice.
tako sam bila neki dan isto.
pa sam u trzaju srusila casu punu onog finog crvenog soka po tipkovnici.
sljedeceg dana m,n,z, space i enter vise nisu radili.
da nisam nabavila novu tipkovicu po kojoj prstici uzivaju tipkati, price ne bi bilo.
...........................
previse ljudi koji znaju mene u stvarnom zivotu sada me vec mogu povezati s ovim blogom i to me ne cini previse sretnom.
svaki mozebitni razgovor o tome ne dolazi u obzir, ali da me koci, koci me.
toliko da je gust sve manji, a mene je ovdje sve manje.
ubiti i ovaj blog i krenuti iznova bih mogla, ali ne budem.
ovdje je citava moja prica s direktorom svemira.
mozda bih uistinu trebala arhivirati je, kao neki simbolicni startni point.
ali ne mogu.
jos je u meni negdje.
i jos me zna boljeti.
mozda cu, kada prebolim, ako ikada, biti bez greske.
a mozda i necu.
...........................
anyway, opcija imam.
a ova moja dvadesetisedma je za sada unatoc tim sitnicama najbolja godina.
bas kako i treba biti.
