Ima li radioaktivnog otpada u Papuku?

Poruka koja mi je rano jutros stigla šturo me obavijestila o članku iz Večernjeg lista na temu radioaktivnog otpada u Papuku i s time navodno poveznim velikim količinama teških metala pronađenih u mesu divljači. Naježio sam se. Već mjesec dana pokušavam doći do relevantnih informacija o problemu radioaktivnog otpada u Papuku.

"Lovci potpapučkoga kraja ne znaju što je uzrok koncentracije teških metala kadmija, žive, olova i arsena u iznutricama i mesu divljih svinja i jelenske divljači koja je pet do čak 30 puta veća od propisane."

"Da je vrag odnio šalu potvrđuje Rješenje veterinarske inspekcije kojim gospodarima lovišta u okolici Voćina zabranjuje korištenje mesa divljači prije nego što ga pregleda Hrvatski veterinarski institut u Zagrebu."

"Kako na tom području nema tvornica koje bi proizvodile opasne otrove, lovci sumnjaju da na Papuku postoje skrivena spremišta radioaktivnog otpada iz kojih "cure" teški metali. Pregledom hrane, drveća, žira i zemlje na Papuku, potvrđeno je da u njima otrova nema, a samo je u vodi potoka kod Lisičina zabilježena koncentracija olova 14 puta veća od dopuštene.
Pročitajte cijeli članak u Večernjem listu.

Pitanja koja i dalje ostaju otvorena su: odakle potiče zagađenje, tj. gdje su sve izvori zagađenja, te tko je dozvolio i proveo navodna zakapanja radioaktivnog i toksičnog otpada?

Teme o radioaktivnim odlagalištima u Papuku i Psunju provlače se kroz novine i priče lokalnog stanovništva još iz vremena Domovinskoga rata, kada je dio toga područja bio pod nadzorom UN-a, takozvana UNPA zona zapad.

Panika se digla i početkom 2001., točnije 19. 01. 2001. kada je švicarski tabloid Blick objavio članak o potencijalnom otpadu u Papuku razotkrivajući priču koju hrvatska vlada navodno želi zataškati. U kratkom pitanju na forumu http://www.vanderbilt.edu/radsafe/0101/msg00455.html Patrick Mayer traži dodatne informacije o priči koju je pročitao u Blicku. To je i jedini trag teksta iz Blicka kojega sam uspio pronaći na netu, nema ga niti na on-line izdanju te švicarske novine.

Dakle, Mayer pita:

"Dear Radsafers

Does anyone have any reliable information on an alleged illegal radioactive waste dump in the Papuk mountains in Croatia?

Today a Swiss tabloid published an article on its website, "disclosing" the story which the croatian governement is said to hide from the public. The article comes with a picture of a chicken with four legs and mentions other birth defects on animals as well as spectacular anomalies on plants in the region. It also reports statements from local physicians on an increase in cancer incidence among the local population. The article goes on to speculate on the source of the radioactive material, naming Krsko NPP, but also a possible war legacy and on the use of DU ammunition during the conflict between Serbia and Croatia in the years 1991 to 1995."

Govorkanja lokalnog stanovništva, ali i jednog štovanog profesora, te u novinama objavljeno konkretno mjesto na kojemu je po pričama zakopan otpad, govore da «ima nešto» u tom Papuku što javnost ne zna. Najnoviji slučaj s teškim metalima još više ide u prilog sumnjama da je Papuk poslužio više puta kao «mjesto za rješavanje» problema opasnog otpada.

U Papuku se i službeno sve do 1999., kada je proglašen Park prirode Papuk, htjelo sagraditi odlagalište radioaktivnog otpada. Odlukom o proglašenju PP Papuk onemogućeno je da se u Papuku skladišti bilo kakav opasni otpad. No, što se događalo prije 1999. i tijekom rata?

O mogućim zakapanjima radioaktivnog otpada znao je i UN krajem 1993. i početkom 1994. kada je njihova komisija boravila na terenu, ispitivajući potencijalne lokacije koje im je doturilo čelništvo Republike Srpske Krajine. Iz prve nisu ništa našli, a drugi puta, što ćete vidjeti kasnije, nisu ni izašli na teren.
Pogledajte službeni UN-ov dokument o tome.

Prije tri tjedna stupio sam u kontakt s udrugom Veritas iz Beograda koja tvrdi da ima dokumente koji govore u prilog tvrdnji da je tijekom rata na tim područjima zakapan radioaktivni otpad. Priča me zainteresirala jer sam u razgovoru s čovjekom koji je istraživao ovu problematiku na terenu i kod lokalnog stanovništva, saznao za priču o Srbima s početka devedesetih koji su tijekom noći na svojim položajima u blizini Kamenske i Sažija čuli nekoliko noći za redom tešku mehanizaciju, te su o saznanjima da se nešto zakapalo na «hrvatskoj strani» obavijestili svoje nadređene.

Kada sam od Veritasa zatražio dodatna objašnjenja i uvid u dokumentaciju koju posjeduju, dobio sam odgovor da ću za dodatne dokumente morati potegnuti do njih u Beograd, a e-mailom mi je 23.01.2007. stiglo samo ovo:

Borba, studeni 1994.

Zanimljiva je dakle zadnja rečenica iz ovoga članka koja kaže da UN nije zbog vremenske stiske ispitao dodatne lokacije dobivene od čelništva Republike Srpske Krajine, a da su informacije o dodatnim neispitanim lokacijama završile na sudu u Haagu. Ne budi lijen prije tjedan dana poslao sam zahtjev za tim informacijama u Haški tribunal, ali odgovora još nisam dobio. Nadam mu se uskoro...

…kao i odgovoru iz Ministarstva zaštite okoliša i prostornoga uređenja na moj današnji Zahtjev za pristup informacijama, u kojemu tražim:

«Informacije koje me zanimaju odnose se na postojanje bilo kakvih odlagališta radioaktivnog i toksičnog otpada na širem području Papuka i Psunja. Zanimaju me saznanja ministarstva o toj temi, kao i poduzetim aktivnostima kako bi se ispitale potencijalne lokacije odlagališta na terenu. Također Vas molim da mi dostavite informacije koja druga državna tijela posjeduju saznanja vezana uz predmet ovoga zahtjeva.

P.S. Citat iz Nacionalne strategije zaštite okoliša:

"Republika Hrvatska nema nuklearnih postrojenja, nuklearnog programa, nuklearnog materijala, a niti znatnijih količina radioaktivnog otpada na svojemu teritoriju. Radioaktivni se materijal i izvori zračenja koriste u medicini (nuklearna medicina i radioterapija), industriji te u istraživanjima. Nisko i srednjoradioaktivni otpad te iskorišteni izvori zračenja (ukupno nekoliko m3) skladište se na dva mjesta pri znanstvenim institutima u Zagrebu. Godišnje u Republici Hrvatskoj nastaje manje od jednog m3 radioaktivnog otpada. Republika Hrvatska spada u zemlje u kojima je riješen problem radijskih izvora koji su prikupljeni i adekvatno kondicionirani te uskladišteni. Buduće rješenje vlasničkih odnosa u NE Krško moglo bi promijeniti situaciju i dugoročno utjecati na sustav zbrinjavanja radioaktivnog otpada u Republici Hrvatskoj."