Danas je jedan od onih dana, kada se unatoč gomili ljudi koja me okružuje, osjećam tako silno sama... Možda zato što se bliži Nova godina ( što kod mene uvijek izaziva osjećajnu inventuru protekle godine ), možda je to zaostali utjecaj punog mjeseca, ili nešto treće; tek osjećam neku neobjašnjivu tugu, koja se zavlači u sve pore, i ustrajno ispunjava čak i najmanje pukotinice na koje nailazi, na svom destruktivnom pohodu. Ne volim taj osjećaj izgubljenosti i nepripadnosti, od toga me samo par stepenica dijeli od ponora depresije, iz koje se svaki puta izvučem tek uz maksimalni napor i nadljudsku snagu volje. Moja prijateljica je daleko, osoba koja me uvijek uspijeva trgnuti iz letargije još je dalje, udaljena beskrajnim prostranstvom oceana. Ono što najviše boli u ovom trenutku jest spoznaja, da je osoba koja bi mi trebala biti fizički i emotivno najbliža, trenutno milion svjetlosnih godina daleko, ništa manje izgubljena u svom vlastitom svijetu, no što sam to ja... Inače ugodna tišina postala je teška poput čelične koprene, a neizgovorene riječi plutaju eterom, bolno napuštene od svojih vlasnika. Rado bih se isplakala, pa ne mogu... prejake su kočnice što ih je život usadio u moj mentalni i emotivni sklop, zbog tisuću puta ponovoljenih riječi jednom daleko u doba mog djetinjstva:"Ja znam da ti nećeš plakati." I nisam. Ne tada, ne sada... Zapravo, ja i ne znam kako se plače. Nisam li to morala naučiti još kao dijete? Dok su drugi plakali zbog poderanih koljena ili uništene igračke, ja sam samo stisnula zube i hrabro nastavila dalje. Zato što se to očekivalo od mene. Zato što "hrabri ne plaču". Zato što su "suze sa slabiće". A od mene su očekivali da budem jaka. Postajem svjesna katastrofalne greške koja je uprogramirana i sigurno skrita negdje u dubinama moje podsvjesti i koja je osiromašila moj život za okus makar jedne male slane suze na mojim usnama. Da, danas je jedan od onih dana kada bih plakala do besvijesti i pustila makar zrnce tuge iz svog zaključanog srca... ali, ne znam kako. Osjećam jednu malu kapljicu na rubu svog oka, ali nikako da klizne, da si utre put iz dugogodišnjeg zatočeništva i sputanih emocija. Hoću li ikada naučiti? Danas je jedan od onih dana kada poželim da nešto razbijem, ali ne mogu... ruka se zaustavi na pola puta i jedan glas iz nutrine mi šapuće:"Ne smiješ to učiniti. To je znak gubitka kontrole." Poput bujice naviru mi sjećanja i mudri savjeti još mudrijih glava: "Dobra djeca ne viču." "Dobra djeca ne razbijaju i ne lome igračke." "Dobra su djeca uvijek poslušna". "Od tebe se očekuje samo najbolje.." i tako u nedogled... Poželim vrisnuti, kako više nisam dijete, poželim nešto razbiti, poželim za promjenu ne biti dobra i uzor u svemu, poželim ponekad dozvoliti svojim slabostima da isplivaju na površinu. Ali, sve ostaje samo na želji... |