![]() ON: Čuj, jesi li vidjela gdje je ona moja plava košulja? ONA: Nemam pojma. Valjda u ormaru, gdje sam ti je pospremila kad sam je speglala. Pogledaj malo! ON: Ne vidim! Tu ima sto košulja, ali nema plave. ONA: Pogledaj malo bolje, mora biti! ON: Kad ti kažem da nema! ONA: ( malo počeprka po vješalicama i slavodobitno izvuče košulju ) Kako nema? Pa, znala sam da je tu! Kad bi gledao, ti bi je i našao! ON: ( mumlja sebi u bradu ) Pa, da! Normalno da je nisam našao, kad je preko nje složila još četiri druge košulje.) ONA: ( u sebi ) Normalno! Ništa ne može naći, osim ako ga ne udari u nos! Da bi malo potražio, o tome, naravno, nema ni govora. ON: ( s košuljom u ruci otvara frižider i pita ) Čuj, pa kaj je sfalilo onog našeg maslaca s kikirikijem? Još jučer je tu bila puna staklenka. ONA: ( uz uzdah ) Još uvijek je tu. Druga polica, s lijeve strane skroz u zadnjem redu… ON: Pa, zašto moraš skrivati te staklenke, da ih nitko normalan ne može naći? ONA: Tko ih skriva? Samo sam ih posložila, pošto je pun frižider, neke stvari moraju biti i u zadnjem redu, zar ne? Bože, ti muškarci! ON: Vi žene ste bolesne, ako sve nije složeno na crtu. Još dobro da ne radite u vojsci! Jadni vojnici bi načisto nadrapali! ONA: Barem bi bilo više reda u vašim, inače totalno raspuštenim životima. ON: (traži neke dokumente po svom radnom stolu i psuje ) Jesi ti opet nešto pospremala po mojoj radnoj sobi?! Ne mogu naći nacrte koje trebam za današnji sastanak! ONA: Normalno da jesam, kad ti je soba izgledala kao da je netom pretrpjela zračni napad. ON: Vidiš, i sad ja nemam pojma gdje mi je što! ONA: Pa, da, logično! Ti se snalaziš jedino u neredu. Čim je nešto pospremljeno, ti se sav izgubiš. ON: To je MOJ nered. I to ne bilo kakav. To je kreativni nered u kojem se ja bez greške snalazim. I što sad? Ne mogu ići na sastanak bez svojih nacrta?! ONA: A da pogledaš u zadnju ladicu, u fasciklu na kojoj piše NACRTI? ON: ( zbunjeno ) Ali, ja nemam takvu fasciklu… ONA: O, da. Imaš. Od jučer. Žute je boje i ima plavu naljepnicu na lijevom gornjem uglu. ON: Kad bi se bar prestala miješati u moje stvari! ONA: Ako se ja prestanem miješati u tvoje stvari, ti ćeš biti izgubljen u vremenu i prostoru. ON: ( nešto lupa po kupaonici ali na kraju ne izdrži ) Pa, dobro, gdje je moja četkica za zube? ONA: U čaši iznad umivaonika, a gdje bi bila? ON: ( zbunjeno ) Ali tu nema moje četkice. Pitam gdje je moja plava četkica? ONA: U smeću. Bila je već tako oglodana, kao da si s njom ribao tenesice! ON: Isuse Bože, sad si još počela bacati moje stvari, nije dosta što ih stalno premještaš, tako da ih nikada ne mogu naći… ONA: Nemoj toliko gunđati. Budi sretan da pospremam za tobom, u suprotnom bi plivao u starim papirima do grla. Ovako imaš mene da ih se riješim. ON: ???????? KAKVIM PAPIRIMA? ONA: Pa, znaš, onim papirima koji su bili već totalno ocufani i razbacani po radnom stolu. ON: ( režeći ) Strah me i pitati što si napravila s tim papirima? ONA: ( nevino uz smješak ) Vani, u kanti za smeće… ON: Ali, to su bili moji projektni papiri na kojima radim već dobra tri mjeseca. Pa, dobro, jesi li ti normalna? ONA: ( kroz suze ) Ali, ja sam samo htjela da tvoja soba bude konačno uredna… ON: ( zalupi vrata s treskom i izađe na dvorište ) ONA: ( baci pogled kroz prozor i ugleda rijedak prizor, supruga kako kopa po kanti za smeće) i pomisli: Ah, kako su čudni ti muškarci! Da je imao te papire uredno složene na svom stolu, njoj ne bi palo na pamet da ih baci! |