< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Koliko vam se često dogodi da od sitnih svakodnevnih stvari odlutate u glavi do Hegelove dijalektike? Da vas u jednom nedjeljnom šopingu stegne pola marksizma? U jednom gledanju dnevnika napad antiglobalističkih i neoimperijalističkih teorija?

Ako su vas ove prve rečenice zavele na daljnje čitanje, molim vas odmah odustanite – ovo nikako neće biti tako ozbiljan blog. Ovo je blog koji će filozofirati o malim, svakodnevnim stvarima, bićima i pojavama. Neće to činiti nikako sustavno, metodički – već više kroz igru i slobodno strujanje misli.

Kako je najljepše filozofirati u dvoje, troje i tako dalje… – sve vaše komentare, antiteze i sinteze rado iščekujem!

Linkovi

...a za intimne rasprave

filozblogija@gmail.com

14.12.2005., srijeda

METABLOG (iliti o ljubavi, generalizacijama i drugim blogopojavama)

»Ljubav i filozofija, kakve li to veze ima?« - pitat će se neki. Drugi će se lagano osmjehnuti, jer već znaju da jedno bez drugoga ne ide; kao što je zelena salata bez octa i ulja obična trava tako je i prosto umovanje bez ljubavi tek stvar nekog debatnog kluba. I sama nam grčka riječ filozofija govori kolika je to veza. Doslovan bi njezin prijevod bio: ljubav prema mudrosti.

Već nas etimologija riječi upućuje da za filozofiju mržnja nije plodan medij. U mržnji smo ograničeni, zatvoreni i skloni jednom viđenju stvari. Za filozofiju je potrebna širina vidokruga, ne stajanje na danim odgovorima već uvijek novo propitivanje mogućnosti.

I sama Filozblogija često upada u stupice konačnih odgovora – krajnjih sudova – tog velikog zla po filozofiju (da su svi tako razmišljali, vrijeme bi stalo…). Sva sreća pa je blog - ovako dijaloški osmišljen - pravi filozofski medij. Kad bi napisali knjigu ili objavili negdje neki članak, onda bi kritika morala pričekati da stigne do vas, i kad bi stigla, pitanje je u kakvom bi obliku ona bila i kakav bi bio njen ton. Ovako se glas nekog drugog čuje odmah, a taj glas vas tjera na daljnje razmišljanje (uz uvjet da ste otvoreni prema njemu) i tako vaša početna misao sazrijeva uz pomoć nečije druge...

Ti drugi su u zadnje vrijeme izvjesni Hure i Hmudek čiji je naslov bloga esencijalno filozofski. Njih dvojica upozoriše ubogu Filozblogiju kako je generalno loše govoriti o generalizacijama - loše. I moram im skinuti kapu, argumenti su im jaki i uvjerljivi i moje mišljenje se korigiralo…što se nekih stvari tiče;-). Priznat ću da možemo govoriti o nekom prosjeku kao takvom, iako se neću složiti s nekim njihovim generalijama, ali tu je temu prekrila prašina i mene danas muče neke moje, pomalo osobne generalije.

Trenutno nisam doma, a s obzirom da sam u nekakvom transferu, to doma, reklo bi se, tek trebam izgraditi. No, o ovome mjestu gdje jesam, na trulom zapadu, državi još trulijoj, postoji niz generalizacija. Jedna je od njih da je starosjedilački narod ove zemlje škrt. Analizirajući reklame, stječemo dojam da oni i sami pristaju na takav opis. Jedna tako glasi; Škrtost je super! I to je reklama! Umjesto opće poznate seks sells, ovdje vrijedi škrtost sells.

Danas sam išla s prijateljicom u omraženi mi šoping (to je za novi post – koliko mrzim ići u trgovine). Ona si je trebala kupiti hlače. Problem je u tome što se njeno tijelo mijenja, i to rapidno zahvaljujući jednom pomalo čudesnom, ali prekrasnom razlogu, koji možete pretpostaviti…:-) Nakon što smo par puta prošli sve police i pomislile kako broj 38 za trudnice a)ili ne postoji ili b)sve trudnice nose baš taj broj, konačno smo našli jednu jedinu trideset i osmicu koja joj je pristajala, ali…

ALI – hlače su imale jedan mali problemčić… (malo tautologije nije na odmet); iako je gore bila guma – onaj dio koji ide na trbuh, hlače su bile napravljene bez elastina – to znači da bi određena trudnica koja ih odluči kupiti trebala izgledati nekoliko mjeseci isto (što je nemoguće), ili bi te hlače neka br.36 trebala kupiti u zadnjim mjesecima, ili ih ova br.38 treba kupiti sada i nositi mjesec dana??? I dok smo s tugom vraćale hlače na policu, sjetila sam se nedavne rasprave o generalizacijama, i tužno se s prijom složila kako ovaj narod škrtari, čak i kad je o trudnicama riječ…

02.12.2005., petak

KSENOFILIJA

Kod nas je u Hrvatskoj čest fenomen da se ljudi plaše stranaca. Nekako, nitko ne može biti dobar i normalan kao jedan prosječan 'Rvat, i naravno katolik. »Ali što Filozblogija otkriva toplu vodu? Pa imamo Feral!« pomislit će moji dragi i rijetki čitatelji. I bit će u pravu! No, dragi čitatelji, moram vas upozoriti – čitat ćete danas nešto (urgh-argh) COMPLETELY DIFFERENT! Naime, ako socijalna pojava ksenofobije svakoj jedinki otvorena uma i duha ide na živce, onda bi i njena krajnost, po svojoj isključivosti, trebala biti jednako upitna. Nazovimo tu krajnost ksenofilijom.

Bit ću toliko slobodna da osim novog pojma skujem i njegovu definiciju:

KSENOFILIJA - pretjerana ljubav prema svemu stranom ili, općenito, ljubav prema nečem samo jer je strano.

Već uigrani čitatelj znade da sada slijedi jedan trač! Nismo tu da ukazujemo na globalne probleme univerzuma, nego da si olakšamo dušu. Daklen, da ovako svima – anonimno, a ne samo nekima – s imenom, otračamo drage nam prijatelje, odnosno, danas, prijateljice.

Ne znam da li uočavate kako mnogi pokazuju veću ljubaznost prema strancima. Mene ovaj problem prati od malena. Imala sam neku (ne)sreću da me je život često nosio izvan Lijepe naše, a ponekad i na malo duže vremena. Tamo sam se družila s djevojčicama/djevojkama svog uzrasta, podrijetlom iz tadašnje domaje i susjednih nam državica. Netko bi pomislio – posrećilo joj se, otvorili joj se horizonti! No, da nije bilo nekih drugih faktora (mog djeda genija;-), ne bi me ta putovanja ništa otvorila, već dapače. Naime, te su se djevojke redovno zaljubljivale u strance. Pogotovo ako su stranci bili Englezi ili Ameri.

Prolazile su godine. Njih je, moje prijateljice iz djetinjstva, prekrila paučina zaborava. Poslije bih, prisjećajući se njihove fiksacije, opravdala tu pojavu dječjom zaluđenošću američkim filmovima. Onda sam upisala fakultet, intelektualno pretenciozni. Tamo sam upoznala mnogo djevojaka koje su sebe doživljavale vrlo intelektualno, a moram priznati, imale su puno razloga tako se kategorizirati. Međutim, uza sav taj otvoreni duh, načitanost, finoću i kritički stav pojavila se i jedna pukotina koja me je pomalo, ne u prvi mah, zabezeknula. Primijetila sam onaj isti (urgh-argh) pattern kao i mnogo godina ranije. Ova je naša buduća intelektualna elita (neke su već sadašnja) patila od stranaca, jednako kao i one djevojčice od svojih dvanaest-trinaest godina. Nisu voljele izlaziti (jer – učiti se mora), ali ako bi došao koji stranac – tulum do pet ujutro – kakvo učenje, kakvi (urgh-argh) neardovi. I tako… godine prolaze, glupost ne jenjava. Mnoge nikada nisu ni imale dečke do li strance, a neke su se udale za stranca i sad žive na ovom (urgh-argh) awesome zapadu, te su tako vrlo mlade ispunile svoju misiju…(Kako je svaka generalizacija, odraz uskoga uma, ne želim da vjerni čitatelj pomisli da sve žene koje se udaju za stranca, ili hodaju sa istim spadaju u ovaj obrazac, samo one koje isključivo biraju strance.)

Nekada su žene iz naših krajeva pokazivale slabost prema nositeljima austrougarskih vojnih uniformi. Ta je uniforma predstavljala moć za koju su nerealizirane žene podsvjesno vjerovale da će ju i one posjedovati ako posjeduju onoga tko ih nosi. Meni se čini da ovaj obrazac nije zamro. Samo što je sada simboličnu konkretnost uniforme zamijenio jedan apstraktniji znak moći – jezik moćnog zapada, uglavnom i najviše taj (urgh-argh) ubiquitous English