free hit counter
Tko mijenja žarulje - Irnan blog - NPZ - Blog.hr

Irnan blog - NPZ

12.03.2008., srijeda


Tko mijenja žarulje
Kolegica, sretno udana već više od dva desetlijeća, dotjerana i lijepo odjevena, sva lepršava i vrckasta, ispričala mi je jednom davno svoju teoriju uspješnog braka. Zapravo, možda je bolje umjesto »teorije« reći »praksa«, jer temelji na njenom iskustvu. Slučajan susret, riječ po riječ i završile smo na kavi u obližnjem kafiću.
Na moje pitanje kako je, zabljesnuo me zasljepljujući osmjeh, koji je bio rječitiji od bilo kakvog verbalnog odgovora. I tako mi je ispričala kako je sretna u braku, ima dobar posao, auto i kućicu u predgrađu. Njene su riječi uistinu bile glazba za moje uši, u vrijeme kada su ljudi zauzeti borbom za vlastitu egzistenciju, kronično bez love i prilično depresivni. Uvijek se radujem kad čujem da nekome ide dobro, to mi na neki čudan način popravi i uljepša dan. Nakon druge kavice je zavjerenički sagnula glavu i šapatom mi počela otkrivati tajnu svojeg dugog bračnog staža.

»Znaš, uopće nije neka mudrost ostati u braku. Sve što moraš znati je da si ti ta koja vodi igru, ali istovremeno ne smiješ ostavljati takav utisak ni za živu glavu.«

»Hmmm«…promumljala sam s nerazumijevanjem, čekajući da nastavi priču.

»Ne, ozbiljno! Gle, većina žena radi katastrofalnu grešku, a moglo bi im biti lijepo.«

»O.K., pa, dobro, hoćeš li mi reći koju to grešku žene rade?« - zapitah, malo iz pristojnosti, a malo iz radoznalosti, naime, nikad ne znaš kada će ti kakav savjet dobro doći.

»Pogle mene, znaš da nikad nisam bila neka kuharica. Ali, kad ja spremim klopu, moj Max si obavezno pojede prste!«

Priznajem, da sam zbunjeno gledala u nju, sve manje razumijevajući o čemu govori. Uhvatila je moj zbunjeni pogled i počela se smijati.

»Vidi, kad dođemo s posla već je pola šest. Uglavnom, niti imam vremena, niti mi se da kuhati, a i boga pitaj kak bi sve skupa ispalo. I onda ti ja njega lijepo pitam što bi jeo za večeru, a pritom ga »nježno« usmjerim na meni koji sam još ujutro isplanirala. Uglavnom je to tjestenina na milion načina. I ne samo da je s guštom pojede, već hvali moje umijeće kuhanja, svima koji ga žele slušati. Počne sa prijedlogom za pohano meso, ali se na kraju »odluči« za tjesteninu sa srdelicama. Kuhanje mi uzme dvadeset minuta, pranje suđa dodatnih deset i problem je riješen. Još uvijek mi ostane dovoljno vremena za odmaranje uz televiziju.

Kad mi pregori žarulja, ne pada mi na pamet da mu kažem da je zamijeni.«

Tu sam je prekinula upitaviši: »Što, ti je zamijeniš?«

»Ma, što ti pada na pamet! U životu nisam zamijenila žarulju. A zašto imam njega? Ja ti lijepo uzmem kutiju sa žaruljom i krenem prema svjetiljki, ali sam preniska, pa onda tražim stolac i tako to…na kraju on ustane pa zamijeni žarulju. Da sam mu rekla da je zamijeni, vjerovatno bih dobila odgovor »Čekaj da završe vijesti.«- reče i nasmije se.

»Onda, on bi u subotu išao na pecanje, a ja bih skočila malo do Sljemena. Bez sumnji, da bi mi izašao ususret da ga zamolim, da odemo na Sljeme, ali puno efikasnije je postići da on misli kako je ideja bila, zapravo, njegova. Kužiš, nije fora u tome, da on misli kako je uvijek po mojem, već je fora u tome, da on misli kako je on glavni igrač, a u stvari »igramo« po mom scenariju.

Na primjer, prošle godine smo kupovali auto za mene i ja sam htjela neki mali autić, dok je on cijelo vrijeme tvrdio kako je veliki auto puno sigurniji u prometu. I tako, nisam inzistirala, već sam mu po malo dozirala prednosti malog auta, dok na kraju nismo kupili ovu moju bubicu. I znaš što, kad su mu došli prijatelji, sav ponosan im je pokazao koji auto je »odabrao« za svoju ženu, nabrajajući sve njegove prednosti: malo troši, lagan za parkiranje, pravi ženski.«

Priznajem da mi se je već vrtjelo od informacija koje sam pokušavala preraditi, ali sam se ipak snašla i pitala je:

»Pa, meni ovo zvuči jako komplicirano. Ovo manevriranje ti oduzme više vremena i energije, nego da otvoreno kažeš što misliš. Barem se meni tako čini.«

»Ma štogod! Ništa mi to ne oduzima, kod mene je to već razrađeno do potankosti i spontano..baš je zabavno promatrati kako je sretan kad misli da je po njegovom! A mene ništa ne košta. Oboje sretni i zadovoljni.« - reče ona s najvećim i najnepatvorenijim osmjehom kojeg sam vidjela u posljednjih deset godina.

Moram priznati da me se dojmila njena priča. I njen osmjeh i sreća. Ona je očito pronašla svoj recept za sreću koji za njih dvoje više nego odlično funkcionira. Naposlijetku, ono što je važno da su oboje zadovoljni, zar ne?

Upravo maločas mi je pregorila žarulja. To me i podsjetilo na ovu davnu priču, koja je malo prekrojena i prilagođena, ali mislim da dobro oslikava suštinu.

A žarulja? Neš ti žarulje, prvo je moram otići kupiti, sve smo zalihe potrošili i nikako se sjetiti kupiti nove. rofl

- 19:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>