Još jedan dugi post o biodizelu

Kada je šezdesetih godina prošloga stoljeća Saudijska Arabija pronašla naftu, njene su zalihe procijenjene na otprilike 50 godina. Amerika kao najveći svjetski potrošač, vrhunac domaće proizvodnje doživljava 1971. godine kada postaje globalni ''dominator nad resursima''. U vremenu nakon dramatičnih poskupljenja nafte, umjesto prema štednji i racionalnoj upotrebi, konzumeristički nastrojena auto industrija propagira 4.0 agregate, a SUVremena militari vozila postaju must have roba statusno simboličkog značaja. Ta i takva, nikada samoodrživa, kapitalističko profiterska koalicija, niti sada ne čini ništa dobro, iako aktivno radi na ekološki prihvatljivom gorivu. Sjeći amazonske šume da bi sadili genetski modificiranu soju za biodizel, ili spaliti zemlju u Indoneziji za uzgoj palmi za biodizel, jednako je samoubojstvu. Upravo to rade korporacije, kvazi borci za odrednice Kyoto protokola, hitajući ka što masovnijem uzgoju trenutno najisplativije uljarice - palme. Borba za samoodrživost i smanjenje stakleničkih plinova postala je katalizator sječe najvećeg planetarnog filtera ispuštenoga CO2 – šuma Južne Amerike i Indonezije.

Što kada nafta postane preskupa?

Europa je prije deset godina prepoznala biodizel kao potencijalno alternativno motorno gorivo i od tada postupno uvodi legislativu i upotrebu u javnom prijevozu. Pomna praćenja učinaka na dizel agregate i okoliš pokazala su pozitivne rezultate na svim razinama. Neobrađene površine uz državne poticaje mogu se u jednoj sezoni pretvoriti u resurs koji bi djelomično ublažavao slijedeći, možda i konačni naftni šok – onaj kada će kompanije reći – nema više.
A siromašni u kreditima pitati: - Kako nema? Tolike godine nam dajete kredite za naftu, a sada kada nam najviše treba – nje nema! Kako?

Izumitelj Diesel

Možda će jednoga dana, kada se proširi znanje, čak bih rekao - nužnost o upotrebi biodizela, netko zaviriti u prošlost i prisjetiti se riječi Rudolfa Diesela iz 1912. godine: «Upotreba biljnih ulja za pokretanje motora danas se može činiti beznačajna, ali takva goriva mogu s vremenom postati važna kao što su to danas nafta i katran.» Nakon stoljeća rata za naftu, globalizacije i širenja imperija, dolazi vrijeme zaboravljenog energenta koji raste iz zemlje. Slavni Diesel, rekao je sudbonosne riječi tek godinu dana prije nego je 'pod sumnjivim okolnostima' tragično skončao na La Mancheu. Njegova vizija pokretanja motora biljnim uljima nikada nije masovnije zaživjela, za razliku od mineralnih goriva čiju su upotrebu zastupale tada male naftne tvrtke, danas globalne korporacije. Njegov izum – dizelski agregat, s vremenom je dobio brojna poboljšanja, no vizija o gorivima iz biljnih ulja nije značajnije zaživjela sve do prvog naftnog šoka, kada se aktualizira pitanje proizvodnje biodizela. Međutim, pravu renesansu proizvodnje i eksperimentiranja biodizel započinje tek devedesetih godina prošloga stoljeća.

MERU* i Hrvati (*=metil esteri repičinog ulja)

Europska unija propisala je da zemlje članice do 2010. moraju 5,75 % potrošnje fosilnih goriva u sektoru transporta zamijeniti biogorivima. Sukladno tomu i godišnjoj potrošnji od 1.300.000 tona nafte (2001.) Hrvatskoj 2010. treba 74.750 tona biogoriva.

Studija izvodljivosti za «Projekt biodizel – uvođenje proizvodnje biodizelskog goriva u Republiku Hrvatsku», koja je dovršena 2001., pretpostavlja 3 modela proizvodnje, a svaki zahtijeva određene novčane poticaje. Model A pretpostavlja proizvodnju biodizela u već postojećim poljoprivrednim sustavima. Proračun pokazuje da bi se po ovom modelu mogao proizvesti biodizel od 3,56 do 5,31 kn/l s PDV-om. B model promatra odvojeno proizvodnju ulja i daljnju obradu, te predlaže nekoliko poticaja - od primarne proizvodnje repice do poticajnih sredstava za proizvodnju metil estera u iznosu od 1.300 do 2.550 kn/t. Tržišna cijena mogla bi se kretati između 6,50 i 7,53 kuna. C model, najzanimljiviji je model jer predstavlja kupovinu sirovog ulja na tržištu. Ovisno o ulaznoj cijeni ulja, formirala bi se i krajnja cijena litre biodizela. Model predviđa potrebno sniženje trošarine između 0,29 kn/l do 1,32 kn/l proizvedenog goriva ako se ulazna cijena ulja kreće od 2 kn/l do 4 kn/l.

Do danas u HR nije pokrenuta proizvodnja biodizela, iako je jedna tvornica u Ozlju skoro dovršena. Studija izvodljivosti već godinama skuplja prašinu, a vlada je tek u lipnju 2005. postala jasnija – ipak čvrsto podržavši projekt. Čobanković je na istom vladinom sijelu prezentirao «Izvješće o radu na projektu biodizel – uvođenje biodizelskog goriva u RH za 2004. godinu», u kojemu piše i ovo, (kopi/pejstam):

Do danas se nije pokrenulo demonstracijsko postrojenje zbog različitih pogleda na ovu proizvodnju. Naime, Radna skupina je zastupala mišljenje (izuzev člana INA Grupe) da proizvodnju biodizelskog goriva treba bazirati na vlastitoj poljoprivrednoj proizvodnji (prije svega uljane repice, soje, suncokreta), a ne na uvozu ulja. Radna skupina je ovaj projekt definirala (temeljem iskustva Europske unije) kao poljoprivredno – energetsko – ekološki, a ne kao energetsko – ekološki.

Naime, o čem' se ovdje radi. Kao prvo vidimo da je bila neka jeba oće li uvozit' ili proizvodit' ulje. To je vjerojatno i razlog zbog kojega studija izvodljivosti nije rezultirala i značajnijim aktivnostima na terenu. Kakve li usrane dvojbe kada imamo 400 000 ha obradive zemlje izvan upotrebe! Zamislite i tko se nije slagao s načelom proizvodnje vlastitog resursa, a ne uvoza uz rabate i proviziju – INA, koja bi pogon u svome dvorištu! Oni bi radije poticali sječu onih šuma o kojima sam pisao na početku posta, nego domaću proizvodnju.

Na pitanje je li Sanaderova vlada odlučila uposliti poljoprivrednike za proizvodnju uljarica ili ulje uvoziti – moći ćemo odgovoriti tek kada se ozbiljnije počnu proizvoditi prve količine bio goriva.