02.12.2005., petak

KSENOFILIJA Kod nas je u Hrvatskoj čest fenomen da se ljudi plaše stranaca. Nekako, nitko ne može biti dobar i normalan kao jedan prosječan 'Rvat, i naravno katolik. »Ali što Filozblogija otkriva toplu vodu? Pa imamo Feral!« pomislit će moji dragi i rijetki čitatelji. I bit će u pravu! No, dragi čitatelji, moram vas upozoriti – čitat ćete danas nešto (urgh-argh) COMPLETELY DIFFERENT! Naime, ako socijalna pojava ksenofobije svakoj jedinki otvorena uma i duha ide na živce, onda bi i njena krajnost, po svojoj isključivosti, trebala biti jednako upitna. Nazovimo tu krajnost ksenofilijom. Bit ću toliko slobodna da osim novog pojma skujem i njegovu definiciju: KSENOFILIJA - pretjerana ljubav prema svemu stranom ili, općenito, ljubav prema nečem samo jer je strano. Već uigrani čitatelj znade da sada slijedi jedan trač! Nismo tu da ukazujemo na globalne probleme univerzuma, nego da si olakšamo dušu. Daklen, da ovako svima – anonimno, a ne samo nekima – s imenom, otračamo drage nam prijatelje, odnosno, danas, prijateljice. Ne znam da li uočavate kako mnogi pokazuju veću ljubaznost prema strancima. Mene ovaj problem prati od malena. Imala sam neku (ne)sreću da me je život često nosio izvan Lijepe naše, a ponekad i na malo duže vremena. Tamo sam se družila s djevojčicama/djevojkama svog uzrasta, podrijetlom iz tadašnje domaje i susjednih nam državica. Netko bi pomislio – posrećilo joj se, otvorili joj se horizonti! No, da nije bilo nekih drugih faktora (mog djeda genija;-), ne bi me ta putovanja ništa otvorila, već dapače. Naime, te su se djevojke redovno zaljubljivale u strance. Pogotovo ako su stranci bili Englezi ili Ameri. Prolazile su godine. Njih je, moje prijateljice iz djetinjstva, prekrila paučina zaborava. Poslije bih, prisjećajući se njihove fiksacije, opravdala tu pojavu dječjom zaluđenošću američkim filmovima. Onda sam upisala fakultet, intelektualno pretenciozni. Tamo sam upoznala mnogo djevojaka koje su sebe doživljavale vrlo intelektualno, a moram priznati, imale su puno razloga tako se kategorizirati. Međutim, uza sav taj otvoreni duh, načitanost, finoću i kritički stav pojavila se i jedna pukotina koja me je pomalo, ne u prvi mah, zabezeknula. Primijetila sam onaj isti (urgh-argh) pattern kao i mnogo godina ranije. Ova je naša buduća intelektualna elita (neke su već sadašnja) patila od stranaca, jednako kao i one djevojčice od svojih dvanaest-trinaest godina. Nisu voljele izlaziti (jer – učiti se mora), ali ako bi došao koji stranac – tulum do pet ujutro – kakvo učenje, kakvi (urgh-argh) neardovi. I tako… godine prolaze, glupost ne jenjava. Mnoge nikada nisu ni imale dečke do li strance, a neke su se udale za stranca i sad žive na ovom (urgh-argh) awesome zapadu, te su tako vrlo mlade ispunile svoju misiju…(Kako je svaka generalizacija, odraz uskoga uma, ne želim da vjerni čitatelj pomisli da sve žene koje se udaju za stranca, ili hodaju sa istim spadaju u ovaj obrazac, samo one koje isključivo biraju strance.) Nekada su žene iz naših krajeva pokazivale slabost prema nositeljima austrougarskih vojnih uniformi. Ta je uniforma predstavljala moć za koju su nerealizirane žene podsvjesno vjerovale da će ju i one posjedovati ako posjeduju onoga tko ih nosi. Meni se čini da ovaj obrazac nije zamro. Samo što je sada simboličnu konkretnost uniforme zamijenio jedan apstraktniji znak moći – jezik moćnog zapada, uglavnom i najviše taj (urgh-argh) ubiquitous English…

- 13:31 - Komentari (30) - Isprintaj - #