15.12.2006., petak
Popravni ispit
|
Tog kasnoljetnog predvečerja, nakon napornog radnog dana i kratke ali oštre svađe sa suprugom, otišla sam u šetnju do obližnjeg jezera, gdje sam imala svoj skroviti kutak, sakriven od očiju radoznalih prolaznika i gdje sam obično uspijevala pronaći toliko traženi mir i tišinu. Došavši do velikog stabla čija se krošnja povijala pod svojom raskošnom težinom, sjela sam na stari kamen koji mi je toliko puta do sada pružio utjehu, kada sam bila umorna, nesretna i sama… Zatvorila sam oči i duboko udahnula, osjećajući kako se umor iz mojih mišića rastvara i nestaje u prvim sjenama rane večeri. Provela sam tako neko vrijeme zatopljena u vlastita razmišljanja, a kada sam napokon otvorila oči i pogledom zaokružila svojim »utočištem«, nekoliko metara dalje od sebe sam zagledala pogurenu figuru čovjeka. Stajao je potpuno nepomično, pogleda uprtog negdje u daljinu. Za trenutak sam osjetila nelagodu i poriv, da ustanem i odem, međutim, posve suprotno prvoj nakani ostala sam sjediti, diskretno pogledavajući u njegovom pravcu. Nešto u njegovu držanju i u njegovoj nepomičnosti, dalo mi je naslutiti, da mi od njega ne prijeti nikakva opasnost, štoviše, imala sam neki neodređeni predosjećaj, da se je ovaj čovjek našao na ovom mjestu iz istih razloga kao i ja – da razbistri svoje misli i pobjegne od nečega što ga je očigledno mučilo. Nekih pet minuta kasnije, do tada nepomična figura se je pomaknula i čovjek se umornim korakom zaputio u mom pravcu, potpuno nesvjestan moje prisutnosti. Prolazeći pored mene, iznenađen je zastao, i trenutak ili dva se činilo, kako o nečem razmišlja, a onda mi se obratio riječima: »Hoće li vas smetati, ako sjednem pored vas?« Ne čekajući na moj odgovor, spustio se na travnati pokrivač i ostao tako sjediti… Diskretno sam ga pogledala i unatoč prvom mraku koji se spuštao, iznenađena opazila suze u njegovim očima. Bio je to visok i vitak mladić od svojih, možda tridesetak godina, i izgledao je posve odsutno. Bilo je očigledno da ga nešto muči, ali pošto nisam od one vrste ljudi, koji dosađuju pitanjima, i sama sam ostala nijema, poštujući tišinu koja je nastala… Iz razmišljanja me je trgnuo njegov glas: »Niste ljuti što sam samo ovako sjeo pored vas? Ovog trena ne mogu podnijeti da budem sam. Došao sam ovdje upravo s tom namjerom, ali sam shvatio, da je to bio loš izbor. No, kad malo bolje razmislim, i nemam kamo otići…« I dalje sam šutjela, ne znajući što ovaj, očito nesretni mladić zapravo želi od mene. » Danas sam upravo upropastio svoj život. Možete mi čestitati!« - progovori s gorčinom u glasu. » Nemojte tako, ništa nije tako loše, da se ne bi moglo popraviti. Život je lijep upravo zbog činjenice da nam pruža mogućnost popravnog ispita.« - pokušala sam ga utješiti. » O tome se i radi! Ne znam može li se još išta popraviti. U ovom trenutku mi se čini, da je svemu došao kraj. Prije sat vremena došao sam ovamo direktno iz bolnice. Tamo leži moja žena….« »Žao mi je. Nadam se da nije ništa ozbiljno.« sam mu odgovorila, istovremeno se osjećajući poput običnog idiota, postavši svjesna kakvu sam mu glupost upravo rekla. Zar bi izgledao ovako, kada ne bi bilo ništa ozbiljno? No, bilo je prekasno, riječi su se već rasplinule u eteru, no srećom, izgleda da ipak nisu doprle do njega. » Još jutros je naš dan izgledao poput svakog drugog, ustali smo, doručkovali i pripremali se za odlazak na posao. A, onda… onda smo se posvađali oko neke banalne gluposti. Pale su teške riječi s obje strane, iz vlastite nemoći i povrijeđenosti izgovorio sam mnogo ružnih stvari. Uspio sam je rasplakati, ali nisam mario… Onako ljutita je zalupila vratima i izašla, te krenula na posao… Dva sata kasnije su mi javili da je izgubila kontrolu nad upravljačem i sletjela u obližnji kanal…« » Žao mi je. I, kako je sada? « » Leži u potpuno nesvjesnom stanju. Proveo sam cijeli dan pored njenog kreveta i gledao u njen bijeli i izmučen obraz, nepomičan kao da je isklesan iz kamena. I postao sam svjestan, kakvu sam glupost napravio! U tih nekoliko sati odvrtio sam pred očima sve naše godine i shvatio što smo radili jedno drugome! U početku veze smo često govorili jedno drugome »Volim te«, grlili se prije odlaska na posao, nastojali usrećiti jedno drugoga pokojom malom sitnicom, bio to kamenčić s obližnje plaže ili cvijet ubran negdje u prolazu. A onda smo se negdje, umorni od godina i života, počeli udaljavati jedno od drugoga… Sve češće smo zaboravljali taj mali poljubac na rastanku, nismo više govorili jedno drugom »Volim te« i sve češće smo prolazili jedno pored drugog poput dvoje običnih stranaca. Shvatio sam da smo jedno drugo podrazumijevali, kao nešto što posjedujemo, kao nešto što je sigurno i izvjesno; naše za sva vremena. Shvatio sam da smo se prestali truditi. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jedno drugome smo postali tek obični bračni inventar. Toliko smo puta bili ogorčeni zbog sitnica, toliko smo se puta posvađali dokazujući jedno drugome da nije u pravu, toliko smo energije potrošili na nekorisne i posve pogrešne stvari… A pritom smo zaboravili, da se još uvijek volimo… I sada leži u onom krevetu… Moje zadnje riječi koje je odnijela sa sobom bile su izrečene u ljutnji i želji da je povrijedim. Zadnje što je vidjela, bio je moj ljutiti obraz i prijezir u očima. Zadnje što joj je ostalo u sjećanju, bile su njene suze koje sam ja izazvao! Uzrujana zbog svađe je sletjela s ceste. U to sam više nego uvjeren, jer ona je oduvijek bila pažljiv i dobar vozač, za razliku od mene kojem je cesta služila kao ventil za ispuhavanje. Shvaćate li, ja sam je »gurnuo« s ceste. Ja sam kriv što ona ondje leži. I ako… ako… Tu mu je prepukao glas i glasno je zaplakao… Sjedila sam zbunjena i sve što sam mogla bila je tek tiha utjeha potpunom strancu i spremnost da s njim podijelim njegovu tugu. » Ako se ona više ne probudi… ja neću moći živjeti s tim… kako ću oprostiti sebi, da je naš zadnji susret bio začinjen tolikim ružnim riječima, umjesto poljupcem na rastanku i kratkom, ali iskrenom željom » Provedi dobar dan«! Toliko toga joj nisam rekao, a morao sam… toliko toga sam želio napraviti, a nisam… toliko sam joj stvari obećao, ali ih nikada nisam ispunio, ostavljajući to za neko drugo, »bolje« vrijeme, kao da imamo još cijeli život ispred sebe… Što bih sve dao, da mogu vratiti vrijeme unatrag! Da je mogu zagrliti i poljubiti, čvrsto stisnuti uz sebe i reći koliko je volim, unatoč svim olujama kroz koje smo prošli! Ali, vrijeme je nemoguće vratiti unatrag! Sve što mi preostaje je čekanje… Eto, sada shvaćate, zašto nisam mogao ostati sam, zašto sam sjeo pored vas. Iskreno vas molim, da mi ne zamjerite…« Zaustila sam da mu kažem kako je sve u redu i kako se nadam, da će se njegova supruga oporaviti, kada je zazvonio njegov mobilni telefon. Drhtavim prstima je prinio telefon ušima i nekoliko trenutaka pažljivo slušao sugovornika s druge strane, a tada je skočio i s osmjehom na usnama rekao: » Probudila se! Oprostite, ali žurim k njoj! Hvala vam na svemu!« je rekao i otrčao put naselja. »Ne! Hvala vama!« povikala sam za njim i sama ustala da krenem. Za trenutak je zastao zbunjen i pitao me: »Meni? Na čemu?« Nasmiješila sam se i promrmljala: »Nije važno!« te brzim korakom krenula put našeg doma. Utrčala sam u kuću i ne skinuvši cipele pojurila u dnevni boravak, gdje je moj suprug potpuno u svom svijetu, gledao prijenos tekme. Bacila sam mu se u zagrljaj i uz zvučni poljubac rekla:«Kada sam ti zadnji puta rekla koliko te volim?« Iznenađeno me je pogledao i pitao: »Što se tebi desilo tamo vani, da sam si zaslužio ovakav zagrljaj nakon svađe? Mislio sam da ćeš se ljutiti barem tri dana, kao što ti već znaš?« »Ljutim se još uvijek. Ali te i volim! Lakše ću zaspati sada kada to znaš!« Ne obazirući se na njegov začuđeni pogled, krenula sam stepenicama s mislima pored mladića, koji mi je danas poklonio neprocijenjivu životnu lekciju, koju sam negdje, nekad i tko zna zbog čega, iako sam je znala – zaboravila… Svim srcem sam željela, da mu život podastre još jedan popravni ispit, kako bi učinio sve ono što je propustio. I bila sam zahvalna na prilici, da sama ne moram kroz tako tešku školu kroz kakvu je prolazio on. Vjerovatno nikada neće saznati zašto ja dugujem zahvalnost njemu, a ne on meni. |
| prosinac, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@