četvrtak, 06.11.2008.
I Milinović mora imati reformu?
Dobro što je sad to, kakav novi prijedlog zakona??
Koje participacije, kojih 20% na bolničke troškove!
Opet reforma, preko leđa najsiromašnijih?
Ovo je zaista previše.
Ionako predebeli i prebogati političari i ekipa još će se podebljati, a obični ljudi će biti još jadniji.. dokle??
Alo Milinoviću, koliko trošiš po birtijama?
Koliko za pilo i žderilo?
A nezaposlen samohrani roditelj će nahraniti i obući dijete za niti tristo kuna mjesečno?
I onda će, ako slučajno mora doktoru, još tebi dati za participacije?
A penzići koji već gladuju?
Što je ovo?
I lova bi cirkulirala, prepisujem: ''.. participacije bi pokrivale police dopunskog zdravstvenog osiguranja koje bi bile povećane kod zaposlenih i umirovljenika s višim primanjima.''
Ma nemoj!
A da prvo otkineš od saborskih zastupnika?
Ponavljam: da prvo otkineš od onih koji najviše imaju?
Dajte, pustite više obične ljude na miru.
Smislite malo bolju reformu. Ili će se sve ovo pretvoriti u Sherwoodsku šumu.
Di je naš Robin Hood?
Ma sramota.
Kako učiti djecu da poštuju ovakve zakone, ovakvu državu?
Koja im ne pomaže, već samo uzima.
Kako ih naučiti da budu pošteni građani.
Dosta je više.
srijeda, 05.11.2008.
Obama ili pomak globalne svijesti
...
Ustvari, nemam pojma tko je Barack Obama.
Nasmijano lice s naslovnica; prvi američki kandidat, a danas i prvi predsjednik tamne kože.
Znam da je simpa i da obećaje dobre stvari.
Ne znam, zapravo, skoro ništa više o njemu. Ništa o njemu kao osobi, osim suhoparnih biografskih podataka.
Ali znam.. da ću uvijek pamtiti današnji dan.
Da su mi od danas Ameri draži kao nacija.
I da možda i nije došlo novo vrijeme, jer to ne ide preko noći, ali da velik dio ljudi ipak- ipak!- naginje dobrome.
To su Ameri danas pokazali.
Da većina može poput vala srušiti branu uskogrudnosti.
Prvi put u životu poželjela sam vjerovati jednom političaru.
Kao što su tisuće vjerovale Martinu Lutheru Kingu.
Današnji dan je pokazao da ljudi još imaju nadu.
Poput milijuna crnih Amerikanaca koji su danas prvi put izašli na izbore.
Demokracija kakvu ne poznajemo.
To je Obama.
A bilo je skoro fantastično zamišljati tamnoputog predsjednika Amerike.
Graničilo je sa zdravim razumom, zar ne.
U zemlji žilavih KKK-ovaca i njima nalik političara, s 'pučanstvom' koje je većinom poput predebele, neuke, naivne, i bolesno materijalistički orijentirane djece.
U zemlji bijelih doseljenika nalik Hrvatima, čije male ali čvrste zajednice rijetko vide izvan svojih nevidljivih bodljikavih žica.
Mislim na one mentalne žice.
Nije li se baš jučer naš političar - aferama sklona siva eminencija koja se nikako ne da iz politike- skoro pa podsmjehivao ideji crnog predsjednika.
Tko bi rekao da je on predstavljao našu zemlju u Americi! Ustvari, kad bolje razmislim, takav lik je doista prototip prosječnog Hrvata..?
I da, u Americi čiji je dosadašnji predsjednik nedavno svisoka izjavio da njegova zemlja još nije spremna za crnog predsjednika.
Zašto je boja kože bitna?
Bitna je.
Bijeli Irci, Poljaci ili Hrvati.. svi se drže svojih. Zajednice s uspješnim mixom narodnosti su iznimke koje potvrđuju pravilo.
A zašto bi netko bio vrijedniji zbog svoje vjere ili boje kože?
Prastaro pitanje.. i uzrok najgorih krvoprolića.
Zašto bi, primjerice, jedan bijeli Poljak ili Hrvat bio vrijedniji od Japanca, Afroamerikanca ili Indijanca?
Ljudima otvorene svijesti ova se pitanja možda čine priglupa.
Ali velik dio ljudi još uvijek treba čizmu nad svojom glavom, i spremno će je navući da zgazi drugoga.
To su uske svijesti koje poznaju i prihvaćaju isključivo vlastitu boju kože, isključivo svoju vjeru, naciju etc. Sve izvan toga ih plaši.
Kao što reče jedan naš novinar danas, u prilogu nekih dnevnih novina, otprilike da je svejedno tko će biti predsjednik Amerike, kaj se nas to tiče, i sutra je novi dan.
A nije propustio narugati se što i naše 'kumice na placu' znaju koliko elektorskih glasova predsjednik mora dobiti.
Sve si mislim.. ako kumice zaista to znaju, onda su pametnije od dotičnog novinara.
Jer ih zanima što se događa, za razliku od njega.
Ako je on izgubio nadu, optimizam i interes za svijet u kojem živi, možda bolje da odšeta do Tibeta ili promijeni profesiju.
Zloguki prognostičari nisu uračunali američku povijest.
Brodove krcate robovima.
Masu marginalaca raznih tonova kože koji dosad nisu uopće vidjeli svrhu glasovanja u tadašnjoj Americi- s tadašnjim kandidatima.
I napokon, nisu računali s gomilom običnih, tihih ljudi koji su, baš nalik meni ovdje, negdje na margini društva. Onih koji žive i misle drugačije, a glasuju skoro nikad jer im se ne sviđa ništa ponuđeno.
Pokazalo se da je broj takvih ljudi izvan svih očekivanja. Ako se ne varam, 13 milijuna ljudi!
Onih koji su napokon odlučili dati svoj glas.
Obamu nisu podržali samo intelektualci, umjetnici, glumci itd., već i američke kumice, najobičniji obični ljudi i svi koji su na bilo koji način drugačiji od prosjeka.
I pošto je ta američka brojka 'drukčijih' danas toliko velika, prelila je čašu.
Tzv. prosječan Amerikanac od danas ima novo lice.
Hoće li i koliko Obama uspjeti učiniti, s koliko će se novih problema suočiti..- to samo nebo zna.
Ali je Amerika, predvodnica u mnogo toga, i lošeg i dobrog, učinila nešto što je do jučer bilo skoro nezamislivo.
Tiha masa ljudi, baš poput vas ili mene, donijela je promjenu.
A ono što se događa u najmoćnijoj zemlji, uvijek utječe i na ostatak svijeta.
Dovoljno je samo znati.
Kao da je planeta malko poskočila i nasmiješila se.
Poput slike na onoj staroj knjizi Svijet oko nas- sjetiš se da svatko, ma koliko daleko bio, ima srce, oči, ruke i noge; osjećaje, želje i tuge.. baš kao ti i ja.
Obamina pobjeda je pomak globalne svijesti.
...
Usput, urednike Otvorenog bih zamolila da nađu bolje sugovornike od ovih s aferama.
Jučer je tema izbora novog američkog predsjednika bila vrlo zanimljiva i uzbudljiva, ali moja malenkost običan čovjek NE VJERUJE, i ne poštuje likove koji su optuženi ili osumnjičeni za pronevjere, igre i provlačenje kroz rupe u zakonu.
Ništa im ne vrijede skupa odijela i stav 'ja sve znam'.
Nismo mi baš tako glupi, dajte, provjerite ih ako hoćete da vas gledamo.
Možda da posudite kojeg gosta iz Lica Nacije..
Latinica 3.11.
....
Sorite meni, bila sam klinka kad su se događale drame s početka 70-ih pa ne mogu suosjećati s ovim ili onim teroristima. A da, oduvijek sam znala svoju nacionalnost. Ali sumnjam da bi me to natjeralo da svoje ili tuđe dijete dovedem u opasnost. Mislim da su često 'najnesebičnije' ideje zapravo najsebičnije. Treba misliti malo dalje od vlastite želje. Gosn redatelj je fino složio rečenice, baš tako nekako i ja mislim.
I kaj da se kaže.. recimo, moja prabaka švapskog porijekla bila je partizanka. Njezinih 7-ero braće i sestara su se rasporedili: dvojica su bili domobrani, pa njemački padobranci, sestre partizanke.. Samo četvero je preživjelo rat, ostali su dramatično skončali.
Moj djed s druge strane, imao je dva polubrata. Isto- jedan je otišao desno, drugi lijevo. Obojica su završili u onim strašnim jamama, ali na različitim stranama. Moj je djed jedini preživio rat. Pa si ti misli..
E da, i baka je otišla 'po šumama i gorama' u 14. godini. Ti boga! Kad bih joj to spomenula, kasnije, gospođi u godinama, pravila se luda..
Kao- bila je ona pametnija u svojoj 14. ili 15. godini, nego ja u 20-oj!
A ta se baka skojevka tijekom godina pretvorila u najveću buržujku. Koja uz srebrni pladanj s guštom priča o bježanju od čerkeza i razmjeni zarobljenika koja joj je spasila glavu. I dan-danas grozi se boga kao institucije. Al ipak, nema joj milijeg nego raspresti o staroj zagrebačkoj crkvi koju je posjećivala u svom ranom djetinjstvu..
Sve se to razblaži s godinama, svede na osobnu egzistenciju i moral, ako ga imaš. Ratni zanosi, velike ideje i krvoprolića.. Kad preslikaš tuđu situaciju na sebe; na svoju obitelj, svoju djecu - sve dobiva novu dimenziju.
A ovi bivši proleteri, ilegalci i ini ratnici iz moje obitelji, sveli se na razumnu realnost. Žarki skojevci napuštali su partiju jedan za drugim, kad su jednom skužili političke spike i spletke, a desno orijentirani povukli se na selo i uložili snagu u biznis.
I nikome nije bilo loše. Izrodili su masu nas potomaka. Jer su preživjeli.
To samo konstatiram kao činjenicu. A nije da mi nije drago.
Potomci ko potomci, voljeli su Beatlese ili Stonese, pa su bili pankeri ili metalci etc etc. Ništa drukčiji od njihovih predaka koji su u istim tim godinama odlazili u rat.
Nego, ima jedna stvar, u obitelji koja ima takvu prošlost, toliko smrti u kratkom vremenskom razdoblju. Potomci nisu baš skloni oružju.
Valjda nam je odmalena ugrađena svijest o tome, onih preživjelih..- da je sve to veliko sranje.
Od mladenačkih euforija i oružja uime velikih ideja, preko tifusa, buha, ranjavanja i zatočeništva, uz gubitak voljenih i prijatelja, do uplovljavanja u konačnu slobodu, ili poraz.. nakon kojih je uslijedilo nametanje zakona pobjednika i vječan happyend: grabež za fotelje.
Svaka revolucija završava isto. Foteljama.
I tako o tim političkim spikama, ne znam koji đavo ljude uvijek tjera na sranja. Vječna tlaka jednih nad drugima. Diže mi se kosa na glavi od tzv. političkih ideja i nasilništva u ime istih.
Imam i ja ideje, naravno. Ne bih imala ništa protiv da svi ljudi postanu vegetarijanci, da se ukinu automobili i loši političari, i da s lica zemlje nestane svaki oblik oružja. I zagađenja. Da sačuvamo kompjutore i vratimo se poljoprivredi. I navijam za dobru staru robnu razmjenu, umjesto tiskanog novca, pa da vidimo tko što zna svojim rukama i pameću..
Ideje i svjetonazori su stvar izbora i svatko ima pravo zauzeti stav.
Sve dok time ne ugrožava drugu osobu.
Ma žalosno je sve to.
Kada čovjekov najveći dar, njegov velecjenjeni razum, postaje okidač za loše stvari.
Nego, jedna me sitnica zamislila u ovoj Latinici.
Veli gđa, bivša politička zatvorenica, kako je onih teških godina putovala sim-tam, sad u Australiju, pa Njemačka, onda iz Australije u Nicu, pa opet .. ti boga, a ja današnja visokoobrazovana Hrvatica, jedva skupim za kartu za bus.
I vele da je onda bilo loše, eh.
Naci feministice, barbike i ostalo
Na jednom je blogu bilo riječi o udruzi B.a.B.e. i muško-ženskim odnosima, pa me jedan neregistrirani pisac počastio epitetom naci feministice.
Tipa 'ti i takve kao ti' itd.
Ak imate viška vremena i živaca možete sve tamo pročitati.
Ono što me natjeralo u smijeh je taj izraz 'naci feministica'.
Jeeee.. odmah sam vidjela sebe kao Xenu ratnicu, s vojskom naoružanih žena iza sebe. Izviremo iz tamnih šuma, odgrćemo korijenje i izlazimo na svjetlost dana s noževima u zubima.
Predvodim hordu krvoločnih žena u potrazi za plijenom- za jadnim muškarcima!
Valjda imam bujnu maštu he he..
Bit će da se lik zakačio za mene jer sam napisala da je moj dragi kuhao bolje od mene, i da sam nekad davno i sama cijepala drva.
I jest, tako je bilo.. a to je iz najljepšeg razdoblja mojeg života. Sigurno mi je najljepše jer je bilo davno, moja prva ljubav ujedno prvi muž.
Danas ga nema, o tom potom.
Ali, u tom su odnosu uloge bile vrlo jasno podijeljene, tim više jer smo bili vrlo mladi.
Dan-danas se s užitkom sjećam klope koju je smišljao moj dragi.. a bio je pritom vrlo ponosan na sebe. I ništa manje 'muško', dapače.
Po pitanju muško-ženskih odnosa danas imam jasnije izraženo vlastito mišljenje. Valjda imam ugrađen čip protiv nasilnih ličnosti, pa mi se takvi nikad ni ne približavaju.
Toleriram sve što ne nanosi štetu drugim živim bićima.
Ali; koliko sam tolerantna prema bilo kojem izboru, stilu života ili seksualnoj orijentaciji, toliko sam netolerantna prema svakom obliku nasilja nad slabijima. E tu jesam 'naci', doista!
Bez obzira o kojem spolu ili godištu, i o kojoj vrsti živih bića se radi.
Potpuno sam svjesna koliko je to van 'uvriježenih' načina ponašanja ljudskog roda.
Nije lako živjeti sa sviješću o beskrajnom i, s moje točke gledišta, sasvim bezrazložnom ubijanju životinja.
Odavno sam shvatila da današnjem čovjeku to nije potrebno.
Prošlo je poprilično vremena otkad smo izašli iz pećina, zar ne.
Ubojstvo životinje zbog mesa i krzna nekad je bilo pitanje egzistencije.
Danas više nije.
Sada doista možemo birati što ćemo jesti i obući. Imamo jako, jako velik izbor. O nama ovisi.
Nisam, i ne želim biti nerazmišljajući komad mesa. Zašto uopće imamo svijest, ako ne možemo učiniti korak dalje u svojem ponašanju, u izboru načina života.
Sad bih se nadovezala s onom MILOŠĆU.. uvijek joj se vraćam. Molimo za nju, preklinjemo boga i sve sile nebeske, a tako rijetko je sami dajemo!
Ne razmišljate o tome?
Nije to stvar samo životinja, daleko od toga. Druge vrste su samo još manje zaštićene od nas ljudi.
A kako smo zaštitili svoju mladunčad? Zakonima, dvostrukim moralom i institucijama.. Nešto od toga ponekad funkcionira, nešto ne.
Ona 'svetinja' unutar četiri zida često se pokaže kao pakao na zemlji.
Najčešće se stvarno reagira tek kad poteče krv.
Nasilje stvara nasilje, oduvijek.
Po meni je i nedavanje ljubavi djetetu oblik nasilja. Uskraćivanje razumijevanja, ili onaj tough odgoj za okrutan svijet.. da?
A kakav je rezultat. Tough klinac koji će gaziti slabije da bi došao do cilja..- lijepa budućnost za buduću amoralnu i beskrupuloznu osobu. Profil modernog, hm, poslovnog čovjeka, kriminalca, političara..?
A što kad roditelj uopće i ne razmišlja o odgoju.
Kao tate koji se na roditeljskom cerekaju i dogovaraju pivo, dok raska priča o njihovim prvašićima koji si razbijaju glave.
Jednom mi se poznanik pohvalio kako je njegova do jučer prestrašena djevojčica, postala u školi strah i trepet. Veli on: ''mala razbija sve oko sebe''..i kaže to s ponosnim smješkom.
Sumnjam da uopće trebate povijest: brak vrlo mladih ljudi, ona je voljela njega a on njezin novac. Izrodili su dvoje djece u rekordnom roku. Nesuglasice su počele još dok su bebe bile u pelenama, zatim je on imao dijete s drugom ženom. Plesao je tako godinama između njih dvije i djece jer, 'što bi ljudi rekli na rastavu'..
Ne znam kako su sve to proživljavali drugi likovi iz te priče, naročito djeca. Ali nekako ne čudi da je mala već u osnovnoj postala razbijačica, zar ne.
Tko zna, možda bu ona jedna naci feministica sa srcem barbike..
Nije dovoljno kupiti djetetu odjeću i obuću, ostaviti mu ručak u frižideru i pokloniti play station za rođendan. Uza sve to, možda imate budućeg ubojicu u kući.
Odgoj je davanje sebe. Čak i uz rizik manje plaće, jeftinijih cipela i polovnog automobila. Zar vaš budući čovjek nije vrijedan takve 'žrtve'?
Zašto ste ga uopće odlučili roditi?
Zapanjilo me kad su susjedi napadača na Luku Ritza kazali da 'žale njihove roditelje'.. A tko je učinio djecu neosjetljivima na bol i patnju drugoga?
Djeca koja su odgojena, onaj 'kvalitetan materijal', ne postaju ubojice u školi ili na ulici. Djeca s kojom se odmalena radilo, znaju razliku između dobra i zla. Za to nije potreban vjeronauk. Dječica se nakon vjeronauka isto tako tuku i maltretiraju slabije od sebe, i zatvori su puni 'čistih' vjernika.
Na djecu doista treba potrošiti više, vjerovali ili ne.
Više od novca.
Nego, sjetih se davne radio emisije doktora Đorđevića.
Kad ga je nazvao jedan oženjeni muškarac i potužio se na loše odnose i nerazumijevanje u braku.
Dan danas ga pamtim.. Kazao je da se oženio ''pravom barbikom'' i isprva je bio sretan što je našao ženu koja je tako izgledala.. Ali nakon nekog vremena otkrio je da ne zna što bi s njom. Da nemaju o čemu razgovarati. Ako se ne varam, već su dobili i dijete. Tako se on jadao, pitajući doktora što da sad radi.. sa ženom barbikom.
Doktor kao doktor, uputio mu je nekoliko pitanja i pokušao mu postaviti situaciju i s njezine strane, zamislio ga nad vlastitim izborom itd.
Ali, reklo bi se da je šteta već bila učinjena.
Greška koja se izravno odrazila na drugoj osobi i na djetetu.
Da se čovjek zamisli, zar ne.
Barbika.. ti boga!
Nemam ja ništa protiv da svatko živi onako kako želi.
Ako žena ili muškarac prihvaća, ili čak uživa u ponižavajućem položaju, to je njegova/njezina stvar.
Sve dok ima izbor i dok ne stradaju djeca.
Znam jednu ženu, bivšu barbiku, koja je godinama živjela uz čovjeka koji je pio i ponižavao je. Nije bio fizički nasilnik već jedan od onih koji naređuje ženi, ismijava je pred drugima, 'časti' je prostotama i uvredljivim nadimcima itd. I varao ju je. Htjela se rastaviti, odlazila od njega, pa odustala.
Jer za nju 'nije bilo života bez njega'..
Inače, nakon svake drame i poniženja, on bi se onako mamuran pojavio s isprikom i podebljao bi je buketom ili komadićem zlata.
I tako je to išlo godinama. Valjda i sebi nije nikad bila više od barbike.
A jesu li djeca stradala u toj priči?
Na skali od 1 do 10, stradala su onako za peticu, iako je teško to samo tako reći.
.. a moglo je bolje.
