četvrtak, 26.05.2011.
Air iza zatvorenih vrata
Gotovo je i nemoguće zamisliti safari po kalelargi ili bolje rečeno u ovo doba ljetne omare, pustinjski safari bez male oaze ploča,singlica,cd-ova i ostalih blagostanja . Ne, nije fatamorgana,oazom (trgovinom) još k tome ordinira i čovjek pomalo robinzonskog imidža, umirujuće pojave, blagonaklona pogleda.Leute moj, Toma Bebić je uskrsnuo! Trgovina se ne ubraja među one komercijalno dorađene s blještavim,iluziornim reklamama koje u svojoj biti i ne služe svrsi osim što nagrđuju identitet povijesnog grada i uzurpiraju normalnu dioptriju. Za jutarnjih sati i lijepa vremena, kad zrake sunca formiraju svoje pravce među pomalo oronule i derutne kamene objekte, trgovina se budi i razgibava uz legendarne hitove Michael Jacksona-a -pokoj mu duši, nestašnom Amy ,raspamećenim Clash-ovcima ili pak Mladenovim riječima: „Svanulo je, sunce je granulo u sobu,pomislih : "Još jedan dan manje bliže grobu.". Jedan pogled na izlog trgovine dovoljan je za buđenje one nesretne konzumentske žudnje i samim time dovođenja u opasno stanje vlastitog tekućeg računa. Glavni akter i krivac, prodavač,skriven pod pseudonimom Pajdo,ima smisla za glazbeni aranžman,domišljato raspačava „vodu“ za sve glazbene preferencije i smjerove -od Sex Pistolsa do Mile Hrnića-kako mu onda odoliti! Interijer popušta dašku socijalizma ali ne i ondašnjim hitovima koji su žarili i palili ulicama i trgovima ,glazbena atmosfera je drugačija, neko novo,posrnulo vrijeme koje kao da potajice nalazi inspiraciju za svoj izričaj u relikvijama prošlosti. Jesi li pročitao kolumnu Ante Tomića o ojkanju u zagori? (priupitam Pajdu s vrata trgovine); Naravno!(odgovara Pajdo smijuljeći se);Ajde,dide,povedi! Ooo-o-o-o! Ooo-o-o-o-oooj!dabogda se privrnila na me prikolica puna udovica Ooo-o-o-! Ooo-o-o-o-ooj!(zagrmim gromoglasno); Hahahahaha (grakne Pajdo u smijeh)...uđi,razgledaj,možda nađeš nešto po volji(nastavlja). Uđem naravno,razgledavam neko vrijeme i odlučim se na koncu za kupnju cd-a uvijek obožavanog R.E.M.-a, Depeche Mode po preporuci Pajde te neizostavni album za vlastitu,još uvijek skromnu kolekciju-OK Computer RadioHead-a. Nastavljam neobavezan razgovor s Pajdom o životu,ljudima,književnosti,vremenu dok istovremeno nepoznati prolaznik pritišće nos na izlog izvrčući glavu u smjerovima poretka riječi imena albuma tvoreći tako uličnu grotesku.Zanimljivo je i ponekad smiješno promatrati ljude iz Pajdine perspektive kako besciljno koračaju gradom u potrazi za svojom oazom, nestrpljive adolescente kako neartikulirano upadaju u trgovinu željno iščekujući najnoviji album Shakire ili pak svakodnevne šetače u potrazi za malo topline i razgovora. Pajdo bi onda mogao u neku ruku biti i psihoanalitičar bez licence.
Nakon dugo izbivanja ,u popodnevnim satima mjeseca svibnja,odlazim u posjet trgovini.Pajdo nepromijenjen,pomiren svojom pojavnošću. Kako si,kako život ? (pitam s vrata) ; Dobro,živi se pomalo. (odgovara Pajdo); Ima li što na akciji? (upitam nadajući se); Uvijek ima nešto,recimo album Moon Safari za samo 49 kn!(zadovoljno će Pajdo); Imam taj! (poviknem sretna zbog tog saznanja i dalje stojeći na vratima, s jednom nogom u odlasku).Vidimo se,moram dalje!(pozdravljam Pajdu i ostavljam Air iza zatvorenih vrata).
- 23:02 -
subota, 07.05.2011.
Da mi je biti ovca na „zelenom otoku“
Uvertira
Stići će samo onaj koji ide ili put pod noge, tako su brbotali moji unutarnji glasovi motivacije nekoliko dana prije polaska na zeleni otok. Uzbuđenja nije manjkalo unatoč tome što Irsku obilazim po drugi put.Ovaj putopis posvećujem anemičnim kavopijama i bezvoljnim ličnostima čije figure svakodnevno rese našu prekrasnu promenadu. Kad su putovanja u pitanju,opravdanja za ne putovanja uvijek postoje: „bojim se aviona“, „ne volim putovati“ ili najčešća izjava bez skrupula- „što ću tamo!?“ .Onima šireg radijusa pogleda na svijet teško padaju ovakve izjave , remete maštu i kvare iščekivanja.Putovanja nesumljivo pružaju bogato iskustvo,znanje,informacije,opću kulturu,anegdote,priče,vrijednosti ...a danas su dostupna gotovo svima.Ne pokušavam promijeniti čvrsto ukorijenjenu (ne) kulturu inih sugrađana,već dokazati kako imam bolje argumente oko dilema o prednostima putovanja.
Drunk&Nude Carpet
Vožnja prema Irskoj protekla je najjednostavnije rečeno u najboljem redu. Pri slijetanju na dublinski aerodrom ekipa Ryanair-a tradicionalno je pustila snimku aplauza kao znak dobro odrađenog pilotiranja (za manje upućene, aviokompanija Ryanair svakodnevno vozi na relaciji Zadar-Dublin po vrlo povoljnim cijenama).Do centra grada , koji je 10ak min udaljen od aerodroma, prevezli smo se lokalnim autobusom .
Dublin subotom u kasnijim večernjim satima- taj prizor svakako trebate doživjeti (kontekst diskutabilan).Dočekao nas je „tepih“ formiran od hrpe pijanih,narančastih i pjegavih iraca te bosonoge djevojke koje kao da ne znaju za hladnoću ,dok je vani „grizlo“ svega 10ak stupnjeva brrrrrr. Koja čast i svaka čast !no bolje i tako nego radovi na cesti,barem što se simbola tiče. Drunk&Nude carpet ili inačica hrvatskog Red Carpeta-u čemu je zapravo razlika???
Pa kako najlakše opstaju oni koji se promptno prilagode,tako smo i mi pohitalii u Temple bar na tradicionalnu pivu,ovaj put fantastičnu Kilkenny koja se još uvijek proizvodi u istoimenom gradu i ujedno najstarijoj pivovari u Irskoj.Na vaše razočarenje, noge ipak nismo razotkrili,a tako je to s nama hrvatima,uvijek smo nekako zimogrozni i nedruželjubivi , na sreću piva nas je ugrijala ali i na koncu osrdačila ... I tako do duuuuugo u noć...
Sunčani Dublin
... i konačno jutro.Nakon svega 2-3 sata spavanja uslijedilo je lijeno buđenje. Pogled s prozora hotelske sobe puca na rijeku Liffey i šarmantne segmente Dublina. Od prizora nas je odvratio opojan miris tradicionalnog irskog doručka iz kuhinje kat niže,koji je vizualizacije radi,bio koncipiran od : dva „jaja na oko“,dvije kobasice sumljivih supstancija,grah iz konzerve ,tost i maslac-istina,nije Pelegrini ali je svakako jestivo.
Prije nego što dublje zagazim u priču evo nekoliko uvodnih riječi o irskom glavnom gradu sa svima prihvatljive i lako pamtljive perspektive. Dublin ili izvorno irski: Baile Átha Cliath što u prijevodu znači „crno jezero“ je glavni i ujedno najveći grad Irske. Broji oko 500 tisuća stanovnika i danas predstavlja ekonomsko i kulturno središte otoka. Zanimljiva i topla arhiktektura, mješavina tradicionalnog i suvremenog, kozmopolitskog i lokalnog , obiluje brojnim znamenitostima .Rijeka Liffey i bezbroj originalnih mostića koji spajaju sjevernu i južnu stranu grada, gradska arterija -O´Connell Street s mnoštvom trgovina, suvernirnica,uličnih svirača,zabavljača ,pantomimičara te nezaobilazni Spire of Dublin (koplje 120 m visine koje uvijek može poslužiti kao dobar orjentir ako se pogubite po gradskim kvartovima) , prekrasan St. Stephens Green park, katedrala St. Patrick,Trinity college... samo su dio gradskog opusa koji uistinu mame znatiželju. Zanimljiva je informacija da je 2007. Dublin proglašen najprijateljskijim gradom Europe. Vrlo praktičan grad za turistički obilazak,bez megalomanskih zdanja, najzanimljiviji objekti nalaze se u samom centru dok široke ulice ulijevaju osjećaj sigurnosti. Dan smo determinirali za upoznavanje grada, vrijeme nas je na sreću dobro poslužilo što i nije baš uobičajeno za Irsku gdje se u kratkom periodu izmjene sva godišnja doba . Bila je nedjelja pa su gradske ulice vrvjele domaćinima i turistima ,ispred restorana gužve, u parkovima obiteljski susreti na zelenim i podatnim ledinama .I mi smo se pridružili uljuljanoj svjetini te do kasnog popodneva pozdravljali prekrasno irsko sunce, a smirajem dana i šankove u jednoj od brojnih pivnica.
Život na sjeveru
Putovanje nas je odvelo dalje na sjever otoka,ka tamošnjim prirodnim atrakcijama i svjetskim čudima-Carrick-a Rede Rope Bridge, Giant Causeway te gradovima- Belfast i Derry. Krenuli smo oko 6 ujutro, cijelim putem pratila nas je zelena boja okolnih brežuljaka i livada.Vožnja je bila ugodna,ceste održavane, a ostali vozači i sudionici u prometu iznimno solidarni-kulturološka poslastica za osviještene hrvate! Već prepoznatljiva srdačnost i gostoljubivost iraca zasigurno potječe od neograničene količine piva i viskija te zelene boje koja ulijeva mirnoću i sklad. Prva postaja našeg minibusa bio je drugi po veličini grad otoka, a ujedno i glavni grad Sjeverne Irske-Belfast. Nigdje na putu nismo naišli na Irsko-Sj.Irsku granicu koja je jasno ucrtana na karti pa sam se pitala dali to onda znači konačni konsenzus iraca i engleza ? Sudeći po ostalim pokazateljima mislim da još uvijek ne,valutno i simbolički su jasno odijeljeni,a prema informacijama modernog naratora (u nastavku putopisa- pseudonim za vozača minibusa) još uvijek operiraju tajne terorističke organizacije pod ingerencijom ili protestanata ili katolika.Sukob vuče korijene još iz davne prošlosti.Krajem anglo-irskog rata 1921.g., Irskoj je sporazumno pripala djelomična nezavisnost (Sj.Irska pripala je protestantima). Neki su prihvatili novonastalu podjelu,neki ne ,a spomenuto stanje održalo se do danas.Negodovanje se iskazivalo putem mirnih prosvjeda miroljubivih i osviještenih građana u nadi da se postigne mirno rješenje bez nepotrebnih stradavanja.No, kako su se prosvjedi povećavali, britanska vlada poslala je vojsku radi uvođenja reda.Ista ta vojska je diskriminirajuće tretirala katoličko stanovništvo što je među njima izazvalo oživljavanje republikanskog pokreta .Među najpoznatijim paravojnim organizacijama bila je IRA(Irska republikanska armija) čije je djelovanje usmjereno protiv britanske vojske radi nasilja kojeg je vršila nad katolicima.Na spomen katolika i protestanata mnogi definiraju sukob u kontekstu vjerskog rata, no on nije imao veze s vjerom.Vjera je samo služila u svrhu diferenciranja sukobljenih strana.Nasilje je nadalje evoluiralo na ulicama Belfasta, Londonderrya i ostalih sjevernoirskih gradova, dok se vrhunac dogodio na uskršnju nedjelju 1972.g. u gradu Derry-u kada je 20 000 žena,djece i muškaraca krenulo u mirni prosvjed prema centru grada.Ulaz su im zapriječili britanski vojnici što je izazvalo gnjev kod nekolicine muškaraca koji su potom napali britanske vojnike kamenjem ,dok su neki i zapucali.Britanska vojska odgovorila je protunapadom u kojem je ubijeno 13 ljudi.Ovaj događaj ušao je u povijest poznatiji kao Krvava nedjjelja(Bloody Sunday). Irska grupa U2 , inspirirana ovim događajem, proizvela je jedan od svojih najpoznatijih hitova-Bloody Sunday.
U Belfastu je nastanjeno oko 300 000 stanovnika ,a njegov položaj na ušću rijeke Lagan omogućio mu je prosperitet u trgovini. Osim trgovačke niše,Belfast je nosio titulu najjačeg industrijskog centra Irske te je nesumljivo zaradio ugled na polju brodogradnje proizvodnjom i lansiranjem putničkog broda Titanic davne 1912. (brodogradilište Harland and Wolff). Nažalost,kratko smo se zadržali no dovoljno za par fotografija s lokalnim uniformiranim školarcima i školarkama koje su se sramežljivo i nevino hihotale pridržavajući prekratke haljinice od nesnosnog vjetra, a cijeli dojam upotpunjavale su crne nadkoljenice,ah, s nostalgijom se prisjećam naših tamnoplavih , pomalo neuglednih školskih kuta i crnih papuča koje barem nisu privlačile pohotne voajerske poglede. Vozač nas je žustro provezao gradom , a još žustrije ispričao njegovu bogatu povijest pa sam ga do ostatka puta odlučila preimenovati u naratora modernog vremena čiji bi moto bio: vrijeme je novac , a brzina zarazna.Vozač je inače ortodoksni irac pa smo u nekoliko navrata imali prilike čuti neslane šale na račun engleza, srećom nije bilo niti jednog u grupi.U protivnom bi svjedočili još jednom međunarodnom krvoproliću dok bi U2 poharao svjetske glazbene ljestvice novim hitom -bloody monday. Carrick-a Rede Rope Bridge je bila sljedeća točka našeg itinerara.Most sagrađen od konopa i drva, 65 m duljine.Na slikama izgleda mnogo strašnije nego uživo no moram priznati da mi ipak nije bilo svejedno prijeći na drugu stranu posebice zbog nesnosnog vjetra koji je zanosio most lijevo-desno što je dodatno pojačavalo osjećaj već prisutne nesigurnosti. Lovcima na adrenalin ova atrakcija nikako ne smije ostati samo na slikama.I konačno, šećer na kraju,Giant Causeway-svjetsko čudo sačinjeno od 40 000 bazaltnih šesterokutnih struktura ,nastalih prirodnim putem, navodno hlađenjem užarene lave.Kad sam se popela na jednu od hrpa imala sam osjećaj kao da sam na drugom planetu.Ispričat ću vam i jednu anegdotu.Među tim pustim strukturama postoji i jedna koja oblikom jako podsijeća na čizmu i vrlo je popularna među turistima.Kako smo se već zadržali gotovo sat vremena u obilasku, poprilično smo ogladnili pa smo bez razmišljanja odabrali upravo tu čizmu za blagovanje koje je uslijedilo. Nakon što smo se udobno smjestili ,povadili iz ruksaka suhomesnate proizvode,kruh,pribor za jelo i počeli objedovati,izdaleka nam se približavao stariji bračni par.Što sad ovi smetaju? vrzmale su nam se misli prije nego što smo ustanovili kako zapravo uzurpiramo jedno od svjetskih čuda.Nikom ni riječiJ
Čudnovate zgode
Zadnji dan naše avanture. Ja sam odlučila još malo istražiti Dublin dok se ostatak ekipe zaputio na prekrasne Cliffs of Moher. Klifovi su na zapadnoj obali Irske i nikako ih ne smijete zaobići.Bila sam prošle godine u malo drugačijem aranžmanu,a po dojmovima ekipe ostali su jednako očaravajući.Moj dan u Dublinu protekao je nadasve zanimljivo i pomalo neizvjesno.Zaputila sam se u južni dio grada, s ciljem da dođem do kanala rijeke Liffey, onako po osjećaju,bez karte,gps-a i sl.Doživjela sam nekoliko zanimljivih susreta. Prvi je bio sa simpatičnom bakicom, u malom ,rustikalnom restoranu, koja mi je pravila društvo dok sam se krijepila gustom juhom od crvene leće i koja je na moje oduševljenje znala jako puno o našoj povijesti. Preporučila mi je da pogledam židovski muzej u neposrednoj blizini no nažalost bio je zatvoren.Moja pješačka tura se nastavila i na trenutak zastala u jednoj maloj, romantičnoj trgovini rabljenih predmeta,odjeće i obuće koji su se prodavali po simboličnim cijenama, a novac je bio namijenjen za dobrotvorne svrhe, i vidi čuda,ponovo ona baka iz restorana, moja dobra vila pomislihJNastavila sam šetnju ,a pogled na rastafarski oslikanu trgovinu preusmjerio je moj pravac kretanja i kako sam se približavala sve su očitije bile propisno osvijetljene stabljike biljke marihuane pod budnim okom tetovažama prošaranog prodavača.Ušla sam u trgovinu.Bila je mračna, zrakom je strujao neobičan spoj mirisa,na policama svi potrebni rekviziti za kvalitetnu konzumaciju.Prodavač mi je pružio letak da se podrobnije informiram te istakao kako u ponudi imaju vrlo kvalitetno i raznoliko sjemenje .Upitala sam ga zar javna prodaja marihuane nije ilegalna u Irskoj na što mi je odgovorio da zapravo i nije jer pri kupnji dobijete i jasnu uputu prodavača kako ne smijete koristiti sjemenje za daljnu reprodukciju haha zamislite kako su se riješili odgovornosti. No, navodno ima i onih koji uistinu neće upotrijebiti sjemenke u neke druge svrhe osim kolekcionarskih. Pošto ja po svojoj naravi nisam kolekcionar ,a ni konzument takvih proizvoda nisam uzela ništa iz trgovine osim podeblje brošure s ponudom.I moja zadnja postaja, ali time ne i manje vrijedna, bio je najstariji sex shop u Dublinu, koji svoje klijente opslužuje već 20 g.Kako je kod nas sex tržište još uvijek nekako u ovojima tabua zanimalo me dali irci imaju drugačije navike.Prošetala sam trgovinom i primjetila da je veći dio ponude namijenjen za one, kako bi to laici rekli, pomalo nastrane pristaše tog prekrasnog čina penetracije pa se tako među širokim asortimanom moglo pronaći mnoštvo bičeva,kožnih naglavaka s rupama za oči,rešetkastih nakurnjaka,umjetnih spolovila svih boja ,materijala,veličina i oblika, lisice svih modela i sl.Djelatnice nisu bile u halterima,kožnim grudnjacima s raskošnim,plavim perikama već djevojke iz susjedstva koje jedna drugoj na kavi prepričavaju zgode sinoćnjeg izlaska i tračaju kolegice iz druge smjene, identično prodavačicama Konzuma.20 g. postojanja trgovine opravdava interes za seks industrijom u Irskoj, gdje ne postoji ni sram ni nijekanje razuzdane mašte i želja. Kod nas je nažalost ta sloboda još uvijek ograničena, pa oni koji se i zapute u takve trgovine biraju pri tome vrijeme „sieste“ kad su obično ulice grada opustošene i s opreznim koracima , poput kakvih špijuna -što je sigurno sigurno je. Bolje uložiti malo truda u prikrivanje identiteta nego se podvrći izrugivanju od strane kolega s posla- eto takva je naša kultura, stidna i mala, ne obećava mnogo. Poštovani čitači,nadam se da će ovaj putopis biti samo jedan u nizu putopisa koje bih voljela objaviti. Neka priča o sex shopu zaokruži cjelinu kao što to inače biva u životu da se sve na koncu svodi na seksJ a ako se kojim slučajem budete pitali zašto sam odabrala naslov:Da mi je biti ovca na „zelenom otoku“, zaputite se za proljeća u Irsku i bit će vam jasnijeJ
Beannacht!
- 17:06 -
