|
Hladno mi je. Drhtim dok govoriš i koristim snijeg kao ispriku, omatam kaput oko sebe i stavljam rukavice spremna za polazak, a želim ostati. Pitam se, je li ti uopće stalo ili si samo pristojn, znaš, zaljubljeni često vide ono čega nema. Uostalom, više bi mi odgovaralo da si malo manje pristojan, ne bih se protivila i pokojoj lascivnoj riječi i ponekom vrlo određenom dodiru dok te ovako gledam; ne budi toliko uzoran, dok me razara čežnja za tvojom blizinom. Vrlo sam određena u svojoj nakani da prislonim glavu na tvoja ramena, govorim, da mi je hladno, a ti mi pružaš svoj kaput da me zagrije. Kakve li ironije!? Poželim viknuti, da me zagrliš, poljubiš, odvučeš u kakav mračni kutak i činiš samnom što te volja, ali odustajem... Pitaš me, zar mi je još uvijek hladno, gledam te i ne vjerujem svojim ušima, skidam tvoj kaput sa svojih ramena i bacam ti ga u naručje. Odlazim... Trčiš zamnom i pitaš zašto sam ljuta, smiješno, ali ne znam što bih ti rekla; da sam razočarana što me nisi poljubio, ( pitanje jesi li uopće pomislio na to ), da sam razočarana što si gentlmen ( kamo sreće da nisi ), da sam razočarana što se prije nismo sreli ( kao da bi to nešto promijenilo ), da mi ne treba tvoj kaput, nego ti, doista, ne znam što bih ti rekla. Stoga odlazim niz cestu dok mi se niz lice kotrljaju suze i pitam se, koliko je već žena plakalo zbog tvog kaputa... Možda sam ja prva kojoj je hladno, možda si ti prvi gentlmen u mom životu, no više nije važno. Odustaješ. Više ne trčiš zamnom. Zapravo mi je laknulo, jer ja ionako ne bih znala što učiniti s jednim gentlmenom, ostani tamo gdje si oduvijek bio - u mojim najluđim snovima. ('86) |